Poslednji masovni ruski napad na Kijev, u kojem su pogođene desetine stambenih objekata i tokom kojeg je, prema ukrajinskim tvrdnjama, korišćen veliki broj raketa i dronova, dogodio se u trenutku kada se i dalje često govori o pregovorima, prekidu vatre i diplomatskim inicijativama za okončanje rata u Ukrajini. Moskva najnovije udare pravda kao odmazdu i odgovor na ukrajinske napade na civilnu infrastrukturu u Rusiji, dok Kijev tvrdi da su ponovo gađane stambene zone. Da li ovakva eskalacija znači da su pregovori sve dalje ili da obe strane pokušavaju da u eventualni diplomatski proces uđu iz jače pozicije? Dimitrije Milić iz Novog trećeg puta ocenjuje za Insajder da intenziviranje vojnih operacija ne mora da isključi pregovore, već može biti pokušaj popravljanja pregovaračkih pozicija.
Napad na Kijev izveden je tokom noći kombinacijom raketa i bespilotnih letelica, a ukrajinske vlasti saopštile su da su pogođeni stambeni objekti u više delova grada. Ukrajinska premijerka Julija Sviridenko navela je da je direktno pogođeno najmanje 20 stambenih zgrada, dok je oko stotinu kuća oštećeno usled granatiranja.
Predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski saopštio je da je Rusija tokom napada upotrebila skoro 500 dronova, uključujući i dronove „šahed“, kao i više od 70 balističkih raketa, dok su ukrajinske PVO snage navele da su tokom noći oborile 48 raketa i 476 dronova.
Moskva je, sa druge strane, saopštila da su mete napada bili vojno-industrijski i energetski objekti, kao i vojni aerodromi, tvrdeći da je reč o odgovoru na ukrajinske udare na civilnu infrastrukturu u Rusiji.
Najnoviji napad usledio je posle višenedeljnih ukrajinskih udara po ciljevima duboko u ruskoj teritoriji, uključujući rafinerije, vojne aerodrome i logističke centre, dok se istovremeno u diplomatskim krugovima sve češće govori o potrebi za pregovorima, prekidom vatre i političkim rešenjem rata.
Dimitrije Milić iz organizacije „Novi treći put“ kaže za Insajder da intenziviranje vojnih operacija ne mora nužno da znači udaljavanje od pregovora, jer sukobljene strane često upravo pred ozbiljniji diplomatski proces pokušavaju da poprave svoju poziciju na terenu.
Prema njegovim rečima, nijedna strana ne želi da za pregovarački sto sedne iz pozicije slabosti, zbog čega nastoji da prethodno ostvari dodatne vojne uspehe ili pokaže da i dalje može da nanese štetu protivniku.
“Sa ruske strane, ovako masovni napadi imaju dvostruku funkciju. Oni predstavljaju pokušaj da se oslabi ukrajinska infrastruktura i protivvazdušna odbrana, ali istovremeno šalju političku poruku da Moskva i dalje raspolaže značajnim vojnim kapacitetima i da neće pristati na uslove koji bi bili doživljeni kao poraz. Ukrajina, s druge strane, nastavlja napade duboko u ruskoj teritoriji kako bi pokazala da ni Rusija nije van domašaja rata i da bi poslala poruku ruskom stanovništvu da rat pogađa i njih, jer su do skoro bili mahom izolovani od većih posledica rata”, objašnjava Milić.
Ipak, Milić ocenjuje da je konačni dogovor i dalje daleko, jer su razlike oko teritorijalnih pitanja, bezbednosnih garancija i budućeg statusa Ukrajine i dalje veoma velike. Zbog toga, kako kaže, trenutnu eskalaciju pre vidi kao deo procesa povećavanja pritiska nego kao znak da je političko rešenje neposredno pred nama.
Rat se sve više vodi daleko od fronta
“Iz perspektive vojne doktrine, određeni stepen reciprociteta nije neuobičajen. Ukrajina poslednjih meseci intenzivno gađa rafinerije, vojne aerodrome i logističke centre u Rusiji, dok Moskva tvrdi da na to odgovara udarima na vojnu i energetsku infrastrukturu u Ukrajini. Rusko Ministarstvo odbrane upravo je tako obrazložilo i najnoviji napad i objasnilo zašto se baš sada dešava. Međutim, politička dimenzija je podjednako važna. Kremlj nastoji da domaćoj javnosti predstavi ovakve operacije kao legitimnu reakciju, a ne kao jednostranu eskalaciju. Time ruska vlast pokušava da održi narativ da Rusija ne vodi agresivni rat, već odgovara na poteze protivnika”, kaže Milić.
Milić ukazuje i da se rusko obrazloženje napada ne može posmatrati odvojeno od posledica na terenu, jer međunarodno humanitarno pravo jasno razlikuje legitimne vojne ciljeve od civilne infrastrukture.
Kako dodaje, veliki broj civilnih žrtava i razaranja stambenih objekata razlog su zbog kog ovakvi napadi izazivaju oštre međunarodne reakcije, bez obzira na to što ih Moskva predstavlja kao udare na vojne ciljeve i odgovor na ukrajinske napade.
“Skoro svake zime Rusija je izvodila slične napade na energetsku infrastrukturu Ukrajine i oni više nisu velika vest, dok ukrajinski napadi duboko u rusku teritoriju jesu novost. To je jedna od najvećih promena u karakteru rata tokom poslednje godine. Front jeste relativno stabilan, ali se rat sve više vodi i stotinama kilometara iza linije rovovskih borbi. Ukrajina pokušava da smanji ruske logističke kapacitete, oteža snabdevanje vojske i poveća ekonomske troškove nastavka rata”, priča Milić.
Prema Milićevoj oceni, posebno su važni ukrajinski napadi na rafinerije i energetsku infrastrukturu, jer njihove posledice nisu samo vojne, već i ekonomske. Takvi udari, kako objašnjava, mogu da otežaju snabdevanje ruske vojske gorivom i poremete logistiku, ali istovremeno pogađaju i širu ekonomiju Rusije, koja i dalje u velikoj meri zavisi od proizvodnje i izvoza fosilnih goriva.
“Ako se poremete proizvodnja goriva i transportni lanci, to dugoročno komplikuje održavanje velikih vojnih operacija. To je razlog zbog kog Rusija poslednjih meseci posvećuje mnogo više pažnje zaštiti objekata duboko u svojoj teritoriji.Ti napadi sami po sebi verovatno neće odlučiti rat, ali menjaju stratešku računicu. Pokazuju da nijedna strana više nema potpuno bezbednu pozadinu i da će ekonomska i industrijska izdržljivost igrati gotovo jednako važnu ulogu kao i stanje na samom frontu”, kaže Milić.
Pregovori sve češće u fokusu, ali bez približavanja dogovoru
O pregovorima se poslednjih nedelja sve otvorenije govori na više strana, ali uz potpuno različita očekivanja. Evropski savet je sredinom juna pozvao Rusiju da pristane na prekid vatre i uđe u smislene mirovne pregovore, uz poruku da se o miru ne može odlučivati bez Ukrajine. Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski poručio je da se nada obnovi pregovaračkog procesa i da Evropljani treba da budu deo razgovora, dok je ruski predsednik Vladimir Putin rekao da je Moskva spremna za pregovore, ali pod uslovima koji podrazumevaju prihvatanje „realnosti na terenu“.
Najkonkretnije je govorio nemački kancelar Fridrih Merc, koji je poručio da je došlo vreme za pregovore, zamrzavanje linije fronta i kraj ubijanja, dok je Kremlj nekoliko dana kasnije ponovio da se ruski uslovi za mir nisu promenili i da uključuju povlačenje Ukrajine iz četiri oblasti koje Moskva smatra svojim, kao i odustajanje Kijeva od članstva u NATO.
Dimitrije Milić ocenjuje da takve poruke evropskih lidera pre svega pokazuju politički realizam, jer je posle više od četiri godine rata postalo jasno da nijedna strana nije uspela da ostvari odlučujuću vojnu pobedu. Zbog toga će, kako kaže, neki oblik političkog procesa pre ili kasnije postati neizbežan, čak i ako su pregovori u ovom trenutku i dalje daleko od konkretnog dogovora.
“To, međutim, ne znači da Evropa odustaje od podrške Ukrajini. Naprotiv, većina evropskih vlada smatra da bi Ukrajina trebalo da uđe u eventualne pregovore iz što jače vojne i političke pozicije, zbog čega se pomoć nastavlja paralelno sa pozivima na diplomatsko rešenje. Najveća dilema jeste kako postići prekid vatre koji neće predstavljati prostu pauzu pre novog sukoba. Evropski lideri sve više razmišljaju upravo o tome kako obezbediti dugoročne bezbednosne garancije, a ne samo privremeno zaustavljanje borbi. Naravno, pokazuje se da to nije lako”, kaže Milić.
Kremlj istovremeno optužuje Evropsku uniju da se militarizuje i da zaoštrava situaciju na evropskom kontinentu, predstavljajući jačanje evropske odbrane i nastavak podrške Ukrajini kao pretnju po rusku bezbednost.
Milić ocenjuje da su u takvim porukama Moskve prisutna oba elementa — pokušaj pritiska na evropske države, ali i opravdavanje sopstvenih poteza.
“Sa jedne strane, Moskva želi da pošalje signal evropskim društvima da će nastavak vojne pomoći Ukrajini povećavati bezbednosne i ekonomske troškove za same evropske države. Time pokušava da utiče na javno mnjenje i eventualno oslabi političku podršku nastavku pomoći Kijevu. Sa druge strane, rusko rukovodstvo sopstveno povećanje vojne proizvodnje i nastavak ratnih operacija predstavlja kao odgovor na navodnu militarizaciju Evrope. To je važan deo unutrašnje političke komunikacije, kojim se opravdavaju visoki vojni izdaci i produžavanje sukoba”, kaže Milić.
Istočni bok NATO-a pod sve većim pritiskom
Da se posledice rata sve više osećaju i izvan ukrajinske teritorije pokazale su i reakcije država na istočnom krilu NATO-a tokom najnovijeg masovnog napada na Kijev. Poljska je preventivno podigla borbene avione radi zaštite svog vazdušnog prostora, dok je Finska privremeno ograničila letove iznad istočnog Finskog zaliva zbog procene da bi ruski dronovi mogli da zalutaju na njenu teritoriju.
Milić smatra da ovakve reakcije država pokazuju da rat u sve više postaje bezbednosni problem celog istočnog boka NATO-a.
“Iako NATO formalno nije učesnik rata, države na njegovom istočnom krilu moraju da reaguju svaki put kada postoji mogućnost da projektili ili bespilotne letelice ugroze njihov vazdušni prostor. Zato Poljska redovno podiže borbene avione tokom velikih ruskih napada, dok su Finska i druge države pojačale mere predostrožnosti. Ovakvi događaji pokazuju da rat nije ograničen isključivo na teritoriju Ukrajine u bezbednosnom smislu. Iako nema direktnog sukoba NATO-a i Rusije, posledice rata osećaju se širom Istočne Evrope kroz incidente u vazdušnom prostoru, sajber napade, zaštitu kritične infrastrukture i povećano vojno prisustvo”, kaže Milić.
Ipak, prema njegovom mišljenju, ne bi trebalo zaključiti da je direktan sukob NATO-a i Rusije neizbežan.
“Upravo suprotno, obe strane i dalje pokazuju visok stepen opreza kako bi izbegle direktnu konfrontaciju. Međutim, rizik od nenamernih incidenata jeste veći nego pre nekoliko godina, zbog čega će države istočnog krila nastaviti da jačaju protivvazdušnu odbranu i vojnu pripravnost. U krajnjoj liniji, unutar NATO-a upravo te države troše najveći procenat BDP-a na odbranu. Poljska izdvaja skoro pet odsto, a baltičke države prosečno skoro četiri odsto, dok je prosek ostatka evropskih članica NATO-a tek blago iznad dva odsto”, zaključuje Milić.