U Srbiji je 24. januara održan generalni štrajk. Desetine hiljada ljudi u Beogradu i drugim većim gradovima zemlje izašlo je na ulice da izrazi nezadovoljstvo politikom aktuelne vlasti
U srpskoj prestonici su na jedan dan zatvoreni mnogi kafići, škole, knjižare, čak i Narodna biblioteka Srbije. Glavni putevi su privremeno bili blokirani, a kolone ljudi su se uputile na različita mesta, u zavisnosti od područja grada, piše ruski portal Ukraina.ru

Generalni štrajk je nastavak protesta koji su počeli u zemlji nakon tragedije na železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, kada je pod srušenom nadstrešnicom stradalo 15 osoba, među kojima je bilo i dece.
Uzimajući u obzir činjenicu da je rekonstrukcija zgrade železničke stanice obavljena samo par godina pre tragedije, većina stanovništva je računala da uzrok incidenta treba tražiti u korupciji aktuelne vlasti. Srbi su zatražili i da istražni organi hitno sprovedu uviđaj i pozovu krivce tragedije pred lice pravde.
Međutim, nije bilo jasnih akcija vlasti, a protesti su se, umesto da jenjavaju, samo pojačavali. Građanski protesti su prerasli u proteste studenata, zatim su se studentima pridružili advokati, nastavnici, zaposleni u pojedinim medijima i pojedini zaposleni u preduzeću zaduženom za distribuciju električne energije – EPS.
Uporedo sa generalnim štrajkom u Beogradu i drugim velikim gradovima, u gradu Jagodina, srpske vlasti održale su miting podrške politici predsednika Aleksandra Vučića. Tokom ovog događaja najavljeno je formiranje „Pokreta za narod i državu”, koji bi, prema Vučićevim rečima, trebalo da „preuzme odgovornost za budućnost Srbije”.
Iako je ranije naglašeno da je glavni cilj novog pokreta izrada strategije razvoja zemlje posle 2027. godine, odnosno po završetku drugog predsedničkog mandata Aleksandra Vučića, predsednik Srbije je tokom svog govora na mitingu posvetio mnogo više pažnju na prošlost nego na budućnost.
Obećao je prisutnima da neće dozvoliti da se na vlast vrate oni koji su „razrušili zemlju, a sada bi da se vrate manipulacijom“, aludirajući na režim Borisa Tadića i njegovih demokrata, koji je 2012. godine zamenio trenutno vladajući SNS.
Predsednik Srbije je priznao i da ima propusta u radu aktuelne vlasti, čime su nezadovoljni i on i građani. Vučić je ovde naveo nedostatak povratne informacije između članova Vlade i građana, kao i činjenicu da ponegde opštinske vlasti ne mare za potrebe stanovništva.
Među važnim zadacima koje Srbija mora da realizuje do 2027. predsednik je istakao razvoj novih tehnologija, pripremu Ekspo 2027, postizanje prosečne zarade od 1.400 evra i privlačenje stranih investicija.
On se dotakao i situacije Srba na Kosovu i Metohiji, koje ugnjetavaju albanske separatističke vlasti u Prištini. Vučić je priznao da je zemlja suočena sa obnavljanjem separatističkih osećanja u još jednoj autonomnoj oblasti – Vojvodini . Istovremeno, napomenuo je da mu je savetovano da Vojvodini da status republike, a onda će svi njegovi problemi nestati, nagovestivši time da su aktuelni nemiri u zemlji instrument političkog pritiska na njega samog.

Srpski lider je takođe obećao da zemlja neće uvoditi sankcije Rusiji dok je on na vlasti i najavio telefonski razgovor sa predsednikom Vladimirom Putinom kako bi se rešila situacija oko funkcionisanja srpske podružnice Gasproma, Naftne industrije Srbije, nakon uvođenja američkih sankcija protiv ove kompanije.
Međutim, Vučić je u svom obraćanju najviše pažnje posvetio studentskim protestima. On je pozvao studentske predstavnike na dijalog i dodao da bi od njih veoma voleo da čuje koji od zahteva država nije ispunila. Istovremeno, jasno je stavio do znanja da njihov protest smatra pokušajem nasilne promene vlasti u Srbiji, iza čega stoje neke neprijateljske spoljne snage i predstavnici prozapadne opozicije, pre svega lideri Stranke slobode i pravde Dragan Đilas i Marinika Tepić.
Uopšte, Vučić u svom govoru nije tačno rekao koje zadatke i ciljeve postavlja novoformiranom „Pokretu za narod i državu“ i po čemu se ovaj pokret razlikuje od Srpske napredne stranke, čiji je bio dugogodišnji lider. Sama ideja o formiranju takvog pokreta nije nova, i na mnogo načina je zakasnela.
Vučić je najavio formiranje udruženja koje bi okupilo ne samo političke snage lojalne Vučiću, već i uticajne ljude iz sveta nauke, kulture i umetnosti. Ovo je trebalo da bude svojevrsni rebrending Srpske napredne stranke, koja je počela ubrzano da gubi podršku stanovništva, za razliku od samog predsednika, čiji je rejting tada još bio prilično stabilan.
Za dve godine od proglašenja namera do realizacije ideje, sam pokret je u velikoj meri izgubio smisao, pošto su posle poslednjih parlamentarnih izbora poslednje takozvane patriotske opozicione stranke ili prešle u redove Srpske napredne stranke ili su prestale da postoje.
Na primer, liderka stranke Zavetnici Milica Đurđević postala je ministarka u Vučićevoj vladi, iako njena stranka nije dobila ni dva odsto glasova na izborima. S druge strane, Dveri su skoro propale, njen lider Boško Obradović je podneo ostavku, a ostatak rukovodstva sada pokušava da oživi stranku kao nacionalno orijentisanu političku snagu. Oni, međutim, teško mogu da prevaziđu značajnu štetu koja je naneta stranci posle poslednjih izbora, na kojima su Dveri nastupile u koaliciji sa Zavetnicima.
Što se tiče javnih ličnosti koje uživaju autoritet među stanovništvom, na mitingu 24. januara vlasti su pokazale nekoliko lekara koji su, bez sumnje, dostojni predstavnici društva, ali po svojoj prepoznatljivosti nisu u stanju da pariraju onim ličnostima koje su do sada podržali studente. Među njima su reditelj Emir Kusturica, omiljen u ruskoj javnosti, najbolji teniser sveta Novak Đoković i mnoge druge poznate ličnosti.
Čak se i govor Aleksandra Vučića na mitingu u Jagodini teško može smatrati istorijskim po svom sadržaju. U svom govoru koristio je zastarelu retoriku koja je postala dosadna većini onih koji su u poslednja tri meseca izašli na ulice Beograda i drugih velikih srpskih gradova.
Ono što upada u oči jeste da se Vučić fokusira na prozapadnu opoziciju, koja navodno stoji iza studentskih protesta i čeka raširenih krila, iako su se studenti od samog početka ogradili od bilo kakvog političkog pokreta i stranke i nisu dozvolili ni jednom lideru opozicije da govori na njihovim mitinzima. Zamolili su Mariniku Tepić, koju je pominjao predsednik, da u potpunosti napusti njihov skup kada je samoinicijativno došla. Takođe, studentski protesti se odvijaju bez ikakvih simbola Evropske unije ili drugih zapadnih udruženja, a velika većina transparenta je ispisana ćirilicom.
Tradicionalno, Vučić u svojoj retorici suprotstavlja rodoljubive Srbe prozapadnim Srbima. Prvi su nužno sledbenici njegove politike, dok su drugi „plaćenici Zapada“, spremni da unište sopstvenu državu da bi se dodvorili gospodarima koji se nalaze daleko van granica srpske države. Time je Vučić uspostavio svojevrsni monopol na patriotizam i pravo da određuje ko je patriota u zemlji, a ko nije.
Međutim, posledice delovanja Aleksandra Vučića u odnosu na južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju i gubitak kontrole nad situacijom u severnom delu pokrajine, naseljenom Srbima, omogućile su izvesnom broju građana da posumnja u ispravnost njegovog politike, a shodno tome i ispravnosti njegove retorike. Jer da bi se prevazišla aktuelna kriza u društvu, očigledno su potrebne nove tehnike i akcije, za koje srpsko rukovodstvo još nije spremno.
Posle 24. januara postalo je očigledno da je protestni pokret u Srbiji prešao „tačku ključanja” i da će se protesti nastaviti. Još uvek ima mnogo nepoznanica povezanih sa ovim pokretom. Vidi se da je dobro organizovan u sebi, iako su njegovi organizatori još uvek u senci. Jasno je i da je ovaj pokret uzeo u obzir sve greške protestnih pokreta u Srbiji u proteklih nekoliko godina, koje su vlasti vrlo lako razbile uz pomoć provokacija spolja, poput „Jedan od pet miliona” protesta na kojima su učestvovali Marinika Tepić i Dragan Đilas.
Još uvek je teško nedvosmisleno reći da iza protesta u Srbiji stoji Zapad, jer nije jasna motivacija koja ih tera da se otarase srpskog lidera upravo sada, kada za Srbiju postoji još nekoliko važnih zapadnih projekata koje on nije završeio, uključujući i ulazak u EU, a najverovatnije i u NATO, uprkos primedbama većine stanovništva. To su samo politički, ali ima i drugih ekonomskih projekata, poput eksploatacije litijuma u zapadnoj Srbiji i otvaranja rudnika Rio Tinto.
Možda se sve ovo radi ne da bi se Vučić smenio, već da bi se izvršio pritisak i on uplašio. Takav razlog je razumljiviji, ali ako se iznenada desi da od srpskih vlasti usledi neki važan ustupak Zapadu, a protesti se nastave, hipoteza o zapadnom tragu u dešavanjima u Srbiji moraće da se preispita, zaključuje se na portalu Ukraina.ru.