Viši savetnik, ISAC Fond.
Izjava kanadskog premijera Marka Karnija izrečena na Svetskom ekonomskom forumu, u kojoj je pozvao na približavanje tzv. „srednjih sila“ u međunarodnim odnosima, predstavlja artikulaciju promene u strukturi međunarodnih odnosa: odgovor na krah koncepta liberalnog mira i priprema za „naoružanu međuzavisnost“ (eng. weaponized interdependence) koja nam predstoji.
Pravila, institucije i savezi koja uzimamo kao sastavni deo međunarodnog poretka razvili su se tokom druge polovine 20. veka. Državama srednje veličine poput Kanade, Australije, ili Japana nudili su sigurnost i predvidljivost pod „kišobranom“ hegemona – konkretno Sjedinjenih Država.
Istina, velike sile su uvek koristile trgovinu, tehnologiju i finansije kao načine pritiska na manje države. Savezništva su tradicionalno bila nepouzdana, a pravila se menjala (ili ignorisala) onda kada nisu odgovarala najjačima. U jednom takvom okruženju srednje sile bi postajale ranjive ne zato što su slabe, već zato što su duboko povezane sa globalnim sistemom u kome stare garancije više ne važe.
Zato približavanje onih koji slično misle predstavlja logičan odgovor. Dok niti jedna od navedenih zemalja ne može sama nametnuti pravila, zajedno mogu da podele rizik i umanje zavisnost od jednog centra moći.
Tako Kanada i Australija, recimo, usklađuju politike u oblasti kritičnih minerala, energetike i novih tehnologija. Evropska unija i Japan sarađuju na postavljanju zajedničkih standarda u digitalnoj sferi, zaštiti podataka i veštačkoj inteligenciji, kako bi imale veću kontrolu nad pravilima koja će oblikovati globalnu ekonomiju.
Približavanje vidimo i u bezbednosti i odbrani. U regionu Indo‑Pacifika, Japan, Australija i Indija razvijaju mrežu – još uvek neformalnih – partnerstava kroz zajedničke vežbe i politički dijalog, ne vezujući se za blokove kojima pripadaju (što je u slučaju Indije još lakše). Svakako one dele i interes odnosno zabrinutost za dalje postupanje Kine.
U našem delu sveta, EU „projektuje“ uticaj kao globalni igrač u onoj meri u kojoj su članice koordinisane po pitanjima sankcija, kontrole izvoza i spoljne politike, ne zato što dele nekakvu jedinstvenu viziju (sveta), već zato što uviđaju kako im je uticaj pojedinačno mali.
Nije to nikakav naivni idealizam: srednje sile ne pokušavaju da „poprave svet“, već da se prilagode novim pravilima koja su postavili drugi.
Mogući protivnici nisu nužno države, već obrasci moći i očekivanja ukorenjeni u postojećem poretku. Na prvom mestu je pasivni otpor velikih sila koje su decenijama bile garanti bezbednosti: pre svega Sjedinjenih Država. Ne zato što im smeta saradnja srednjih sila sama po sebi, već zato što ona smanjuje njihovu diskrecionu moć, mogućnost da bilateralno pritiskaju, nagrađuju ili kažnjavaju pojedinačne saveznike.
Drugo, skeptici se često nalaze unutar samih srednjih sila. Elitama koje su decenijama gradile postojeće saveze svaka promena deluje kao rizik.
Većina srednjih sila ni ne dovodi u pitanje činjenicu da su im veliki saveznici (čitaj SAD) decenijama obezbeđivali stabilnost. Kanada, Japan, Južna Koreja, Australija i evropske države u tom smislu ne pokušavaju da napuste postojeće bezbednosne aranžmane. Ono što se menja jeste pretpostavka da su ti aranžmani trajni, pouzdani i politički neutralni.
Za Srbiju, ideja približavanja srednjih sila ima pre svega indikativnu vrednost. Srbija formalno ne spada u klasične „middle powers“, budući da njen ekonomski i politički kapacitet nije dovoljan da utiče na globalna pravila (ali jeste dovoljan da trpi posledice njihove promene). Upravo zato se Srbija nalazi u još nepovoljnijem položaju od država o kojima Karni govori, između velikih sila, bez čvrstih bezbednosnih garancija i sa ograničenom mogućnošću balansiranja.
Pristup srpskog rukovodstva predstavlja pokušaj da se maksimalno iskoristi fragmentacija sistema, ali se time ujedno zemlja izložila stalnom pritisku i zahtevima da se opredeli. Srednje sile sarađuju kako bi smanjile zavisnost od jednog garanta međunarodnog mira i poretka, a Srbija sarađuje sa svima jer nijednog pouzdanog garanta nema (da parafraziramo kolegu sa velikim iskustvom: nije multivektorska politika, već „svesvrstavanje“).
Najzad, priča o približavanju srednjih sila Srbiju podseća na jednu neprijatnu realnost, da se u svetu u kome čak ni srednje sile više ne veruju u trajnost garancija, prostor za male države dodatno sužava.
Napokon, kod ideje o dubljoj saradnji srednjih sila često se precenjuje njihova sposobnost da deluju kao jedinstven politički akter. Ove države nisu homogena grupa, naprotiv; već skup aktera koje opterećuju različite pretnje i ograničenja.
Često predstavljana kao pionir ovakvog pristupa, EU se muči sa unutrašnjim podelama i sporim donošenjem odluka, dok Indija, na primer, dosledno odbija svaku vrstu obavezujućeg aranžmana koji bi mogao da ograniči njenu stratešku autonomiju.
Još važnije, saradnja srednjih sila uglavnom počiva na političkim dogovorima bez čvrstih mehanizama sprovođenja, što ih čini ranjivim na promene vlada, prioriteta ili spoljnog pritiska velikih sila. Zbog toga ovaj vid približavanja može da ublaži posledice nestabilnosti, ali ne i da je otkloni. On ne zamenjuje poredak koji je nestao, već predstavlja improvizaciju u svetu u kome se nova ravnoteža nije uspostavila.
