Dvorci Bavarske – 209 evra, dvorci Loare – 420 evra, dvorci Transilvanije – 139 evra, dvorci Srbije – zapušteni, oronuli, zaboravljeni i na prodaju u bescenje. Tako se u jednoj rečenici može opisati koliko je u Srbiji prepoznat turistički potencijal dvoraca i kaštela, kao i svest o značaju koji kao spomenici kulture imaju. O tome govori i prodaja dvorca Sokolac, nekada u vlasništvu porodice Dunđerski, koji je po ceni jednog stana u Beogradu otišao u ruke porodice nekadašnjeg vođe Surčinskog klana Ljubiše Buhe Čumeta.
“Zbogom Lenka Dunđerski, zbogom dvorac Sokolac. Bila mi je čast i zadovoljstvo, ponekad i muke, biti u vašoj blizini i čuvati Vas. Tu sam živeo 25 godina sa vama, a čuvao 40 godina i proveo lep život! Tu mi je prohodao i sin i on Vas je voleo. Ne znam da li ćemo se još družiti, ali ostaćete mi u lepom sećanju. Mi ćemo se Lenka jednog dana ponovo sresti, a tada ću ja dodavati boje Urošu za zajednički portret koji ćemo samo mi videti. Nadam se da će dvorac dobiti svoj pravi sjaj. Ne znam ni sam d ali sam tužan ili radostan, no vreme će pokazati svoje”, oprostio se na Fejsbuku od Lenke Dunđerski i dvorca Sokolac Milan Jašin, koji je četiri decenije čuvao dvorac, a 25 godina živeo u jednom od pomoćnih objekata na imanju.
Za sada nije poznato kakva će biti dalja sudbina dvorca Sokolac kod Novog Bečeja, pošto je prešao u privatno vlasništvo. Šta god da se s njim bude radilo, za to bi trebalo da saglasnost da nadležni Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanina. Međutim, Zavod niko nije pitao ni kada se dvorac prodavao, a iz medija su saznali ko ga je kupio.
Jedino se zna da je lokalna samouprava otkupila umetničke slike iz dvorca među kojima je i portret Lenke Dunđerski, za koji neki tvrde da ga je naslikao Uroš Predić. Iako za ovo ne postoje dokazi, to bi mogla da bude lepa priča za turiste da je portret ostao tu gde mu je mesto, a objekat renoviran i otvoren za javnost.
Lazar Dunđerski: Ljubitelj dvoraca s punim kesama dukata
Porodica Dunđerski je u Vojvodini imala više dvoraca. Pored pomenutog Sokolac, koji je građen kao miraz Lenke Dunđerski i u kom se do prodaje nalazio njen portret, postoji i dvorac Dunđerskih u Kulpinu. Taj dvorac je originalno građen za porodicu Stratimirović iz koje su potekli čuveni mitropolit Stevan Stratimirović i komandant srpske vojske u Vojvodini u Revoluciji 1848. i 1849. Đorđe Stratimirović.
Lazar Duđerski bio je vlasnik i dvorca Bezeredi-Dunđerski u današnjem Čelarevu, koji je kupio od naslednika prethodnog vlasnika Bezeredija. Kako se dvorac nalazio blizu njegove fabrike piva u njemu je često boravio i gostio čuvene goste: Jovana Jovanovića Zmaja, Lazu Kostića, Paju Jovanovića, Uroša Predića, Stevana Todorovića i druge umetnike tog vremena.
Todorović i Predić su, navodno, upravo tu slikali članove porodice Dunđerski, a u dvorcu se rodila čuvena ljubav Laze Kostića prema Lenki Dunđerski.
Želja Lazarevog sina Gedeona bila je da dvorac pokloni državi, a posle Drugog svetskog rata zdanje postaje vlasništvo Predsedništva FNRJ i u njemu je povremeno boravio Josip Broz Tito. U dvorcu je od 1967. godine bio muzej stilskog nameštaja i deo Muzeja Vojvodine u kojem su bili izloženi eksponati kako iz vremena Dunđerskih, tako i nameštaj koji je Tito koristio. Muzej je bio na mapi školskih ekskurzija i posećivan sve do 2002. godine, kada je zbog lošeg stanja objekta zatvoren i iseljen.
Poslednji u nizu dvoraca Dunđerskih bio je dvorac Damaskin u Hajdučici. Damaskini iz Rumunije su dvorac sagradili 1824. godine u selu koje su počeli da naseljavaju 1809. godine stanovništvom koje bi za njih radilo. Lazar Dunđerski je dvorac kupio 1890. godine. Posle Drugog svetskog rata i ovaj dvorac je nacionalizovan, a u njega je useljen PDP „Hajdučica“. Deo nameštaja i umetničkih slika iz vremena Dunđerskih je sačuvan, a objekat se sada nalazi u privatnom vlasništvu i renoviran je.
Sokolac je jedan od više od 100 dvoraca i kaštela na teritoriji Vojvodine, s kojima ni država ni vlasnici uglavnom ne znaju šta će, zbog čega su prepušteni zloj sudbini, koja je uglavnom sačekala i njihove graditelje.
Svi oni su nacionalizovani posle Drugog svetskog rata i pretvoreni u objekte javne namene. Oni koji su imali sreću da postanu škole, biblioteke ili domovi zdravlja i danas su očuvani, koliko-toliko održavani i u njima je ostalo ponešto od originalnog enterijera.
Dvorci koji su prešli u ruke poljoprivrednih zadruga, kombinata ili društvenih preduzeća bili su održavani dok su ta preduzeća postojala. Njihova propast devedesetih i tranzicija početkom dvehiljaditih za mnoga zdanja je značila početak propasti.
Dobar deo dvoraca sada prokišnjava, krovovi se urušavaju, huligani su razneli šta je unutra bilo, a od vlage propada i ono što je ostalo od nekada raskošnih stepeništa, podnih obloga i zidnih ukrasa.
Kulise za „lov na duhove“
Ljubiša Nešovanović iz turističke agencije Robinson kaže da dvorci i kašteli imaju ogroman turistički potencijal, koji je za sada neiskorišćen. U razgovoru za N1 on je istakao Špicerov dvorac kod Beočina, koji je pred sam kraj 19. veka podigla porodica jevrejskih veleposednika, a koja je bila jedan od tri suvlasnika Beočinske cementare.
Dvorac je sada u takvom stanju da je Nešovanoviću palo na pamet da organizuje ture “lova na duhove” po napuštenim dvorcima.
“Potencijal za turizam je odličan kada bi se osnovno sredilo i pretvorilo u muzeje, a da drugi budu delom i u određeno vreme otvoreni za javnost”, rekao je Nešovanović.
Govoreći o prodaji Sokolca, on ističe da nije protiv privatizacije kao takve, ali da jeste protiv toga da takvi spomenici kulture postanu nečije kuće za stanovanje.
Uz napomenu da nije realno da svi dvorci postanu muzeji, Nešovanović kao model njihovog opstaka predlaže javno-privatno partnerstvo. Objašnjava da bi država mogla da uloži u renoviranje, a da novi vlasnici budu zaduženi za održavanje ali po strogim propisima i pravilima zaštite spomenika kulture.
“Mora struka da napravi plan šta i kako”, kaže Nešovanović.
Kada je u pitanju njihov turistički potencijal, sagovornik N1 kaže se mogu napraviti ture koje će podrazumevati obilazak dva do tri dvorca dnevno, uz obavezno kreiranje sadržaja koji uz njih idu.
“Nije realno da turisti samo zbog toga dođu. Ne može da se pravi sedmodnevni aranžman obilaska dvoraca, ali mogu biti uključeni u kulturni život I turističke manifestacije u određenom kraju”, objasnio je.
Obnova vinarstva i kaštela u Riđici
Grad Sombor je prepoznao potencijal jednog od dvoraca na njegovoj teritoriji, pa se još pre 2020. godine počelo s planovima za obnovu Kaštela u Riđici. Arhitektonski I građevinski projekat je urađen 2021. godine, a Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture je krajem 2025. godine raspisao javnu nabavku za rekonstrukciju i dogradnju Kaštela Kovač u Riđici.
Kako se vidi u projektu, koji je objavljen na Portalu javnih nabavki, namera Grada je da se Kaštel stavi u funkciju kulturnog turizma tako što će se postojeće zdanje dograditi i postati ugostiteljski objekat sa kapacitetima za noćenje i vinskim podrumom za degustaciju vina.
Dvorac je 1806. godine izgradio spahija Imre Kovač u kasno baroknom stilu. Dvorac se sastojao od 16 prostorija, od kojih su tri bile dvorane, a ostale sporedne prostorije.
Nešovanović ističe da značaj vojvođanskih dvoraca nije samo turistički, već da su bitni kao deo očuvanja kulturne baštine. Priče o njihovim vlasnicima i nastanku otkrivaju istoriju života i rada u Vojvodini – kako aristokratije, tako i onih najsiromašnijih.
Upravo je Kaštel Riđica jedan takav primer. Zna se da ga je 1806. godine sagradio spahija Kovač, da ga je zidao zidar Bišof iz Baje, a da je u njegovoj gradnji učestvovalo celo selo kulukom.
Iza dvorca se nalazio park u engleskom stilu, kroz koji je proticala rečica Plazović (Kiđoš). U parku sa senovitim šetalištima, retkim ukrasnim plemenitim drvećem i lozom, sa mostovima preko Plazovića od kojih je jedan podigao sreski načelnik Cincula, bio je i staklenik, a postojala je i vodenica potočara.
Dvorac je, kao i većina drugih sličnih zdanja u Vojvodini, bio deo većeg kompleksa u kojem su se nalazila dva ogromna ambara, šest zgrada za sluge i staje na koje se nadovezivalo prostrano ekonomsko dvorište, sa štalama i svinjcima, kolarskim i kovačkim radionicama.
Za visoke goste – vlastelu, predstavnike vlasti i sveštenstva, u dvorcu je povremeno organizovan lov na divljač, pošto je riđički atar oduvek bio bogato lovište.
Kaštel u Riđici je posle Drugog svetskog rata služio kao osnovna škola do 1964. godine, a na spratu su se nalazile školska administracija i kancelarije poljoprivredne zadruge, koja je nastavila da koristi zdanje posle iseljavanje škole.
U podrumu ispod čitavog objekta postojao je ogroman podrum u koji su mogla da siđu zaprežna kola sa grožđem. Posle smrti Kovača dvorac su nasledila njegova deca, kada i počinje njegovo lagano propadanje. Kaštel je 2017. godine vraćen Gradu Somboru. Kako je prošle godine objavio RTV, projekat obnove predviđa da podrum s lučnim svodovima ponovo postane vinski podrum.
“U Riđici je vinarstvo u ekspanziju, a ta priča bi renoviranjem trebalo da se zaokruži i da Kaštel postane centar svih tih vinskih dešavanja”, rekao je meštanin Riđice za RTV.
Baba Pustu progutalo rastinje
U somborskim atarima nalazi se još jedan dvorac – Baba Pusta u selu Aleksa Šantić. Danas potpuno zarastao u vegetaciju pruža tek naznake kako je nekada izgledao.
Dvorac je 1907. godine podigao plemić Karolj Fernbah. Svojevremeno je uz Fantast važio za najimpresivniji dvorac Vojvodine. Posle Drugog svetskog rata i nacionalizacije u njega se uselio PIK “Aleksa Šantić”. Kombinat je propao devedesetih godina, kada počinje razaranje dvorca.
U njegovom sklopu nalazi se i porodična kapela s freskama, koja je uništena. Oltar od mermera polomili su huligani zbog glasina da se pod njim nalazi zlato. Zlata naravno nije bilo, a za sada nema ni naznaka da bi dvorac u skorije vreme mogao biti obnovljen.
Pokušaj sistemske obnove zamro: Novi ministar, novi prioriteti
Robert Čoban, direktor Kolor pres grupe, pokrenuo je 2020. godine projekat obnove srpskih dvoraca, koji je podržalo tadašnje Ministarstvo kulture na čijem čelu se nalazila Maja Gojković. Osnovana je radna grupa, a Čoban je projekat predstavio i francuskom ambasadoru s idejom da se francuski eksperti iz te oblasti uključe u obnovu.
Ministarstva dve zemlje su uspostavila saradnju, a 2022. godine u Srbiji su stigli stručnjaci francuskog Centra za nacionalne spomenike. Ideja je bila da obiđu i popišu dvorce i uzimajući u obzir više faktora, odrede koji su najpodesniji za obnovu.
“Ne mogu svi da budu muzeji. Baš je tu francuska pomoć bila najpotrebnija, izabrati one koji mogu i odrediti im namenu posle obnove. Frederik Miteran, član Francuske akademije i bivši ministar kulture Francuske i nećak Fransoa Miterana, rekao je da je sreća francuskih dvoraca što su uglavnom u privatnom vlasništvu, a što država nadzire njihovo održavanje”, rekao je Čoban za portal N1.
Kako kaže, popisano je 118 dvoraca, dvorova, kaštela I letnjikovaca u celoj Srbiji, čija “lična karta” je objavljena na sajtu dvorcisrbije.rs.
Francuski stručnjaci su pregledali oko 30 objekata, a bilo je planova da za njihovu obnovu budu odvojena sredstva Evropske unije, dodao je Čoban. Napominje da je bilo i najava da bi Mađarska mogla da se priključi obnovi kroz fond Prosperitat, kao u slučaju Subotičke sinagoge, pošto su mnogi od tih objekata bili u vlasništvu mađarske aristokratije.
Međutim, posle nekoliko godina projekat „Dvorci Srbije: Zaštita kulturne baštine“ je stao. Čoban za N1 kaže da novi ministar kulture Nikola Selaković nije pokazao interesovanje za obnovu ovih zdanja.
“Nikola Selaković koji je došao na njeno (Maja Gojković, prim.aut) mesto, kažu upućeni, zanima se samo za ćirilicu i pravoslavne manastire. Motivisati ga da se angažuje na zaštiti dvorca u Vojvodini koji su gradili neki Mađari, Nemci ili Austrijanci, pa čak i ‘prečani’ poput Dunđerskih, bilo bi isto kao da pokušate da ubedite autore komentara sa početka teksta da promene svoj stav”, napisao je Čoban u novembru za nedeljnik “Vreme”.
Pored popisa i opisa stanja dvoraca i letnjikovaca, zahvaljujući ovom projektu obnovljen je dvorac Heterlendi u Bočaru u Opštini Novi Bečej. Dvorac je pretvoren u Kreativno-inovativni dečji centar, odnosno prostor za ekskurzije i nastavu u prirodi predškolaca i mlađih osnovaca.
Čoban kaže da to primer uspešne obnove i efikasne namene objekta. Dodaje da oni dvorci koji ne mogu biti pretvoreni u muzeje mogu da postanu ugostiteljski objekti, hoteli, objekti za smeštaj dece ili IT habovi.
U okviru projekta je obnovljen krov i na dvorcu Dunđerskih u Kulpinu, a pokrajinska vlada je najavljivala i obnovu dvorca u Vlajkovcu, međutim do se do danas nije desilo.
Tri dvorca u malom selu
Porodica Heterlendi je u selu Bočar imala tri dvorca, od kojih je jedan srušen još pre Prvog svetskog rata. Nicanje dvoraca je počelo kada je početkom 19. veka Jozef Heterlendi Stariji otkupio selo i pripadajućih 500 jutara zemlje. Izgradio je sebi dvorac, naselio nemačko stanovništvo i planski organizovao naselje.
Posle njegove smrti, imanje su nasledila njegova tri sina, koja su sebi dogradila po dvorac. Kada je i poslednji Heterlendi nestao krajem veka, imanja su preuzeli pivari baron Ivan Bajić, koji se uselio u prvi dvorac i Alojz Bajer koji je, početkom 20. veka, drugi dvorac preoblikovao u stilu secesije. Tako je danas selo poznato po dva dvorca – Heterlendi-Bajić i Heterlendi-Bajer.
Da aktuelni ministar kulture nije zainteresovan ni za dvorce koje su gradile srpske dinastije južno od Save i Dunava, vidi se na primeru Starog zdanja u Aranđelovcu i Karađorđev dom u Rači.
Narodna poslanica i potpredsednica Srbija centra (SRCE) Tatjana Marković-Topalović je u decembru 2025. godine ministra kulture upitala da li je tražio da se Staro zdanje izbriše iz registra kulturne baštine. Razni ministri kulture su Staro zdanje proglašavali za svoj prioritet i najavljivali hitnu rekonstrukciju, ali sem manjih javnih nabavki i popravki koje će zaustaviti potpuno urušavanje i propadanje objekta, ozbiljniji radovi nisu izvođeni. Zbog toga je ovaj velelepni objekat, na žalost svih Aranđelovčana, postao ruglo umesto ukras Bukovičke banje.
Tek u nešto boljem stanju nalazi se „Dom Karađorđa“ u Rači. Iako je država dala novac da se obnove krov i oluci, kako bi se sprečilo da voda i vlaga unište objekat, u realnosti izgleda kao da je malo toga urađeno. Kako je pre godinu dana zabeležio reporter N1, novi krov prokišnjava, a oluka koji su plaćeni – nema.
Srbija možda nema dvorce kao što ih imaju Francuska, Nemačka i Velika Britanija, ali i ono što ima kao da ne ume i ne želi da čuva. To se vidi i po možda najvažnijem dvorcu u zemlji – Belom dvoru na Dedinju u Beogradu. Država je prošle godine donela odluku da u budžetu za 2026. godinu ukine sredstava za održavanje Dvorskog kompleksa na Dedinju. Deo javnosti je ocenio da je u pitanju odmazda prema Filipu Karađorđeviću, zbog njegovog poziva da se ukloni Ćacilend i šatorsko naselje ispred Narodne skupštine.
Kada smo 2020. pokrenuli projekat „Dvorci Srbije – Zaštita kulturne baštine“ pre svega smo mislili na dvorce i letnjikovce u unutrašnjosti, posebno u Vojvodini, koji su godinama zapušteni i u lošem stanju (poput Špicerovog, dvoraca Dunđerskih u Čelarevu, Kulpinu, Novom Bečeju pic.twitter.com/TByuMoUGHB
— Robert Coban (@robert_coban) August 31, 2024
Portal N1 se obratio Filipu Karađorđeviću s pitanjima kakav je stav porodice Karađorđević prema odluci Vlade i kako će se to odraziti na održavanje dvorca, ali odgovore nismo dobili.
Dvorski kompleks na Dedinju nije bio u najboljem stanju i pre ukidanja sredstava. Čoban je 2024. godine objavio fotografije iz kopleksa, navodeći da „osim Kraljevskog dvora koji je u pristojnom stanju, Belog dvora koji je donekle održavan i ‘Slamnate kuće’ u koju su se uselili princ Filip i princeza Danica sa decom, sve drugo je u jako lošem stanju, ostali objekti, bazeni, prateća infrastruktura…“
Najmlađi vojvođanski dvorac građen za vreme rata
Interesantno je spomenuti još dva dvorca sa teritorije Vojvodine. Jedan je dvorac Nojhauzen u Srpskoj Crnji, kojem je Vlada Srbije 2023. godine promenila ime kako se ne bi zvao po nacisti. Dvorac se nalazi gotovo uz sam granični prelaz sa Rumunijom. To je jedini dvorac sagrađen za vreme Drugog svetskog rata, a podigao ga je nemački obaveštajac i general Franc Nojhauzen kao letnjikovac za odmor i lov. Veruje se da je dvorac projektovao i gradio nepoznati ruski zarobljenik – arhitekta. Dvorac je danas u vlasništvu Opštine Nova Crnja, a od 1981. godine u njemu se nalazi motel sa restoranom.
Iako već u poprilično dobrom stanju, Nojhauzen je trebalo da bude deo projekta obnove dvoraca u saradnji sa francuskim stručnjacima.
Obnova je najavljivana i za dvorac Bisingen u selu Vlajkovac kod Vršca, koji je spadao u red najvelelepnijih zdanja. Posle rata u njega su se uselili stanari i dvorac je pretvoren u stambenu zgradu.
Grof Bisingen je 2006. godine podneo zahtev za restituciju, ali mu dvorac još nije vraćen. Grof je, navodno, u jednom momentu bio spreman da ga se odrekne i prepusti Italijanima koji su tu želeli da otvore hotel, samo da bi sprečio njegovo dalje propadanje. Međutim, Italijani su odustali od posla, a jedino što je za sada izvesno je da mu preti potpuno uništenje ukoliko se ubrzo nešto ne uradi.