– Znaš – otpoče iz kratkog putovanja šutnjom kroz nekoliko dugačkih duvanskih dimova stojeći između otvorenog uskog kuhinjskog prozora i šporeta na drva moj ujak, pa nastavi:
– Vučića podržavam jer hrabro istupa i govori, iako je cijeli svijet protiv njega, i brani Kosovo i ne da Republiku Srpsku, vidi samo šta je u Petrovac dao i džaba svi pritisci, on ne odstupa, jedini se bori za srpstvo… – mirnim tonom, kao da izgovara posljednju volju i svoj konačni odgovor na sve što je vidio onim jednim okom što ne izbi mu geler zaostale švapske bombe, što pronađe je nesretan i ne dade joj mira tog dana kod ovaca, zajedno sa Ili’com Lukića, tamo neđe u Prarcu.
Piše Aleksandar Tutuš, Foto: Privatna arhiva
Kako se god odvijao naš razgovor na političke teme prethodnih godina u mojoj ujčevini, nikad nije imao ovako miran kraj. Na ujakov trud i smirenu namjeru da mi objasni kako je Vučić jedini ispravan, mogao sam samo oćutati, dajući riječ kanalu sa nacionalnom frekvencijom koji je dopirao te januarske noći lipo pod Dinaru.
Odzvanjao je glas spikerke, prolazili su sekundi, nisam odgovarao i veče je odbrojavala svom mirnom kraju. Otišao sam uskoro, ne prestajući razmišljati zašto je predsjednik Srbije mom ujaku najbolji.
Prolazeći kroz pusto selo, prisjećajući se vrelih ljeta provedenih kod babe i đeda na raspustima pade mi na um gledajući seoski asfalt pod farovima kojeg su trava i korov proždirali, jedan uzrok političke popularnosti “borca za srpstvo pod pritiskom“.
U manjim sredinama, negda, pred raznim fazama samoupravljačke revolucije, najjači otpor promjenama pružale su neke stare vrednote – tradicionalni moral i Njeno Veličanstvo – Riječ. Riječ je magija ne zbog svoje poetske ili definicijske možnosti, ona je čudo u onoj relaciji sa stvarnošću kad se obećano ispuni. Tad je riječ zamah i polet, magija i zakon, božanski “fiat“ i život. Čovjek, čovjek se drži za riječ. Ugovori dolaze kasnije.
Ta vrela polačka ljeta moga djetinjstva, mojim ujacima i redom svima bijahu vremena od Riječi. Bilo je dovoljno čuti Riječ, da li se rečeno ispunilo nije trebalo gledati. Materijalizacija izrečenog, datost kazanog bila je samoruzumljiva i podrazumljiva.
Ako se u našem vremenu osvrnemo na neke predizborne ankete, brojne mimove i tragikomične priloge o figurativno rečeno našim ujacima, bakama, tetkama – koji ispadaju smiješni u svojim pohvalama Vučićevoj ludosti a svi mi zajedno bijedni i žalosni – valjalo bi razumjeti da se ono što se nekad zvalo opravdano povjerenje, institucija građena svakom održanom riječi – danas je naivnost, pa onda i glupost, zatim u kontekstu političke stvarnosti neoprostivo nerazumjevanje i na koncu međugeneracijska obmana – odnosno svijet u kojem riječ ne važi i može biti potpuno prazna i ništavna. Jednom velikom broju naročito starijih Vučićevih birača dovoljna je riječ. Oni po svom stečenom iskustvu ne očekuju nečinjenje poslije date, izgovorene Riječi, a za činjenje u potpunoj suprotnosti sa kazanim, potpuni su mentalno nespremni.
Sve što se izriče sa adrese kancelarije Predsjednika – gle ironije, u ulici nazvanoj po našem nobelovcu, nagrađenom za svoj vijenac od riječi – je u poraznom duhu laži. Vučićeve laži su najveći sunovrat ljudskog dostojanstva srpske istorije. Njihov domet i razorna snaga su veći od destruktivne moći modernih supersoničnih oružja. Takva oružja dosežu i do dvadeset puta veću brzinu od zvuka, dok Vučićeve laži poništavaju brzinu kao takvu, kao pojam, kao fenomen – njegove obmane instaliraju ontološko oružje Nebića, uništenje bez oporavka. Svako ko povjeruje Vučiću uzima sebi, a zatim i svojim bližnjima dar Riječi, božansku moć stvaranja iz Riječi. Vučićevo pismo je Ne – Bi Riječ.
Nisam bio zadovoljan svojim otkrićem, rastuživao me je zaključak. Nad Dinarom mi se smijao Mjesec i kao da je poručivao: a kad će brale, da razumiju kako gospodin Đilas pomaže tom istom Vučiću, iako “ti gadni strani plaćenici po nalogu zapadnih ambasada ruše ustavni poredak Srbije“. I eno, i dalje se vrti priča o Mariniki, a ona odavno završila svoju glad, pa i dobila nekoliko kila. A kad će ujaci i tetke, nastavljao je mjesec svoju pjesmu, da shvate i provale ove koji se baš zovu kao MI, a eno jutros opleli ispred Narodne biblioteke po Zorani Mihajlović koja je 2021. progurala zakon o rodnoj ravnopravnosti. A sve neće ti MI ništa lično, po imenu. Neće kad je Ne – Bi riječ u pitanju, ali za njegov račun mogu i po imenu i po prezimenu. Kažu, opet će Mjesec, kako će tek da razumiju kako Mandić u Crnoj Gori radi protiv crnogorskih Srba, kad ne razumiju kosovske lične karte i ukidanje platnog prometa na Kosovu.
Ošinu me slika sa graničnog prelaza Bajakovo, između Srbije i Hrvatske, samo nekoliko dana ranije. Ispred nas pet-šest autobusa, svi sa Kosova, odlaze nekud. Na autobusuma registarske table Kosova. RKS; nove, ispod čekića, izgledaju kao da su oduvijek na drumovima, izdaleka bi rekao da su možda ukrajinske, ali nisu, kosovske su. Gledam ih, iznad njih brojevi telefona prevoznika, s pozivnim za Kosovo naravno. Imao sam samo jednu misao gledajući te autobuse što su se sporo pomjerali obećavajući višesatno čekanje i Šiptare što su se dreljili u naš, beogradski autobus. Bilo nas je nekako stid dok smo sjedili u autobusu, vozače, sve, osjetio sam to, stid od tih tablica znajući ko im ih je dao.
Ugasi se svjetlo nad Dinarom, umače Mjesec bez pozdrava. Bori se, vala, što je rek’o jedan – kao lav.
