Ne verujem u napredak ljudskog duha. Čovečanstvo danas nije bolje nego u 18. veku. Dok god postoje ljudi, postojaće i predrasude, kaže francuski književnik, čiji se novi roman upravo našao u izboru za Gonkurovu nagradu
Posle Braće po duši, priče o mladićima iz Senegala koji su se u Prvom svetskom ratu borili na evropskom frontu, nagrađene Međunarodnim Bukerom – izdavačka kuća Geopoetika objavila je roman Davida Diopa Vrata za put bez povratka ili tajne sveske Mišela Adansona, takođe u prevodu Olje Petronić.
Francuski prozaista i pesnik, senegalskog porekla, rođen 1966, izučava francusku književnost 18. veka i evropsko predstavljanje Afrike u 17. i 18. veku. Na jugozapadu zemlje radi kao šef Katedre za umetničko, jezičko i književno istraživanje Univerziteta Po, pa smo se zanimali da li je zaplet i za novu storiju pronašao u tim starim tekstovima. Izgleda da ga nije bilo strah da utone u ovo more nalik na obrnuto nebo – da se poigramo slikom sa 135. stranice.
Pritom nismo zaboravili odgovor o dokumentarnom temelju fikcije Braća po duši, zabeležen u novinarskom notesu, u junu 2020, naročito poslednju podvučenu rečenicu: „Ne, niko iz moje porodice nije bio vojnik u kolonijalnoj vojsci. Oslanjao sam se na bogatu istorijsku dokumentaciju u Francuskoj. Čitao sam doktorske teze istoričara o ulozi senegalskih vojnika u Velikom ratu, ali nisam pravio beleške, što je inače moja profesorska navika. To nisam činio želeći da u trenutku kad započnem pisanje iz afektivne memorije na površinu isplivaju oni detalji pročitanog koji su takli moj senzibilitet. Na primer, to što sam pročitao i zapamtio da je francuska vojska na pojasu uniforme senegalskih kolonijalnih vojnika predvidela mesto za mačetu, pokrenulo je čitav niz epizoda.“
Da li je glavni junak u Vratima isto istorijska ličnost…
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — radar.nova.rs