Ujedinjeni Arapski Emirati su objavili svoje povlačenje iz OPEC-a i šireg okvira OPEC+ od 1. maja ove godine, uklanjajući ključni stub jedne od najuticajnijih grupa u energetskom svetu. Zalivska zemlja, sa kapacitetom od približno 4,8 miliona barela dnevno i značajnim prostorom za povećanje proizvodnje, objavila je da će napustiti organizaciju kako bi se fokusirala na „nacionalne interese“.
Odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata da napuste OPEC otvara pitanje budućnosti jednog od najuticajnijih energetskih saveza i njegove sposobnosti da utiče na globalne cene nafte. Sve ovo dolazi u trenutku kada se globalno tržište suočava sa nestabilnim cenama, geopolitičkim tenzijama i dugoročnim izazovima energetske tranzicije.
Iako su Emirati potez obrazložili strateškim razlozima i planovima za povećanje proizvodnje, analitičari upozoravaju da je reč o dubljim promenama unutar kartela, u kojem sve češće dolazi do razmimoilaženja između nacionalnih interesa i zajedničke politike, pre svega sa Saudijskom Arabijom kao ključnim akterom.
Izlazak UAE dolazi u trenutku kada OPEC funkcioniše kroz širi format OPEC+, u kojem značajnu ulogu ima i Rusija. Upravo taj model poslednjih godina bio je ključan za ograničavanje proizvodnje i stabilizaciju cena nafte.
Prema procenama, OPEC kontroliše između 30 i 40 odsto svetske proizvodnje nafte, dok širi format OPEC+ utiče na više od 50 odsto globalne ponude.
Ujedinjeni Arapski Emirati učestvuju sa oko tri do četiri miliona barela dnevno, što predstavlja približno tri do četiri odsto globalne proizvodnje, odnosno oko osam do 10 odsto proizvodnje unutar samog OPEC-a.
Pukotine unutar OPEC-a i različiti interesi proizvođača
Međutim, sve češće nesuglasice među članicama, posebno oko proizvodnih kvota, ukazuju na slabljenje unutrašnje discipline. Emirati su godinama tražili povećanje svoje kvote, pozivajući se na ulaganja i planove da kapacitete povećaju na oko pet miliona barela dnevno do 2030. godine.
Za razliku od Saudijske Arabije, koja zagovara strožu kontrolu ponude kako bi se održale više cene, UAE su skloniji većoj proizvodnji i fleksibilnijem pristupu tržištu.
Dodatni pritisak na tržište dolazi i zbog bezbednosne situacije na Bliskom istoku, posebno u kontekstu tenzija sa Iranom i aktuelnih blokada Ormuskog moreuza, kroz koji prolazi oko petina svetske trgovine naftom.
Svaka najava blokade ili nove eskalacije u tom regionu direktno utiču na rast cena nafte.
U takvim okolnostima, cena nafte se poslednjih godina kretala u rasponu od oko 70 do 100 dolara po barelu, uz povremene skokove izazvane geopolitičkim krizama.
Izlazak Emirata iz OPEC-a mogao bi dodatno da poveća neizvesnost, posebno za proizvođače u Africi.
Zemlje poput Nigerije i Angole, koje se oslanjaju na kartel kako bi podržale kontrolu visine cena, mogle bi da se suoče sa pritiskom ukoliko oslabljeni OPEC izgubi sposobnost da održava cenovni minimum.
Još ranjivije su manje ekonomije poput Ekvatorijalne Gvineje i Južnog Sudana, koje imaju ograničene mehanizme da ublaže dugotrajniji pad cena.
S druge strane, Alžir, koji se više oslanja na gas, i Libija, koja trenutno nije pod strogim kvotama OPEC-a, mogli bi da pokažu veću otpornost, dok ambicije Nigerije u razvoju rafinerijskih kapaciteta, uključujući proširenje Dangote rafinerije, mogu delimično ublažiti gubitke u proizvodnji.
Otuda se postavlja pitanje da li Ujedinjeni Arapski Emirati ovim potezom pokušavaju da iskoriste volatilnost tržišta i povećanjem proizvodnje nadoknade potencijalne gubitke ili ostvare dodatnu dobit, ili je reč o širem geopolitičkom pozicioniranju, uključujući i odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje nisu članica OPEC-a, ali imaju snažan uticaj na globalno energetsko tržište.
Kartel u znatno složenijem okruženju nego ikada
Analitičari ukazuju da, za razliku od ranijih decenija, OPEC danas deluje u znatno složenijem okruženju, uz rast proizvodnje u SAD, energetsku tranziciju i sve izraženije geopolitičke sukobe.
Rat SAD i Izraela sa Iranom dodatno ubrzava prelazak sa tržišta nafte zasnovanog na ekonomskoj efikasnosti ka tržištu koje sve više oblikuju politika i sukobi.
U tom kontekstu, izlazak UAE može se posmatrati i kao signal da nacionalne energetske strategije sve više potiskuju kolektivne dogovore unutar kartela.
Iako ovaj potez ne mora odmah dovesti do drastičnih promena na tržištu, on otvara pitanje dugoročne stabilnosti OPEC i njegove sposobnosti da u novim globalnim okolnostima zadrži uticaj na cenu nafte.
Profesor Stanojević: Cena nafte već visoka, neće se brzo spustiti i pored poteza Emirata
Odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata da napuste OPEC nije pozitivan signal za kartel, ali ne mora nužno da znači njegovo ozbiljno slabljenje, ocenjuje profesor Fakulteta za bezbednost i stručnjak za energetiku dr Petar Stanojević.
Kako objašnjava, Emirati nisu među dominantnim akterima unutar OPEC+, gde ključnu ulogu imaju veći proizvođači poput Rusije i Saudijske Arabije, čija je proizvodnja višestruko veća.
„Emirati su značajan, ali ne i presudan igrač. Njihova prednost je u tome što imaju kapacitet da relativno brzo povećaju ili smanje proizvodnju“, navodi Stanojević.
U tom smislu, dodaje, oni pripadaju grupi takozvanih „swing“ proizvođača – zemalja koje imaju fleksibilnost da prilagođavaju proizvodnju u zavisnosti od potreba tržišta, među kojima su i Rusija, Kazahstan i Saudijska Arabija.
Govoreći o mogućim posledicama po manje i uvozne ekonomije, poput Srbije, profesor dr. Petar Stanojević ocenjuje da se ne mogu očekivati brze promene cena nafte.
„Cena je već sada visoka i neće se tako brzo spustiti, bez obzira na to da li su Ujedinjeni Arapski Emirati u OPEC-u ili van njega“, navodi on.
Kako objašnjava, proizvodnja je već bila zaustavljena u više zemalja, poput Iraka, Kuvajta, Katara i Bahreina, što dodatno komplikuje situaciju na tržištu.
„Kada se proizvodnja jednom zaustavi, nije je lako ponovo pokrenuti. U ležištima dolazi do promena pritiska, može doći do prodora vode i drugih poremećaja, pa povratak na prethodni nivo proizvodnje traje“, kaže Stanojević.
Kao ilustraciju, navodi primer kompanije Ševron, kojoj je za ponovno pokretanje proizvodnje na jednom polju u Kazahstan bilo potrebno oko tri meseca.
„Znači, bar jedno četiri meseca treba računati, od trenutka kada krene nafta kroz Ormuski moreuz, da bi se proizvodnja vratila na neki prethodni nivo“, kaže sagovornik Insajdera.
“OPEC prošao mnogo kriza, nisam ubeđen da je ovo kraj”
Profesor dr Petar Stanojević smatra da je prerano govoriti o kraju OPEC-a, uprkos sve češćim razlikama među članicama.
„OPEC postoji dugo i prošao je mnogo kriza. Nisam ubeđen da je ovo njegov kraj“, navodi on.
Ipak, ukazuje da iza poteza Ujedinjenih Arapskih Emirata mogu stajati i širi geopolitički razlozi, uključujući pritiske sa Zapada.
„Postoji i druga mogućnost, da je ovo urađeno pod pritiskom Amerikanaca. Od početka rata 2022. godine vršen je pritisak i na Saudijsku Arabiju i na Emirate da povećaju proizvodnju kako bi se ruska nafta potisnula sa tržišta. To nisu napravili iz jednog prostog razloga – jer su znali da tog časa seku granu na kojoj sede“, kaže Stanojević.
Kako dodaje, te zemlje su to do sada izbegavale jer bi povećanje proizvodnje moglo da dovede do pada cena i ugrožavanja sopstvenih interesa.
„Taj scenario je već viđen kada je Saudijska Arabija 2014. pokušala da obori cenu nafte kako bi ugrozila proizvodnju iz škriljaca u SAD. Cena je pala na oko 30 dolara, ali se taj potez dugoročno nije isplatio i sve je trajalo samo nešto duže od godinu dana“, podseća on.
Prema njegovim rečima, stabilnost tržišta tada je vraćena tek nakon dogovora sa Rusijom i uvođenja kvota, kako bi se uspostavio balans između ponude i tražnje.
„Ako neko iskoči iz tog sistema (OPEC), nisam siguran da je to uvek dobar potez“, ocenjuje Stanojević.
Na kraju, ističe da manje ekonomije nemaju značajan uticaj na ovakve procese.
„Nama malima biće onako kako se drugi dogovore, odnosno kako se formiraju globalni uslovi na tržištu nafte“, zaključuje u razgovoru za Insajder profesor Fakulteta za bezbednost i stručnjak za energetiku doktor Petar Stanojević.