Autor: Specijalista gastroenterolog Milutin Bulajić, direktor UOC Endoscopia Digestiva, Ospedale Isola Tiberina – Gemelli Isola, Rim, Italija
U vremenu kada su zdravstveni sistemi širom Evrope pod pritiskom, prirodno se nameće jedno pitanje. Šta od iskustava drugih zemalja može biti primenjivo i korisno u Srbiji? U tom kontekstu, italijanski i srpski zdravstveni sistem predstavljaju dva, u osnovi srodna modela, zasnovana na principu da je socijalna i zdravstvena sigurnost građana zagarantovana i svakako ispred profita zdravstvenih ustanova. Upravo ta zajednička vrednosna osnova čini poređenje ova dva sistema posebno relevantnim i potencijalno korisnim.
Italijanski zdravstveni sistem, uprkos izazovima i nedostacima, koji nesumnjivo postoje, nudi niz dobrih praksi koje su dugoročno dale impresivne rezultate. Kako u korist pacijenata, tako i zdravstvenih radnika, ali i šireg ekonomskog okvira.
Deset ključnih karakteristika
Tokom više od 15 godina profesionalnog rada u Italiji, imao sam priliku da se neposredno upoznam sa načinima na koje funkcionišu organizacija, edukacija, odgovornost i finansiranje u okviru jednog kompleksnog zdravstvenog sistema. Na osnovu tog iskustva izdvojio sam 10 ključnih karakteristika italijanskog modela koje smatram posebno vrednim i potencijalno primenjivim u unapređenju zdravstvenog sistema u Srbiji.
Ove prakse obuhvataju organizacione principe, pristupe obrazovanju, finansijskoj odgovornosti i umrežavanju. Osim toga, nude konkretne smernice za dugoročno jačanje sistema i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite.
1. Mogućnost mobilnosti specijalizanata unutar i izvan univerzitetske mreže bolnica
Italijanski sistem specijalizacije karakterišu mobilnost i rotacije kroz široku mrežu bolnica u okviru Nacionalne zdravstvene službe, tj. Servizio Sanitario Nazionale (SSN), koja obezbeđuje univerzalnu zdravstvenu pokrivenost i obuhvata više od 1.100 ustanova, pri čemu gotovo polovinu čine akreditovane privatne bolnice integrisane u javni zdravstveni sistem. Kroz ovakav sistem edukacije, i do 30% specijalizanata koristi priliku da provede značajne periode obuke u različitim kliničkim okruženjima, uključujući renomirane i specijalizovane ustanove širom Evrope i sveta.
Posebno je značajno što, po zakonu, univerziteti omogućavaju svojim specijalizantima da tokom trajanja akademskog programa provedu do 18 meseci van sopstvene mreže bolnica. Za vreme ovog usavršavanja, specijalizanti nastavljaju da primaju svoju platu preko Ministarstva zdravlja i Regionalnih sekretarijata za zdravlje. Dodatna sredstva se obezbeđuju i preko projekata i stipendija univerziteta. Ovaj period van matične mreže pruža mladim lekarima dragoceno iskustvo u različitim institucijama, unapređuje kliničku ekspertizu, izlaže ih različitim praksama i standardima, i omogućava suočavanje sa raznovrsnim kliničkim izazovima.
Takav model ne samo da poboljšava kvalitet medicinske prakse u celom sistemu, već i podstiče ranu izgradnju profesionalnih mreža među mladim kolegama. Time se olakšava razmena znanja i saradnja. Ulaganje u edukaciju i umrežavanje mladih lekara postaje ključni faktor za dugoročni razvoj i otpornost zdravstvenog sistema.
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — forbes.n1info.rs