Da li dete koje polazi u prvi razred treba da zna da čita i piše? Ili su važnije sasvim druge veštine – poput vezivanja pertli i crtanja? Sagovornici N1 ocenjuju da je važno da dete ima razvijene predčitalačke, motoričke, emocionalne i socijalne veštine – jer su to temelji na kojima se gradi učenje u školi.
„Deca pre svega treba da se igraju. Igra je praiskonska potreba deteta“, kaže učitelj Predrag Starčević iz Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ u Pančevu, sa višedecenijskim iskustvom u radu sa najmlađima.
Prema njegovim rečima, upravo kroz igru dete najefikasnije razvija motoričke, emocionalne i socijalne veštine – temelje na kojima kasnije počiva sve što će učiti u školi.
Jelena Nikolić Krstić, pedagoškinja i porodična savetnica, kaže da ukoliko dete ima dobru pažnju, može da prati uputstva, ume da izrazi osećanja i sarađuje s drugima – čitanje i pisanje će doći vrlo brzo i prirodno.
Crtanje važnije od „kosih crta“
Predčitalačke veštine su sposobnosti koje pripremaju dete za čitanje i pisanje, a stiču se kroz igru i svakodnevne situacije, objašnjava naša sagovornica.
“Kada dete sluša bajku i može da prepriča šta se desilo najpre, a šta kasnije, ono zapravo vežba slušanje, razumevanje i pamćenje redosleda događaja. Isto važi i kada u igri prepoznaje slične glasove – recimo, da „pas“ i „mas“ nisu isto. To su početni koraci ka kasnijem čitanju i pisanju”, navodi Nikolić Krstić.
Kako kaže, knjige i sveske, nisu u prvom planu.
“U tom uzrastu mnogo je važnije ono što se dešava u pokretu, u emociji i u kontaktu s drugima. Recimo, kada dete pravi zmiju od plastelina, uči da vezuje pertle, ovlada veštinom seckanja makazama, nizanjem perli na kanap – ono zapravo jača mišiće ruke i prstiju, iste one koje će koristiti za pisanje. Kada skače po jastučićima, balansira, penje se ili igra loptom – razvija koordinaciju i pažnju. Sve to su pripreme za školu, samo što ne izgledaju kao učenje”, navodi pedagoškinja.
Učitelj Starčević kaže da kod njega deca prvih mesec dana škole ne pišu kose crte.
“Oni se igraju i crtaju. Crtanje razvija motoriku ruke, ali i pomaže detetu da kroz crtež izbaci svoje probleme, ispolji emocije“, objašnjava.
Kako kaže, iako se roditeljima možda čini da dete samo „žvrlja“, ono u stvari kroz taj proces uči da kontroliše ruku, izražava sebe i priprema se za pisanje.
“Nama učiteljima je važnije da deca pre polaska u školu znaju da vežu pertle, da im se ruke osposobe za manuelni rad. Sve to je mnogo važnije, nego da znaju da pišu pre škole“, dodaje on.
Oni koji ne znaju da pišu – brže napreduju
Zanimljivo je, kaže učitelj, da iskustvo iz učionice pokazuje da deca koja ne znaju da pišu pre prvog razreda često kasnije brže i lakše napreduju.
„Ako dete već piše, za domaći dobije pet rečenica, a ako ne zna, piše tri. Ali ako se prerano forsira pisanje i čitanje, škola mu se može ‘smučiti’ i pre nego što je počela“, upozorava naš sagovornik.
Još jedna prednost đaka koji tek u školi uče da pišu jeste što lakše usvajaju pravilan način pisanja.
„Mnogo je lakše naučiti ih kako se piše nego kasnije ispravljati pogrešno naučeno“, kaže Starčević.
Zanimljivo je zapaženje našeg sagovornika, koji je u radu sa decom uočio da oni koji dolaze u školu, a znaju da čitaju i pišu, kasnije zaboravljaju da stavljaju tačku na kraju rečenice, dok oni koji su učili to u školi – završavaju rečenice – redovno stavljaju tačku, znak pitanja ili znak uzvika na kraju rečenice.
Emocionalne i socijalne veštine – ključ za školu
Pored motorike, važno je da dete u školu “donese” i razvijene emocionalne i socijalne veštine.
„Socijalne su ključne zbog kolektiva. Kroz igru i interakciju dete se uči toleranciji, različitosti, odnosno činjenici da smo svi drugačiji“, objašnjava on.
Od budućeg prvaka, kaže pedagoškinja, očekuje da zna da funkcioniše u grupi.
“Da ume da sačeka red, da zatraži pomoć, da poštuje dogovor. Ovo se u vrtiću razvija spontano, ali i kod kuće se može negovati – kroz zajedničke igre, deljenje, pravljenje kompromisa. Na primer, kada dete kaže drugaru: „Hajde ti prvi, ja ću posle“ – ono je upravo pokazalo empatiju i sposobnost saradnje. To su osnovne socijalne veštine koje će mu kasnije pomoći i u školi i u životu.”
Veliki deo posla na tom polju, smatra učitelj, obavljaju vaspitači.
„Tačno znam iz kog su vrtića deca došla. Ako se tamo radilo na kolektivu, oni se posle drže zajedno ali su i vrlo korektni prema drugoj deci. Ako su naviknuta na takmičarski duh u zabavištu, u školi se kasnije često svađaju“, navodi učitelj.
Kaže da je interesantno što roditelji često insistiraju da dete ide u razred sa vrtićkim drugarima, ali to nije uvek dobro.
„Ako dete dođe samo, brzo se prilagodi i nađe nove prijatelje. Ako dođe sa grupom od pet-šest drugara iz vrtića, oni se drže zajedno i to ume da stvara probleme koje kasnije rešavamo godinama jer oni recimo pamte da im je drugar iz vrtića nešto nekada uradio“, kaže Starčević.
Emocionalna zrelost je možda i važnija od svih drugih veština, smatra naša sagovornica.
“Dete treba da ume da prepozna i imenuje svoja osećanja – da zna da kaže: „Tužan sam“ ili „Ljut sam jer mi nisi dao igračku“. Kada može da izrazi emociju rečima, manje je verovatno da će reagovati plačem, povlačenjem ili agresijom. Takođe, dete uči da se nosi sa frustracijom – da nije sve odmah po njegovom, da može da sačeka red, da podnese kad izgubi u igri. To su dragocene životne lekcije koje se ne uče iz knjige, već kroz interakciju sa decom i odraslima. Važno je da roditelji znaju da mogu da podstaknu te veštine i kod kuće. Najjednostavnije je to razviti kroz igru i razgovor. Kada čitate slikovnicu, pitajte dete: „Šta misliš, kako se sada oseća ovaj junak?“ Kada se posvađa s drugarom, nemojte odmah rešavati sukob umesto njega, već ga pitajte: „Šta bi mogao da uradiš sledeći put?“ Tako dete uči da prepoznaje osećanja i razmišlja o rešenjima”, objašnjava i dodaje:
“I svakako – dopustite mu da bude samostalno. Da se samo obuče, zakopča dugme, ponese ranac, otvori flašicu vode. To nisu „sitnice“, to su koraci ka samopouzdanju”.
Dete kad stekne sve ove veštine, navodi, tek onda u školi treba da uči slova, brojeve, čitanje, pisanje i računanje.
“Da bi dete to savladalo, mora da ima dobru osnovu – koncentraciju, emocionalnu stabilnost i sposobnost da istraje u zadatku. Ako dete ume da se fokusira, da sačeka, da veruje sebi – učenje će biti mnogo lakše i prijatnije”, naglašava.
„Deca su ista kao nekad – samo informisanija“
Na pitanje da li su današnje generacije „drugačije“, Starčević odgovara odlučno: „Deca nisu drugačija. Dolaze čistog srca, znatiželjna i iskrena – baš kao i ranije.“
Razlika je u količini informacija do kojih imaju pristup.
„Danas deca često znaju više od nas odraslih. Nekad nije bilo dozvoljeno da učitelji kažu učeniku ‘ne znam’ , a sada mi nije problem da to priznam. Njihova radoznalost i informisanost su velika prednost“, dodaje učitelj.
Poruka roditeljima: Ne žuriti sa učenjem
Poruka roditeljima je da ne žure sa slovima i brojevima, kaže naša sagovornica.
„Roditelji ponekad misle da dete mora da „napreduje“ što pre, ali u razvoju ne postoji prečica. Najveći dar koji možemo da damo detetu jeste prostor da uči kroz igru, pokret i odnos. Ako dete nauči da razume sebe, da veruje u svoje sposobnosti i da komunicira s drugima – školske veštine će doći lako i bez pritiska. Dete spremno za školu nije ono koje zna sva slova — već ono koje zna da se snađe u svetu, da postavi pitanje, sačeka odgovor i sa osmehom krene da otkriva novo“, zaključuje.