Predstava „Moje pozorište“, autorski projekat Borisa Liješevića i ansambla Ateljea 212, obeležila je ovogodišnje Sterijino pozorje osvojivši osam nagrada, uključujući priznanja publike i stručnog žirija. Među nagrađenima je i Vojin Ćetković, koji je za ulogu u ovoj predstavi dobio Sterijinu nagradu za glumačko ostvarenje. Govoreći o uspehu predstave, Ćetković ističe da je reč o intimnom komadu koji je nastao i igra se u posebnom odnosu sa publikom.
„To je onako jedna intimna predstava i mi igramo u Ateljeu 212 i to je stvarno intimna scena. Nekako smo blizu publike, publika blizu nas“, kaže Ćetković.
Poseban izazov bilo je izvođenje predstave na velikoj sceni Srpskog narodnog pozorišta tokom Sterijinog pozorja, gde je zbog velikog interesovanja publike izvedena dva puta.
„Bilo je veselo, ali eto, uspeli smo. Čim smo dobili toliko nagrada i aplauz je bio fantastičan, stvarno“, navodi glumac.
Ćetković naglašava da je jedna od najvećih vrednosti predstave kolektivni duh ansambla.
„Ovo je stvarno jedinstvena predstava po toj nekoj kolektivnoj igri i nekom kolektivnom duhu. Stvarno niko, ko god da je dobio nagradu, nekako je naše, zajedničko.“
Predstava je nastala kao zajednički autorski proces u kojem su učestvovali svi članovi ekipe, a mnoge scene i delovi teksta nastajali su tokom rada.
„Proces je bio i buran. Dosta smo mi tu stvari dopisali, štrihovali, skidali. Međutim, Boris je toliko i dobar reditelj i dobar čovek i dobar prijatelj da je u tom žaru bilo puno strasti i puno ljubavi između nas. I to je izrodilo ovu predstavu“, objašnjava Ćetković.
Iako predstava polazi od lične priče Borisa Liješevića i njegovog odnosa prema ocu, glumac kaže da nije želeo da gradi doslovan lik.
„Hoću da igram i njegovog oca i svog oca. Ja sam otac. Neću da pravim lik, nego hoću da se bavimo tim problemom – ko sam, šta sam.“
Tokom rada na predstavi prolazio je kroz lična preispitivanja, koja su bila zahtevna i emotivna.
„Prilično sam morao da zakopam po nekim stvarima i po mom ličnom odnosu prema mom ocu i prema tome kakav sam ja otac. Bilo je surovo i na momente bolno.“
Uprkos tome, upravo ta iskrenost, smatra, omogućava publici da se poveže sa predstavom.
„Publika to tako nekako prihvati i smeju se i plaču. Interesantno je i kako kolege prihvataju predstavu. Srećemo ih zarozane posle predstave, ali se i smeju i plaču.“
Govoreći o radu sa Borisom Liješevićem, koji se u predstavi pojavljuje i kao glumac, Ćetković priznaje da je to donelo specifičnu dinamiku.
„Imali smo problema s njim, moram da vam kažem. Ne možeš ti i da režiraš i da igraš. Ali dobro prima kritike i stvarno je dobar u predstavi.“
Iako ga šira publika najčešće prepoznaje po televizijskim i filmskim ulogama, Ćetković ističe da je pozorište njegov prirodni prostor.
„Mnogo volim pozorište. Pozorište je nešto moje primarno zanimanje i moje prvo mesto na kom sam se oprobao.“
Podseća da je na scenu stao još kao dete i da je kroz amatersko pozorište prošao gotovo sve poslove potrebne za nastanak predstave.
„Ja volim ceo proces. Volim sve ljude koji učestvuju u procesu pravljenja predstave. To jeste stvarno jedan pravi zajednički čin.“
Govoreći o položaju pozorišta i kulture danas, Ćetković smatra da je stanje u kulturi odraz stanja društva.
„Naše pozorište je ogledalo našeg društva i našeg poimanja kulture.“
Dodaje da se problem nedovoljnog ulaganja u kulturu ponavlja decenijama.
„Preko 30 godina sam glumac i sve vreme je ta priča – nemamo za kulturu, bavićemo se ekonomijom i drugim stvarima. I polako tonemo.“
Ipak, uprkos brojnim izazovima, veruje da publika pokazuje koliko je pozorište važno.
„Publika je očigledno željna pozorišta. To nam govore svi oni redovi za karte ispred svakog pozorišta.“
NASTAVI SA ČITANJEM I POGLEDAJ VIDEO NA — insajder.net