Tema izjednačavanja ili razlikovanja četnika i ustaša iz Drugog svetskog rata privukla je pažnju javnosti, posle gostovanja Borisa Tadića, bivšeg predsednika Srbije, na N1 Hrvatska.
Gostovanje Borisa Tadića kod Hrvoja Krešića privuklo je u regionu veliku pažnju, a bivši srpski predsednik, između ostalog, je rekao, da je povlačenje paralela između ustaša i četnika besmisleno, jer četnički pokret nije bio nacistički.
Na to je hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina gostujuži takođe kod Krešića na N1 Hrvatska, uzvratio ako četnici i partizani nisu isto, zašto su bežali u istom pravcu 1941. godine.
Pitali smo sagovornike iz Beograda i Zagreba, kako ovo komentarišu.
Predrag Marković, istoričar i potpredsednik GO SPS, u odgovoru za Danas se osvrće na propagandu.
„Komunistička propaganda je sve antikomuniste trpala u isti koš. A to su bile mnogobrojne vojne formacije. Ustaše su bila zvanična vojska najvernije saveznice Rajha,NDH. Četnici nisu jedinstvena vojska, već su pre labava koalicija seoskih milicija. Svugde su ušli u ustanak zajedno sa partizanima. U nekim krajevima (Crna Gora,NDH) sarađuju sa Italijanima od 1942. U zapadnoj Bosni sarađuju sa ustašama. U centralnoj Srbiji se bore protiv okupatora do leta 1944. godine, što najbolje vidimo po nemačkim spiskovima streljanih“, kaže Marković.
Žarko Puhovski, profesor u penziji Filozofskog fakulteta u Zagrebu, opširniji je u komentaru, tumačeći da postoji razlika u ideološkom smislu između četnika i ustaša, dajući Tadiću za pravo.
„Mislim da je Boris Tadić u pravu, jer je on govorio u svetonazorskom, dakle ideološkom kontekstu. U tom kontekstu je potpuno jasno da su četnici bili monarhistički koljači, ali nisu bili ni fašisti ni nacisti po svojoj ideologiji. Oni su prešli put od jugoslovenske vojske, vojske Kraljevine Jugoslavije, do ekstremno nacionalističkih bandi. Činjenica da su se dijelom povlačili skupa s ustašama ne odgovara na problem koji je postavio Tadić, jer je govorio o svetonazoru. A ovdje su se oni povlačili kao saveznici, ali ne kao istomišljenici. To više, što se to događa nakon jedinog pravog ratnog sukoba ustaša i četnika, mjesec dana prije ovog povlačenja iz Zagreba, na Lijevče polju. Dakle, oni su bili u svetonazorskom sukobu, ali su se našli pred nadmoćnim zajedničkim neprijateljem, to jest partizanima“, ukazuje Puhovski za Danas.
„Uz to, velik dio četnika je ostao na području Jugoslavije, manji dio je samo pobjegao sa ili pokušao pobjeći sa ustašama u Sloveniju i Austriju, a veći dio je ostao na području bivše Jugoslavije. Dodatno, uz ustaše su otišli iz Zagreba brojni domobrani, od kojih velika većina je vjerovatno bila bliža partizanima nego nacistima, ali su bili pod pritiskom navike da im ustaše zapovijedaju, pa su krenuli na zapad u strahu od partizanske odmazde. Zaključno, problem je, po mom sudu, u tome što Tvrtko Jakovina, nažalost, kao i mnogi drugi povjesničari i u Hrvatskoj i u Srbiji, ne uzima dovoljno u obzir politološke kategorije, nego im se te kategorije zagube u opisu pojedinih događaja, ne uzimajući različite motivacije aktera koji mogu djelovati slično, a imali su različite svetonazorske motivacije i prije i poslije tog zajedničkog djelovanja“, zaključuje Žarko Puhovski.
NASTAVITE SA ČITANJEM OVDE