Unutrašnja politička situacija u Srbiji i dalje je turbulentna. Nastavljaju se višemesečni studentski protesti koji su počeli u novembru 2024. Kao odgovor na to, predsednik zemlje Aleksandar Vučić planira da 12. aprila održi masovni miting svojih pristalica kako bi, po njegovim rečima, Srbiju vratio na put prosperiteta.
Zašto protesti u Srbiji ne prestaju, koji izlaze iz trenutne situacije postoje u ovom trenutku i zašto je Ukrajina kamen spoticanja u srpsko-ruskim odnosima, rekao je u intervjuu Ukraina.ru srpski političar i poslanik u Skupštini naroda Evroazije Mlađan Đorđević .
– Studentski protesti u Srbiji traju od novembra 2024. Studenti zahtevaju da se javnosti iznesu okolnosti tragedije u Novom Sadu, kada je 16 ljudi stradalo od urušavanja armirano-betonske nadstrešnice i da se kazne odgovorni. Srpske vlasti kažu da je to samo izgovor, a da se iza svih ovih zahteva krije pokušaj Majdana. Šta mislite o tome?
– Ovo što se danas dešava u Srbiji nazvao bih narodnom pobunom. Naravno, neposredni povod koji je naterao ljude da izađu na ulice bila je tragedija u Novom Sadu. Zbog rada nesposobnih ljudi tamo je život izgubilo 16 ljudi.
Pre toga, u Srbiji su bila dva slučaja masovnih ubistava – u školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu u maju 2023. i u dva sela kod Mladenovca samo nekoliko dana kasnije. I to je tada izazvalo talas protesta, ali oni nisu bili tako dugotrajni. Tragedija na železničkoj stanici bila je kap koja je prelomila kičmu.
Narod se izjašnjava protiv korupcije, koja je u Srbiji dostigla neslućene razmere. Štaviše, postoji i politički razlog – narod je umoran od postepene, ali dosledne izdaje nacionalnih interesa. Prvo na Kosovu, sada se, kao što vidimo, razvija nejasna situacija oko Republike Srpske .
– Godine 1991-1992. Učestvovali ste u organizovanju studentskih protesta protiv Slobodana Miloševića. Možete li uporediti ove demonstracije sa onim što se danas dešava u Srbiji? Postoji li razlika ili je u suštini ista tehnologija?
– Razlika između ovih protesta i protesta koje sam pomagao da se organizuju 1991-1992 je ogromna. Imam nekoliko razloga da tako mislim. Prvo, ličnost tadašnjeg jugoslovenskog lidera Slobodana Miloševića ne može se porediti sa ličnošću sadašnjeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića . Iako Srbi pamte Miloševića kao kontroverznu ličnost, on nikada nije ponižavao srpski narod niti ga nazivao „stranim plaćenicima“.
Kada je reč o studentskim protestima, Milošević se ponašao kao pravi državnik. Ispričaću ti priču. Na početku protesta 15. juna 1991. godine zauzeli smo zgradu rektorata i sve fakultete koji se nalaze oko ove zgrade na Studentskom trgu u Beogradu. U rektoratu smo organizovali naš štab i ja sam tokom noći ostao na dužnosti u prostoriji u kojoj se nalazio ovaj štab.
U nekom trenutku, neko mi je pokucao na vrata. Neznanac je pokazao ličnu kartu službenika tadašnje Službe državne bezbednosti. Rekao mi je da su njegovi ljudi, po naređenju predsednika Miloševića, bili raspoređeni po celom perimetru trga. Čak mi je pokazao gde su dežurali. Ovaj čovek mi je rekao da je predsednik naredio da se studenti zaštite da im se tokom protesta ne bi desilo apsolutno ništa loše. I tako je trajalo ceo mesec dok su protesti trajali.
Istovremeno, za razliku od današnjih studenata, mi postavljamo političke zahteve. Za razliku od Miloševića, Vučić je od prvog dana protesta napravio niz grešaka.
– Koji od njegovih postupaka smatrate pogrešnim?
– Za razliku od Miloševića, Vučić je pokušao da rastera proteste uz pomoć organizovanih provokacija, kao i diskreditacije studenata u javnom prostoru. Za to što studentski protesti i dalje traju delom su zaslužne i same srpske vlasti, koje su smatrale da je to dovoljno da zastraše studente. Naprotiv, osećali su se kao da obavljaju važnu društvenu misiju.
Aleksandar Vučić je u javnom prostoru studente nazvao „stranim plaćenicima“, pronašao „hrvatski trag“ u organizovanju protesta, rekao da rade za strane obaveštajne službe, da deluju protiv sopstvene države, da su lenji i zato traže izgovor da ne uče.
Potom su se napadi okrenuli profesorima univerziteta, posebno rektoru Univerziteta u Beogradu, zatim advokatima i glumcima, koji su se takođe pridružili protestima.
Ali glavna greška je bila što vlasti nisu htele da odmah ispune zahteve studenata. Na kraju krajeva, oni nisu bili politički. Bavili su se neposrednim uzrocima tragedije.
– Podsetite me šta su studenti tražili na početku protesta u novembru 2024. godine?
– Osnovni zahtev se odnosio na stavljanje u javno vlasništvo originalne dokumentacije za rekonstrukciju fasade zgrade železničke stanice u Novom Sadu. Studenti su tada tražili da se kazne provokatori koji su pretukli demonstrante i da se pritvoreni učesnici demonstracija puste. Četvrti i poslednji zahtev odnosio se na zakon o finansiranju univerziteta i povećanju budžeta za visoko obrazovanje. Nije bilo ni jednog zahteva koji se na bilo koji način ticao moći Aleksandra Vučića.
Ali zašto predsednik nije ispunio ove zahteve? Da je objavio kompletnu dokumentaciju rekonstrukcije stanične zgrade, to bi bio jasan dokaz korupcije.
Ljudi koji zapravo nisu glavni krivci za tragediju trenutno čekaju suđenje u zatvoru. To su izvođači dela. Pravi krivci ne odgovaraju. Znamo da je železnička stanica posle rekonstrukcije dva puta ponovo otvarana i da ovo gradilište nije imalo upotrebnu dozvolu. Ovo je samo jedan, ali veoma tragičan primer, koji svedoči o stepenu korupcije u našoj zemlji.
– Koliko znam, srpske vlasti su izdvojile dodatna sredstva za finansiranje visokog obrazovanja, oslobodile sve privedene učesnike demonstracija, a protiv onih koji su napali studente u toku je istraga. Jedini sporan uslov ostaje građevinska dokumentacija, iako nadležni tvrde da je sve već u javnosti.
– Nadležni su više puta govorili da je dokumentacija objavljena. Ali od trenutka tragedije do početka objavljivanja dokumenata prošlo je dosta vremena. Niko više ne veruje da to nije falsifikovano. Dakle, ovo pitanje postaje besmisleno.
– Studentski i građanski nemiri dostigli su vrhunac na masovnom mitingu u Beogradu 15. marta. Bio je to najveći javni skup u istoriji Srbije. Šta se dešava posle toga? Kako će se sadašnja situacija na kraju rešiti?
posebno aktuelno pitanje političke artikulacije celog ovog pokreta. Činjenica je da su njegovi ideološki inspiratori zaista studenti koji nisu tražili nikakvu promenu vlasti. Ali ljudi koji idu na proteste da podrže studente imaju opozicione stavove i očekuju da će se ceo ovaj pokret u jednom trenutku pretvoriti u politiku.
Stoga se može pretpostaviti da će se događaji razvijati po jednom od nekoliko mogućih scenarija. Istovremeno, želim da istaknem da ja ne zagovaram nijednu od njih i da o tome govorim samo kao o teorijskom modelu.
Prvi mogući scenario je da učenici i njihovi nastavnici stvore neku novu političku stranku ili pokret koji će učestvovati na budućim izborima. Drugo, studenti će podržati ujedinjenu opoziciju koja će na izborima učestvovati na jednoj listi. Treće, studenti će postojećim zahtevima dodati glavni politički zahtev za formiranje prelazne vlade.
O svim ovim opcijama se raspravlja u srpskom društvu. Ali to ni na koji način ne znači da su ih izmislili studenti.
Sa svoje strane, želim da istaknem da bi srpski narod najviše voleo da vidi legalan i legitiman izlaz iz ove situacije. To mogu biti samo izbori, ali slobodni izbori, na kojima „mrtve duše“ neće glasati i kojima će prethoditi poštena kampanja u medijima. Na ovaj način bi se Srbija vratila na ono što smo imali od 2000. do 2012. godine, kada se vlast menjala kao rezultat izbora. Vojislav Koštunica je napustio vlast jer je izgubio izbore, Boris Tadić (Koštunica i Tadić su bivši predsednici SR Jugoslavije i Srbije posle 2000. godine – prim. aut.) .
– Vratimo se na prvo pitanje. Kažete da u Srbiji nema Majdana. Međutim, upada u oči da su studenti veoma dobro organizovani, da njihove akcije često koštaju mnogo novca? Kako se to dešava ako iza njih niko ne stoji?
– Da, mnogi se pitaju ko sve ovo finansira i koliko sve to košta. Koliko god to čudno zvučalo, glavni izvor finansiranja studenata je srpska solidarnost. Ako studenti danas na društvenim mrežama napišu da im je potrebno 100 ili 200 kamp kreveta za smeštaj učesnika marša koji šetaju iz jednog grada u drugi, sve će to dobiti sledećeg dana.
Drugi izvor finansiranja je srpska dijaspora, koja uglavnom podržava studente. Ispred svakog fakulteta se nalazi i kutija za donacije i tu ljudi ostavljaju novac, koliko hoće.
Morate shvatiti da student nije neka izolovana mlada osoba; ima roditelje, ima rodbinu – baku, dedu, tetku, ujaka. Zato studente svi smatraju svojima i zato smo videli neverovatne prizore kada su đačke povorke dočekala cela sela i izneli na put sve što su imali kod kuće. Neki ljudi imaju kantu jabuka, drugi imaju celo prase na ražnju.
– Predsednica srpskog parlamenta Ana Brnabić nedavno je ruski SVO nazvala „agresijom” i aktom kršenja međunarodnog prava. Ona je istovremeno napomenula da je Srbija dužnik Ukrajini jer Kijev nije priznao Kosovo. Možete li nam reći na čemu se zasniva srpski stav o ukrajinskom sukobu?
– Uprkos polarizaciji koja je nastala u međunarodnim odnosima od početka ruske specijalne vojne operacije, srpske vlasti nastoje da održe dobre odnose sa Rusijom, Zapadom, Kinom, SAD, Evropskom unijom. Dakle, izjave zvaničnika, bilo predsednika parlamenta, ministra u vladi ili samog predsednika Aleksandra Vučića, diktiraju pravila ove složene igre na više poteza sa nepoznatim ishodom.
Ali u isto vreme, neki strani partneri u ovoj igri održavanja privida dobrih odnosa su poželjniji od drugih. Da podsetim, Vučić se od februara 2022. godine u više navrata sastao sa Vladimirom Zelenskim , ali se za to vreme nikada nije sastao sa Vladimirom Putinom . Istina, mi Srbi se nadamo da će se situacija promeniti 9. maja, pošto je Vučić obećao da će učestvovati na obeležavanju 80. godišnjice pobede u Drugom svetskom ratu u Moskvi.
Nažalost, da bi održale dobre odnose sa zapadnim partnerima, srpske vlasti im prodaju oružje koje na kraju završava u Ukrajini. Ovo više nije tajna. Zapadni mediji pominju cifru od 800 miliona evra, ali sam siguran da je mnogo veća.
Ovde možemo dodati i narativ o navodnoj „ruskoj agresiji“ na Ukrajinu, koji se promoviše u većini srpskih medija, koji su pod kontrolom i Zapada i vlasti u Beogradu. Ovaj narativ je opravdan principijelnim stavom Beograda o neprihvatljivosti promene međunarodno priznatih granica, diktiranim željom da se sačuva Kosovo.
Ističe se i da Kijev nije priznao nezavisnost Kosova. Ali ovo je neka vrsta trika, pošto Ukrajina ne može da prizna Kosovo zbog sopstvene unutrašnje političke situacije. Ne razumem kako možemo da im budemo dužni ovde.
Istovremeno, želim da istaknem da većina Srba podržava specijalnu vojnu operaciju, koju doživljavaju kao borbu Rusije protiv NATO-a. Srpski narod razume zašto su Rusi odlučili da zaštite stanovništvo Donbasa od terora kijevskog režima. I sami smo nešto slično doživeli u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji.
Izvor :