JSD Partizan danas slavi 80. rođendan
Crno-beli velikan…
Slavni klub svima znan…
Osamdesetogodišnji Partizan!
Najtrofejnije jugoslovensko sportsko društvo danas slavi jubilarni rođendan, 4. oktobar – idealna prilika da se odmota istorijsko klupko, zanimljiv niz tekstova / intervjua na stranicama Sportskog žurnala odškrine rubrikom „kako je sve počelo”…
Stoga, „zajedno” s Pekom Dapčevićem, proslavljenim ratnim komandantom i jednim od predsednika JSD Partizan, jezdimo crno-belom kočijom sećanja:
– Većina nas, mladih generala, koja je igrala i volela fudbal, okupili smo se i dogovorili da osnujemo fudbalski klub. Oko imena nije bilo natezanja: bili smo partizani, bilo je i najprirodnije da se naš klub zove – Partizan. Na samom skupu, čini mi se, neformalno je predsedavao Svetozar Vukmanović Tempo, bili su još prisutni Otmar Kreačić Kultura, Vujica Gajinović, Ratko Čoče Vujović (bio je izabran za prvog predsednika), Koča Popović, Mijalko Todorović Plavi. Možda još i neko. Ne mogu se setiti, sećanja blede… – 1995, povodom pola veka od osnivanja, u pismu – čestitki oslobodilac Beograda apostrofirao je kako i gde su rođeni ideja i odluka o osnivanju kluba.
Bilo je to doba, kako podsetiše na zvaničnom sajtu FK, opšte oskudice, još se nije navršila ni godina od četvorogodišnjeg ratnog užasa:
„Jedino čega je bilo u izobilju – poleta i nade. Na tim temeljima građeno je i Sportsko društvo Partizan i njegova nesumnjiva osovina – fudbalski klub, do danas magnet i duhovni i materijalni oslonac tog najbrojnijeg i najtrofejnijeg sportskog društva.”
Partizan, ili kako su ga navijači od milošte zbog lepe igre i lakoće s kojom je mleo rivale nazvali – Parni valjak, osnovan je 4. oktobra 1945, uz napomenu da su pripreme trajale mesecima i da se Svetozar Vukmanović Tempo entuzijazmom zalagao se da se pri Centralnom domu Jugoslovenske armije oformi fudbalski klub, kasnije proširi i na ostale sportove u kojima bi bili sportisti u vojničkim uniformama. Tako su istog dana kad i fudbalska, rođene i sekcije za atletiku, šah, košarku i odbojku.
Pravi tren da „uključimo” Stjepana Bobeka, u epizodi „Moj prvi susret s Beogradom”:
‐ Stigao sam uveče, vozom i uputili su me u jedan hotel u blizini Železničke stanice. Kad sam legao osetio sam da po meni gamižu stenice. Bilo ih je toliko da sam pokupio stvari i uputio se u Dom armije, ali u to doba noći tamo nisam mogao da uđem, pa sam legao na klupu u malom parku ispred doma i tu prespavao prvu noć u Beogradu.
Legendarni Štef, uporedo s fudbalskim čarolijama u Centralnom domu armije i bibliotekar, bio je neprijatno iznenađen:
‐ Kad sam video u kakvim je ruševinama bio Beograd, nisam mogao da verujem očima. Ja sam rat preživeo u Zagrebu, tamo nije bilo rušenja i takvih tragova rata, koji su govorili o razmerama tragedije. Bio sam šokiran Beogradom, gradom koji ću ubrzo zavoleti i ovde ostati preko 60 godina, a da nikad nisam ni pomislio da bi mi u nekom drugom moglo biti lepše.
Fudbaleri Partizana dva dana po osnivanju kluba predvođeni trenerom Franjom Glazerom premijerno su istrčali na teren i očitali lekciju reprezentaciji Zemuna 4:2, igrajući u sastavu: Čulik, Čolić, Beleslin, Čajkovski, Đurđević, Švaljek, Šereš (Boba Mihajlović), Atanacković, Rupnik, Božović i Matekalo, Za vjeki vjekov: prvi strelac bio je Matekalo – dao je dva gola, po jedan Šereš i Rupnik.
Grobari (i) osam decenija kasnije, s rukom na srcu, ponosito pevaju: „Na našem grbu još baklja gori i neka prži, neka gori još godina hiljadu; za Partizana hrabro se bori, uvek za čast i pobedu!”
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — zurnal.rs