Miljana Peter je diplomirana novinarka i budući master komunikologije sa 100 odsto invaliditetom i do završetka master studija živi u studentskom domu u Novom Sadu sa svojom majkom Slavicom, koja brine o njoj. Dok se kraj studija bliži, Miljana i Slavica suočavaju se sa rizikom od beskućništva jer se ne uklapaju u krute lokalne propise. Iako država zakonima garantuje stambenu podršku, a Nacionalna stambena strategija čami u fioci, sistem im je kao jedino trajno rešenje prvobitno ponudio – razdvajanje. Odbijajući predlog da majka ide u dom, a kćerka u kolektivni smeštaj, one biraju privremenu pomoć i borbu za pravo na dostojanstven zajednički život i bar, privremeni krov nad glavom.
Miljana ne može da funkcioniše samostalno, majka joj je jedini oslonac. Umesto u učionici, njen put obrazovanja počeo je u bolničkoj sobi. Živela je u domovima, a od Vukove diplome stigla je do akademskih i master studija. Trenutno obe dele sobu u studentskom domu u Novom Sadu, ali sa završetkom master studija, koji se bliži, otvara se i pitanje: Šta posle?
„Strah me je da ćemo završiti na ulici. Ja od toga strahujem. Mi nemamo ništa“, kaže Miljanina majka Slavica Peter i dodaje da bi najsigurnije bilo da im pomogne država.
Njihova želja je da žive zajedno. Ali rešenje koje sistem nudi njih dve razdvaja: majci dom za stara lica, a Miljani povratak u kolektivni smeštaj. Za stambenu podršku grada ne ispunjavaju uslov.
„Mi se, takoreći, nigde ne uklapamo. Postoji ona rečenica ‘Ništa o nama bez nas’. Ali nije baš uvek da nas pitaju, nego se tako odlučuje“, dodaje Slavica Peter.
Miljana Peter je rođena 1999. godine u jednom mestu blizu Vršca. Ima cerebralnu paralizu, 100% invaliditet.
„Mnogo stvari ne mogu, odnosno potrebna mi je pomoć. Mogu da jedem sama, mogu da kucam na laptopu sama, i telefon mogu da koristim sama. Za sve ostalo mi je potrebna pomoć druge osobe svakodnevno“, kaže Miljana.
Ta osoba je njena majka, Slavica. Posle razvoda sa mužem koji je osnovao drugu porodicu, ona se posvetila Miljani.
„Kofer, Miljana i ja i podstanari“, priča Slavica.
Razdvajanje pre prvog razreda i borba za preživljavanje
Razdvajanje porodice dogodilo se u trenutku kad je Miljana trebalo da upiše prvi razred osnovne škole.
„Zbog invaliditeta nisam se školovala kao druga deca. Moje detinjstvo se razlikovalo dosta od druge dece. Osnovnu školu pohađala sam u Beogradu, bila sam stacionirana osam godina u jednoj bolnici. U bolničkoj sobi su se držali neki časovi i u tom jednom boravku. Dakle, od jedan popodne do pola šest uveče, dok nije večera. Sedim u kolicima za stolom i oni mi drže nastavu. I pišu mi na tabli i ja prepisujem. I tako svi mi u razredu. I onda kažu: ‘E, odradili smo nekoliko lekcija, tad i tad imate kontrolni’. I sad, pošto sam bila stacionirana, imala sam ceo taj kadar logopeda defektologa da mi pomogne za domaći, medicinske sestre da mi pomognu da se obučem, da se okupam, i tako sam učila. Ali sam za sve raspuste i vikende išla kući. I to sam nekako jedva čekala“, priča Miljana, dok njena majka Slavica dodaje da je za sve to vreme radila i spremala tuđe kuće i stanove.
„Tako da sam doprinela da mi možemo da plaćamo stan. Mi smo dobijali putni trošak od grada, Vršca, ali Miljana nije mogla da podnese vožnju autobusom, tako da je, ovaj, morali smo da idemo taksijem“, navodi ona.
Miljana dodaje da bolnicu u kojoj je bila stacionirana od prvog do petog razreda osnovne škole i „nešto nije volela“.
„Kad dođem s vikenda, plakala sam što nisam sa mamom i tako. E onda, pa to je verovatno neko prilagođavanje. I onda, kad sam videla da su tu i moji drugari, oni su stalno tu, ne idu toliko često kući kao i ja, i onda je meni bilo lakše. Ja sam pre svega volela medicinske sestre i tehničare, jer oni su dvadeset četiri sata sa nama, samo se menjaju po smenama. I danas, posle toliko godina, mnogo mi nedostaju“, kaže ona.
Borba sa dijagnozama, odrastanje u domovima i bolnicama
Miljanino odrastanje obeležio je život u institucijama, selidbe i stalna borba sa zdravstvenim komplikacijama. Ona, pored cerebralne paralize, ima još dijagnoza.
„To je posledica cerebralne paralize. Neke se kontrolišu samo redovnim kontrolama, zbog nekih pijem lekove i tako dalje. Tada mi je zdravlje dosta bilo narušenije, do operacije kičme 2016. godine u Beogradu, pa sam često imala te bronhitise, astme, te početke astme, pa sam morala da idem da se lečim. A srednju školu završila sam ovde, na Novom Naselju, u Novom Sadu. Isto sam bila stacionirana, samo što je to bio učenički dom“, priča Miljana za Insajder.
Njena majka Slavica dodaje da je u Učeničkom domu u Novom Sadu imala pomoć vaspitača, sestara, koje su je spremale, ali kaže da je njoj pomoć bila potrebna stalno.
„Ona može da koristi ruke, može da jede samostalno, ali treba doneti, iseći, odneti, znači, uvek. I onda sam ja stalno bila na putu, spremala sam kuće, i kad je odvedem nedeljom uveče, da bi bila odmorna ujutru za nastavu, onda se desi da za tri dana bude bolesna. Opet uzmite taksi i odmah je vratite u Vršac, lečite je i opet tako. Ali sve je to prošlo, i sve je to bilo dobro“, priseća se Slavica.
Miljana je iz Osnovne škole izašla kao skroz odličan đak i nosilac Vukove diplome, a pomoću odličnog uspeha iz srednje škole uspešno je upisala fakultet. Ona je danas diplomirana novinarka i završava master studije iz komunikologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Visoko obrazovanje donelo je i promenu sredine. Iz učeničkog doma prešla je u studentski, ali ovog puta sa njom je i njena majka.
U studentskom domu su u prizemlju osobe sa invaliditetom. I one imaju pomoć asistenta ili svojih majki. Slavica svoju ćerku u studentskoj sobi podigne prosečno petnaestak puta na dan. I tako devetnaest godina.
„Pošto sad ovde u studentskom domu nema pomoći medicinskih sestara i vaspitača, mama je sa mnom i ona mi pomaže. Ona brine o meni, obuče me, uveče me okupa i tako dalje. Vodi me na predavanje, na fakultet, na ispite.
Inkluzija na papiru, egzistencijalna neizvesnost u realnosti
Miljani je ostalo još samo da završi master rad. Dani u studentskom domu bliže se kraju. Ona do jula može da boravi u studentskom domu jer se 15. jula iseljavaju svi studenti.
„Mogu da se vrate dvadeset prvog osmog, ali mi masteraši možemo da budemo do tridesetog septembra, jer mi prvog oktobra oslobađamo mesto budućim brucošima. Sad je neizvesnost jako velika. Ne znamo kud ćemo i šta ćemo“, kaže Miljana.
Posle sistemske podrške i uspešne inkluzije, Miljana i njena majka suočavaju se sa egzistencijalnim problemom. One nemaju krov nad glavom, niti mogućnost da to obezbede.
„Mi živimo samo od tuđe nege i pomoći. Četrdeset i jednu hiljadu dinara. To je sve“, priča Miljana.
„Ja imam šezdeset pet godina. Nemam penziju. Nisam mogla nikada da imam stalni radni odnos, zato što sam imala obaveze prema Miljani“, kaže Miljanina majka.
„Imala sam ranije dečiji dodatak, ali pošto sam napunila dvadeset šest godina, nemam više pravo na to“, podseća Miljana.
Prijatelji i rodbina pružali su im privremeni smeštaj, ali dugoročno one nemaju gde. Pomoć ne mogu da očekuju ni od najbližih.
„Ja imam još dvoje odrasle dece koji imaju svoje porodice. Moja bi deca meni pomogla, ali ne mogu“, ističe Slavica Peter.
Jedini finansijski oslonac koji je imala od sistema, Slavica je bila prinuđena da odbije. Razlog je rigidna procedura.
„Socijalnu pomoć sam dobijala, to je negde oko jedanaest hiljada i nešto bilo, pa možda jedno osam godina. Ali ovde u Centru za socijalni rad, kada sam trebala da obnovim, rekli su da trebam da tužim svoju decu, dvoje odrasle dece, da bi oni mene izdržavali, da bih ja dobila socijalnu pomoć. Što je meni jako bilo strašno. Ja ne želim nikoga da tužim. Meni će moja deca dati za hleb, ali nisu u mogućnosti da mi plaćaju stanarinu, boravak, lekove i sve druge potrebe. Znači, nemaju mogućnost da nas smeste u svoju kuću, pošto su to kuće manje, nemaju da prilagode invalidu, ali ja da tužim moju decu da bih dobijala jedanaest hiljada devet meseci, ne želim. Ja kao majka, meni to ne bih mogla da dozvolim, pa makar svaki dan jela samo hleb“, naglašava majka Slavica Peter.
Skromna primanja kojima raspolažu do sada su bila dovoljna za život u studentskom domu.
„Cena doma je dve hiljade i sto pedeset. Ovu dvadeset šestu godinu Miljana je produžila master, jer nije uspela da odbrani ta dva ispita, zbog situacije što se dešavalo, tako da smo uspeli da produžimo i hvala im puno, ali plaćamo ekonomsku cenu trinaest hiljada i trista sedamdeset. Ali i to je dobro, s obzirom da mi živimo od četrdeset jedne hiljade, mi ne možemo iznajmiti ni stan, ni sobu, ni ništa“, kaže majka.
„Ne znam šta posle… Ja lično ne znam. I zbog toga, zato što ne znam šta posle, strah me je. Prosto nisam mirna. Strah me je da ćemo završiti na ulici. Ja od toga strahujem“, podelila je svoje najveće brige Miljana, studentkinja sa invaliditetom.
Bez imovine, nasledstva i penzije, u potrazi za krovom nad glavom, kažu da su u oktobru 2025. zatražile pomoć sistema socijalne zaštite. Majka Slavica Peter kaže da su se obratile Centru za socijalni rad.
„I došao je jedan gospodin koji je ponudio samo kolektivni smeštaj za beskućnike ili tri mesečne rate neke stanarine. To je sve što su mogli da ponude. Za tri meseca se smestiti na jedno mesto, šta posle? Večito smo na točkovima, večito smo sa koferima. I sad, ti se smestiš, provedeš jedan mesec da se malo odmoriš i već se pakuješ, jer znaš da nećeš moći da plaćaš taj stan“, kaže majka Slavica.
Studentkinja Miljana smatra da to prihvatilište nije za nju i da takav smeštaj za nju nije pristupačan.
„Ja smatram, i mama takođe, da to nije za mene, jer tamo imate svakakve, hajde da kažem ljude, možda to nije u redu, ali svakakve slučajeve, i da meni tamo nije pristupačno“, ističe ona.
I za njenu majku je sama pomisao o razdvajanju od deteta, kako ističe, bila strašna i misli da Miljana to nije zaslužila.
„Rekli su samo da jedino to imaju da ponude kao Centar za socijalni rad, kao država. I to je to“, kaže Miljana Peter.
Obe ponuđene opcije su odbile, jer kažu da nijedna ne rešava njihov problem i da im se od tada iz Centra za socijalni rad niko nije javio.
„Miljana želi da budemo mi zajedno. Mi nemamo velike potrebe. Kako dalje, kako uzeti, naći stan, kako da platimo struju, vodu, komunalije“, zabrinuto dodaje njena majka.
Odgovore na pitanje kako dalje potražili smo u nadležnom Centru za socijalni rad. Nisu prihvatili razgovor. U pisanom odgovoru, pozivajući se na zaštitu privatnosti korisnika, odbili su da komentarišu ovaj slučaj. S druge strane, Slavica i Miljana o svom problemu govore javno, jer vreme im nije saveznik.
„Volela bih da što pre nađem posao, da prosto nismo u neizvesnosti, ovaj, jer mi živimo samo od četrdeset jedne hiljade koje iznosi tuđa nega, pa da imam to i drugo primanje, dakle platu, da mogu mami da pomognem“, odlučna je Miljana.
Ona objašnjava da je devetnaest godina zbog invaliditeta i školovanja bila u zajednici u Beogradu i u Novom Sadu te da bi sada, nakon svega, trebalo zajedno sa majkom da ima svoj krov nad glavom.
„Da imam taj svoj mir, da znam da ne moram da čekam na red za tuširanje, da ne moram da čekam na red za toalet, da prosto. .. eto, da imam prilagođeno meni. Da ne moram da budem više u toj zajednici, ako je to moguće. A ja mislim da jeste“, kaže ona.
Šest zakonskih rešenja u sistemskoj fioci
Miljana ne traži ništa što zakonom već nije propisano. Pravo na privatnost i dostojanstven život država je garantovala međunarodnim konvencijama. Zakon o stanovanju i održavanju zgrada predvideo je mere stambene podrške upravo za ovakve slučajeve.
Sam zakon prepoznaje šest instrumenata i to: zakup u javnom stanu, subvencija zakupa u privatnom stanu, odnosno, zbrinjavanje u kriznim situacijama, kaže Marko Aksentijević iz Kolektiva – Ministarstvo prostora.
„Te mere same po sebi jesu neki spektar stvari koje čovek koji se nalazi u situaciji gde ne može sam da reši stambene potrebe bi mogao da koristi. Problem je što, dakle, sprovođenje tih mera je nikakvo do nepostojeće i što, dakle, prosto ne postoje ni predodređena sredstva ni volja. Najbolje o tome govori činjenica da nakon tog zakona je trebalo da bude donešena i stambena strategija koja je sa kašnjenjem od nekoliko godina, dakle, dve hiljade dvadeset i prve bila na javnom uvidu i od tada je u nekoj fioci“, ističe Aksentijević u razgovoru za emisiju Male velike priče (MVP) Insajder televizije.
U nacrtu nerealizovane nacionalne stambene strategije za period od 2020. do 2030. godine država ističe da je stanovanje osoba sa invaliditetom potpuno neistraženo. Navodi se da ne postoji metodologija za praćenje njihovih stambenih potreba, niti je Centrima za socijalni rad propisana obaveza da o tome prikupljaju podatke, a govorimo o najugroženijoj kategoriji društva.
„Pa ako je država pomagala koliko-toliko da se Miljana školuje, mislim da bi trebalo da joj pomogne i da obezbedi krov nad glavom, jer ona je stvarno to zaslužila“, kaže njena majka Slavica.
Tamo gde postoji stambena podrška, neophodno je ispuniti uslove. Na konkursu u aprilu 2026. godine, grad Novi Sad oglasio je pet stanova u neprofitni zakup. Ipak, uslov od pet godina prebivališta Miljanu i njenu majku automatski eliminiše. Pošto nemaju svoju adresu, prijavljene su na Novosadski Centar za socijalni rad, ali tek nepunih godinu dana.
„Ja sam neformalno jedanaest godina u Novom Sadu, formalno skoro godinu dana i postoji to za stambenu podršku, ali morate da budete pet godina građanin Novog Sada. Tako da, eto, i tu se ne uklapamo, zapravo izgleda, čini mi se, da se nigde ne uklapamo i to je problem“, objašnjava studentkinja sa cerebralnom paralizom, Miljana Peter.
Marko Aksentijević iz Kolektiva – Ministarstvo prostora, međutim, ukazuje na zakonski nonsens i naglašava da je celokupan zakonski okvir, kada dođe do socijalnih momenata, napravljen tako da se bavi time ‘kako da spreči prevaru’.
„Kao da su ljudi koji žive u siromaštvu veliki prevaranti i sad država treba da digne nekakve bedeme da ne bi bili oštećeni budžetski, a ovde deli besplatne hektare zemlje bilo kome ko dođe sa velikim novcem. U tom smislu, i ova mera da neko treba da bude beskućnik na jednoj adresi pet godina je potpuno arbitrarna i zapravo besmislena mera“, naglašava Aksentijević.
Pritisak medija pokrenuo institucije s mrtve tačke
One koji drže ključeve, nadležne grada Novog Sada, pitali smo da li su upoznati s problemom porodice Peter, kojoj preti beskućništvo, ali i koliko tačno stanova za stambenu podršku grad ima i koliko je njih u ovom trenutku prazno. Niko nije odgovorio.
„Nije čak ni sporno da jedan broj stanova u javnom vlasništvu treba da bude prazan za krizno zbrinjavanje tipa, kad su poplave, ali mi ne znamo ono šta je taj fond stanova i gde se nalazi i kako se njime upravlja“, ističe Aksentijević iz Kolektiva – Ministarstvo prostora.
Ponovo smo ponudili da nadležni Novosadskog Centra za socijalni rad objasne pred kamerama koje mehanizme imaju na raspolaganju za mlade osobe sa invaliditetom koji nemaju smeštaj, bez pominjanja imena korisnika. I ponovo smo dobili pisani odgovor u kome, između ostalog, piše da Centar u svakom pojedinačnom slučaju vrši procenu potreba, raspoloživih resursa i najadekvatnijih oblika podrške, uz uvažavanje volje i saglasnosti samog korisnika.
Ali, telefon je zazvonio.
„I devetnaestog maja pozvali su nas da dođemo na razgovor. Mi se nadamo da ćemo imati neke lepe vesti, nešto da pomognu meni i Miljani“, priča majka Slavica.
Od Centra za socijalni rad Slavica je saznala da ima pravo na posebnu novčanu naknadu u vidu doživotnog mesečnog primanja, jer se o Miljani brine više od petnaest godina. Slavica kaže da će to biti njena mala penzija, oko trideset hiljada dinara. Ponuđena im je i jednokratna novčana pomoć, dovoljna da pokrije najam stana na najmanje šest meseci. Kao treća opcija, Miljani je predložen smeštaj u maloj kućnoj zajednici, a majci i dom. To bi značilo njihovo razdvajanje.
„Mi smo dobro odlučile da ćemo pristati na novčanu pomoć, nećemo se još razdvajati, bićemo zajedno dokle god možemo da budemo zajedno, jer meni tako odgovara, jer mami tako odgovara, mi smo tako navikle dugo godina i nema potrebe da se mi razdvajamo, tako da ostaćemo zajedno, tako je najbolje“, kaže Miljana.
Svi ključni problemi sa kojima se suočavaju Miljana i njena majka Slavica uočeni su i u Strategiji unapređenja položaja osoba sa invaliditetom za period do 2030. godine. Tu je ukazano da lokalne samouprave nemaju obavezu da pomažu, da su međusektorske usluge samo na papiru, a porodični resursi potpuno iscrpljeni. Uočava se i nedostatak podrške da porodica ostane na okupu. I dok strategija popisuje propuste, Miljana i Slavica ih žive, ali nastavljaju svoju borbu.
„Ja želim da radim kao novinar na portalu, da se zaposlim. Volela bih da ne moram da se uklapam, nego da se meni prilagodi. Ja želim da živim sa mojom mamom, da mi imamo naš prostor, da imam pratioca ko bi pomogao, neko ko bi pomogao mami, neko ko bi brinuo o meni kad mame jednog dana, nažalost, ne bude, ne bih mogla ni da idem u starački dom kada mame ne bude, tako da, volela bih da se meni prilagode. I da kad se sledeći put sastanemo, ja vam kažem da su se ispunile te moje želje. Eto“, optimistično zaključuje budući master komunikologije i diplomirana novinarka sa invaliditetom, Miljana Peter.