Želite li znati šta Bog misli o novcu, pogledajte ljude kojima ga je dao.(Doroti Parker, američka književnica,1893-1967)

Od druge decenije 20.vijeka do današnje Evropske unije traje proces evropskih integracija radi ostvarenja neoliberalnih, globalističkih ciljeva zapadnih megakapitalista – vladara iz sjenke. Taj proces je planiran, organizovan i sprovođen odozgo, od strane njihovih produženih ruku – državnika, političara i stručnjaka, a ne odozdo, od strane legalnih i legitimnih predstavnika suverenih država. Evrointegracije, kao faza u procesu globalizacije, podrazumijevaju i primjenu principa regionalizacije kao faktora neutralisanja „pretjerane“ državne i nacionalne raznolikosti. Glavnu ulogu o ostvarivanju procesa evrointegracija imaju vlasti SAD i njene obavještajne agencije (CIA, prije svega). Još 1950.godine, u svjedočenju pred američkim Senatom, megabankar Džejms Pol Varburg, jedan od najvećih zagovornika „svjetske vlade“, kazao je:
„Svjetska vlada će postati stvarnost, htjeli mi to ili ne. Pitanje je samo da li će ona biti ostvarena milom ili silom.“
Nezaobilazna je u ovom procesu i uloga Vatikana sa njegovom planetarnom organizacijom i infrastrukturom. Bogatstvo Vatikana se može mjeriti sa bogatstvom porodice Rotšild (Rotsčajld) (oko 3.600 milijardi dolara).
Ciljevi evrointegracija su stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora sa neutralisanom konkurencijom, nadnacionalnim zakonodavstvom, niskim porezima i neometanom repatrijacijom profita, u korist nadnacionalnih kompanija i banaka (centar moći nalazi se u bankarskom krugu), a u skladu sa „principom socijalnog minimalizma“ (minimalna prava radnika i minimalna socijalna davanja). Deviza tog procesa je i „Njemačku držati unutra, a Rusiju napolju“.
Njemački istoričar i filozof istorije Osvald Špengler (1880-1936), u svojoj knjizi „Propast Zapada“ navodi da je demokratija puko političko oruđe novca, te da prodor moći novca u društvu oličava pad iz epohe „kulture“ i epohu „civilizacije“ koja je poslednja faza jednog društvenog sistema.

I Njemačka je, sa druge strane, imala i još uvijek ima svoje planove za evropsko ujedinjenje, pod njenim pokroviteljstvom, u kome bi igrala glavnu ulogu. Ludvig Dehio (Ludwig Dehio(s), njemački istoričar,1888-1963) je javno izražavao sumnju u ostvarenje ovih ciljeva. Govorio je da je Njemačka „preslaba da njome (Evropom) upravlja, a prejaka da se u nju integriše“. Nasuprot tome, njemački kancelar Konrad Adenauer je,1950.godine, kazao da će „Evropska federacija…predstavljati treću silu…Njemačka će ponovo postati faktor s kojim se mora računati…“
Jedan od prvih dokumenata o evropskim integracijama bio je memorandum njemačkog kancelara Teobalda fon Holvega (1856-1921), koji je sačinio njegov prvi savjetnik i potonji nacista Kurt Ricler (1882-1955). Taj memorandum iz 1914.godine, predviđao je osnivanje unije država pod imenom Srednja Evropa Njemačkog Carstva. Pored Njemačke, to carstvo je trebalo da obuhvata Holandiju, kao i djelove Francuske i Belgije. Ricler je smatrao da će, kad se Unija stvori, i druge države moliti za prijem.
Jedan od „očeva“ evrointegracija je i austrijski diplomata i filozof Rajnhard Kudenhof – grof Kalergi (1894-1972). On je u Austriji,1922.godine, osnovao „Panevropski pokret“, radi stvaranja federalne države, na tlu Evrope, pod pokroviteljstvom SAD. Planirano je da to bude prvi korak ka stvaranju buduće svjetske vlade. U svojoj knjizi „Praktični idealizam“,Kalergi je napisao:
„Čovjek budućnosti će biti miješane rase. Rase i klase će postepeno nestati zbog eliminacije prostora, vremena i predrasuda …Stanovnici budućih Sjedinjenih Evropskih Država neće biti ljudi „Starog kontinenta“, već vrsta podljudi, produkt miješanja rasa. Narod budućnosti biće miješane krvi. Budućnost je u evro-azijskoj crnoj rasi, veoma sličnoj drevnim Egipćanima, koja će zamijeniti raznolikost naroda različitostima pojedinaca.“
Po njegovoj „teoriji“, narodi Evrope moraju da se ukrštaju sa obojenim rasama iz Afrike i Azije i da stvore „multinacionalno stado“ jednakih osobina koje „elita“ može lako da kontroliše. Tako stvorena rasa meleza bila bi potpuno lišena osjećanja pripadnosti domicilnom evropskom stanovništvu. Po njegovom mišljenju, u Evropi neće biti mira sve dok postoje nacionalne granice. Sve evropske zemlje moraju se integrisati po principu „jedne vlade, jedne nacije, jedne kulture i jednog jezika“. Zato Kalergi podržava i podstiče pravo na samopredjeljenje naroda, separatističke pokrete i masovne migracije.
Interesantna je činjenica da je njemačka kancelarka Angela Merkel dobila nagradu „Kudenhof- Kalergi“ za „izuzetna dostignuća“, u 2010.godini. Dobitnik ove nagrade je i bivši predsjednik Savjeta EU, Belgijanac Herman van Rompej.

Treba se podsjetiti i Hitlerovih riječi, u Nirnbergu,1937.godine:
„Nas više interesuje ujedinjena Evropa, kao harmonična porodica naroda, od bilo koje države…“
I Hitlerov ministar propagande Jozef Gebels ,1940.godine, je govorio:
„…veliki njemački Rajh će organizovati Evropu, srušiti granice koje još razdvajaju evropske narode i omogućiti im da lakše žive zajedno. Za pedeset godina, ljudi više neće razmišljati u kategorijama nacije…“
Zaključak konferencije u Berlinu,1942.godine, na temu „Evropska ekonomska zajednica“ bio je: jedinstveno tržište sa rajhmarkom kao zajedničkom valutom.
Musolinijev ministar finansija, od 1922. do 1925.godine, Alberto de Stefani je,1941.godine, pisao „da nacije ne mogu biti čvrsta osnova novog projekta zbog svoje raznolikosti i tradicionalne nepomirljivosti…“
Nakon Drugog svjetskog rata, projekat „ujedinjene Evrope“ su sprovodile i kontrolisale američke obavještajne službe. Poljski političar i diplomata Jožef Retinger (1888-1960) je, uz pomoć CIA-e, formirao Američki komitet za ujedinjenje Evrope, a zatim i Evropski pokret.
„Ocem“ savremenih evropskih integracija smatra se, ipak, Robert Šuman (1886-1963) francuski političar i ministar inostranih poslova. On je politički tvorac tzv. „Šumanovog plana“ za osnivanje Evropske zajednice za ugalj i čelik (1950), kao preteču današnje Evropske unije (EU). Šuman je rođen u Luksemburgu.

Javno su iznošene sumnje da je on bio pristalica Minhenskog sporazuma (1938) kojim je Čehoslovačka prepuštena Hitleru, te da je bio član kolaborantske („višijevske“) vlade maršala Filipa Petena. Britanski politički filozof Džon Laflin (John Loughlin,1948) smatra da Šuman predstavlja „najsuštinskiju vezu između „višijevske Francuske“ i Evropske zajednice“.
To nije smetalo papi Franju da potpiše dekret kojim se Šumanu, „pobožnom katoliku“, priznaju „herojske vrline“, te da predloži njegovu svetačku kanonizaciju. Sada se „traže“ „dva čuda“ koja se pripisuju svecima i koja imaju medicinski (zdravstveni) karakter.
Ipak, „siva eminencija koja je iza kulisa gradila Evropu“ kao „čovjek svjetske države“ i njen „agent od uticaja“ bio je šef Šumanove administracije Žan Mone (1888-1979). Njegov projekat je bio atlantistička, amerikanizovana Evropa, u kojoj se suverenitet država članica prenosi na nadnacionalne organe i institucije koje crpe legalitet i legitimitet odozgo, od polutajnih organizacija faktičke, zapadne, megakapitalističke vlade.
Ciljeve i suštinu ovakvih evrointegracija precizno je objasnio general Šarl de Gol, potonji francuski predsjednik:
„Ono što se tu zapravo nudi je uspostavljanje nadnacionalne vlasti, formirane tajnim ortaklukom, vlasti koja nema ni demokratske osnove niti demokratsku odgovornost…(i stvaranje -M.G.) multinacionalne imperije, sa vladom sastavljenom od apatrida, po mjeri tehnokratije.“
Na kraju valja objasniti i prave uzroke tzv. bregzita, odnosno istupanja Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije.
Ključ sporenja je nacionalna ili nadnacionalna (evropska) zakonodavna kontrola londonskog Sitija, globalne finansijske prestonice. Londonski Siti učestvuje sa oko 12 odsto u stvaranju BDP-a UK. Kako je, prema podacima iz 2019.godine, taj BDP iznosio oko 2.829 milijardi dolara, prihodi Sitija su ogromni – oko 340 milijardi dolara?!
Porodica Rotšild i britanska kraljevska kuća Vindzor su glavni faktori moći, ne samo u UK, nego i u čitavoj tzv. Britanskoj zajednici naroda (Komonveltu) i ne dozvoljavaju da bilo ko drugi kontroliše Siti, osim njih. Prema zvaničnim podacima, bogatstvo britanske kraljevske kuće je oko 600 miliona dolara, ali je ono u stvarnosti nekoliko puta veće.
Zato je došlo do ozbiljnog sukoba između Rotšilda i Vindzora, s jedne strane i američkih megakapitalističkih porodica (Rokfeler, Morgan, Karnegi, Vanderbilt, Varburg, Astor…), s druge strane. Kako nije bilo moguće postići kompromis, došlo je do „razvoda“ EU i Ujedinjenog Kraljevstva.
Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice
24.januar 2025.godine