Jedna svetla majska zora osvanula je 2006. sasvim drugačije u Beogradu i Podgorici.
Crna Gora je 21. maja te godine obnovila nezavisnost odlukom na referendumu na kojem je pola procenta glasova bilo presudno za donošenje odluke o izlasku iz državne zajednice sa Srbijom.
Ovom odlukom je, činjenično, i Srbija postala nezavisna država, iako se njeni građani nisu izjašnjavali na referendumu.
Danas ove dve susedne države streme ka istom cilju – Evropskoj uniji (EU), ali različitim trasama i brzinom.
Crna Gora, članica NATO od 2017, u završnoj je fazi evropskih integracija, dok pregovori Srbije godinama tapkaju u mestu.
Takozvano razdruživanje pomoglo je obema članicama nekadašnje zajednice da se oslobode hipoteka prošlosti i 'trasiraju put ka evropskoj budućnosti', ali je tu šansu iskoristila samo Crna Gora, kaže František Lipka, slovački diplomata, koji je bio uključen u organizaciju glasanja 2006.
„Najveći značaj referenduma je bila obnova nezavisnosti koja je otvorila novo razdoblje u crnogorskoj istoriji i zemlji omogućila da sama uređuje budućnost.
„Crna Gora se potom okrenula sebi i počela reforme koje su postepeno menjale sliku i karakter države", navodi Lipka u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.
Izgradnja multietničkog društva, uspostavljanje dobrih odnosa sa susedima i novi državni program čiji je glavni strateški cilj ulazak Crne Gore u društvo zapadnih demokratskih država putem evroatlantskih integracija, „ne bi bilo moguće ostvariti u zajedničkoj državi sa Srbijom", ocenjuje Lipka.
Nekadašnje jugoslovenske republike, obe sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, i dalje povezuju zajednička istorija, kultura, veoma sličan jezik i bliski odnosi dva naroda.
Dele i slične probleme – nedostatak vladavine prava, korupciju i organizovani kriminal.
Dok bi Crna Gora, zemlja sa nešto više od 600.000 stanovnika, mogla da postane članica EU već 2028, Srbija, sa oko šest miliona ljudi, iz Brisela često dobija kritike, a istovremeno održava bliske veze sa Rusijom i Kinom i insistira na vojnoj neutralnosti.
U aprilu 1992. godine, na ratnim razvalinama socijalističke Jugoslavije koju su redom i gotovo svuda uz prolivanje krvi napuštale Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora su stvorile Saveznu Republiku Jugoslaviju.
Ova „mala Jugoslavija" potrajala je tek nešto više od jedne decenije.
Pod pritiskom unutrašnjeg nezadovoljstva u Crnoj Gori, najpre je 2003. transformisana u labavu Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, sa jasnom perspektivnom da se o njenoj konačnoj sudbini može glasati tri godine kasnije.
Kao predsednik crnogorske Republičke referendumske komisije 2006, Lipka je bio zadužen da u skladu sa posebnim zakonom i evropskim standardima pripremi tehničke uslove za organizaciju referenduma.
Glasanju je prethodila „emotivno kompleksna“ atmosfera u čitavom društvu, pa čak i unutar nekih porodica, priseća se.
„Osim napetosti, bojazni od neizvesne budućnosti i nervoze, osećalo se i olakšanje da postoji nada da se budući državno-pravni odnos Crne Gore i Srbije reši na miran demokratski način putem referenduma, i da se izbegnu tragični događaji koji su pratili proglašenje nezavisnosti drugih jugoslovenskih republika.
„Lideri oba bloka (u Crnoj Gori) održavali su visoku temperaturu u redovima pristalica, ali veoma su pazili da ta temperatura ne prođe granicu kad se gubi kontrola nad procesom", opisuje.
Blok za nezavisnost bio je multietnička koalicija predvođena Demokratskom partijom socijalista (DPS) Mila Đukanovića, dok je unionistički blok predvodila Socijalistička narodna partija Crne Gore i saveznice nekadašnjeg režima Slobodana Miloševića.
Misija Lipke je u organizaciji bila tehnička, ali je zahtevala diplomatsku veštinu.
O svakom detalju – kakve će biti glasačke kutije, na kakvom papiru će biti štampan glasački listić, na koji način će se zaokruživati sudbonosno „DA“ ili „NE“, i kako će izgledati zapisnici – trebalo je postići zajedničko rešenje.
„U suprotnom bi postojao rizik da jedan od blokova nezadovoljan nekim rešenjem, napusti proces.
„I to bi bio kraj referenduma, jer referendum je mogao da se organizuje samo uz učešće oba bloka", kaže.
Kad je Komisija završila sa radom, članove je pozvao na zajednički ručak i svi su prihvatili.
„Atmosfera na tom dugom ručku je bila veoma relaksirana i prijateljska.
„Bilo je to najveće priznanje za moj rad na čelu Komisije", prepričava.
Jedinstvenom formulom je bilo propisano da je za uspeh referenduma potrebna podrška najmanje 55 odsto izašlih birača i rezultatom od 55,5 odsto „za" Crna Gora je dobila željenu, a Srbija nezavisnost koju nije tražila.
Zvanični Beograd je odluku priznao, tadašnji predsednik Boris Tadić je već 27. maja 2006. bio u zvaničnoj poseti Podgorici.
Pogledajte: Dan kada je Crna Gora postala nezavisna
Kad je proces raspada Jugoslavije bio na samom kraju, Crnogorcima i Srbima je to bila željena zajednica, čak i onima koji će kasnije biti za nezavisnost, kaže hrvatski istoričar Hrvoje Klasić.
„Tu pre svega mislim na Mila Đukanovića koji je i ušao u politiku zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, ali će se onda u jednom trenutku otrgnuti od njegovih skuta.
„Sigurno je bilo ljudi koji su želeli nezavisnost i pre, ali i danas deo stanovnika i Srbije, ali i Crne Gore smatra da je zajednica prirodnija, nego nezavisnost", kaže Klasić.
Prema poslednjem popisu iz 2023. Crnogoraca je više od 41 odsto i to je najbrojnija etnička grupa u zemlji, a na drugom mestu su Srbi koji čine 33 odsto stanovništva.
Propsrpske stranke danas su deo vladajuće koalicije koja bi mogla da uvede Crnu Goru i u EU.
Bez obzira na prozapadnu orijentaciju, od sticanja nezavisnosti Crnu Goru muče i korupcija koja buja i nepotizam, što izjeda zemlju iznutra, podseća on.
„Crna Gora prema spolja, izgleda mnogo bolje nego iznutra“, kaže Klasić.
Za razliku od crnogorskih složenih odnosa, stvari u Srbiji su mu prilično jasne.
„Na vlasti je 15 godina jedan čovek, ne stranka, nego čovek, i cela država i mediji su pod njegovom kontrolom.
„Bilo je manje ili više uspešnih pokušaja da dođe do promena, dok se u Crnoj Gori pokazalo da su sasvim moguće“, napominje Klasić.
U Crnoj Gori je posle serije protesta predvođenih političarima i crkvenim velikodostojnicima – takozvanih litija, sa vlasti je na izborima smenjen decenijama neprikosnoveni DPS Mila Đukanovića.
Srbiju već deceniju povremno potresaju veliki antivladini protesti, ali ipak, vladajuća Srpska napredna stranka predsednika Aleksandra Vučića redovno odnosi pobede na biralištima.
Zemlja tone sve niže po pitanju percepcije korupcije, a tokom 2025. prvi put je pala na dno tabele među bivšim jugoslovenskim republikama, ocenjuje organizacija Transparentnost Srbija.
I sloboda medija je padu, pa je Srbija na 104. mestu od 180 država u svetu, iza svih ostalih zemalja u regionu, dok je Crna Gora na visokoj 41. poziciji, pokazuje indeks Reportera bez granica.
U pogledu demokratizacije, Crna Gora je otišla dalje od Srbije, iako je taj „put trnovit“, ocenjuje Klasić.
„Ne znači da će na vlast odmah doći najbolji, ali bar se stvari kreću, nije sve zabetonirano u jednoj osobi ili stranci."
Protekle dve decenije, Srbija je ostala zarobljena u starim idejama koje su presudno uticale na njenu unutrašnju, regionalnu i inostranu politiku, kao i geopolitičko lutanje, ocenjuje Lipka.
„Srbija nije uspela da izgradi novi nacionalni program koji bi je oslobodio tereta istorijskih zabluda i reflektovao velike promene u regionu Zapadnog Balkana, Evropi i svetu, omogućivši joj da krene napred."
Dugoročno stagniranje u procesu evropskih integracija pretvara se u nazadovanje, o čemu svedoči mnogo pokazatelja, poput stalnog pada podrške članstvu u EU u anketama, napominje Lipka.
Dok u Srbiji 36 odsto ljudi veruje institucijama EU, a 59 odsto u njih nema poverenja, u Crnoj Gori je obrnuto – dve trećine (65 odsto) ispitanika ima poverenje, a 31 odsto nema, pokazuje anketa Eurobarometra proleća 2026.
„Nazadovanje na evropskom putu je posledica politike srpskog rukovodstva koje ne krije da članstvo u EU nije glavni strateški prioritet i da Srbija ima i alternative, a tako se i ponaša," ocenjuje slovački diplomata.
„Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama.
„Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas", piše predsednik Srbije Aleksandar Vučić u pismu građanima Crne Gore, uz poruku da ne želi da prisustvuje svečanom obeležavanju 20. godišnjice nezavisnosti.
Iz Podgorice odgovara Ministarstvo spoljnih poslova porukom da „Crna Gora ostaje posvećena razvoju dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, zasnovanih na ravnopravnosti i uzajamnom poštovanju."
„Ali se takvi odnosi ne mogu graditi kroz uvredljive kvalifikacije, istorijski revizionizam i politički patronat prema Crnoj Gori," piše Ministarstvo.
Vlast u Beogradu zamera Podgorici odluku o ulasku u NATO savez i priznanje nezavisnosti Kosova, koju Srbija ne priznaje.
Česte su i optužbe za navodno učešće u „obojenoj revoluciji", kako zvanično Beograd često naziva masovne proteste posle pada nadstrešnice železničke stanice i smrti 16 ljudi u Novom Sadu 2024.
Otkako je postao predsednik 2017. Vučić je bio samo nekoliko puta zvanično u Crnoj Gori – na sahrani mitropolita Amfilohija i inauguraciji predsednika Jakova Milatovića 2023.
Loši međusobni odnosi država uvek su teret za svaku od njih, mada ne podjednako značajan i težak, kaže František Lipka.
„Suština loših odnosa krije se u motivima i namerama država prema susedima.
„Posmatrajući dugoročno odnose Beograda i Podgorice, stekao sam utisak, da Crna Gora nema ambiciju da utiče na unutrašnje političke prilike u Srbiji“, zaključuje on.
Kao što su im se razišli koloseci ka EU, odnosi Beograda i Podgorice prema Moskvi takođe idu u različitom smeru.
Posle 2006. Rusi su u Crnoj Gori bili među najznačajnijim investitorima, posebno u oblasti rudarstva i turizma na primorju, a do 2012. bili su vlasnici 40 odsto nekretnina.
Međutim, odluka o ulasku u NATO, pokušaj državnog udara u koji su bili uključeni ruski državljani i uvođenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu potpuno su promenili odnose dve zemlje.
Istovremeno, Beograd održava tradicionalno partnerstvo s Moskvom, pre svega zbog energetske zavisnosti, ali i ruskog protivljenja nezavisnosti Kosova.
Srbija odbija da uvede sankcije Moskvi zbog invazije na Ukrajinu, a četiri godine od početka rata, 71 odsto ljudi u Srbiji ima pozitivan stav prema Rusiji, podaci su Eurobarometra.
Iako je, za Srbiju neželjeno, razdvajanje prošlo mirno, različiti pogledi na događaje iz zajedničke istorije nisu retkost.
I u Crnoj Gori postoje stavovi da je tamošnji četnički pokret bio antifašistički u Drugom svetskom ratu, što je, naglašava Klasić, teško dokazati, jer su „sve vreme bili pomoćna italijanska snaga“, ipak naiđu na otpor, a postavljeni spomenici se brzo uklone.
U Srbiji su uspešno okončani procesi rehabilitacije četničkih vođa, a sam pokret zakonski je izjednačen sa partizanskim.
Još su složeniji pogledi na raspad Jugoslavije, i istoričar Klasić napominje da je pozicija Srbije umnogome određena ličnošću Aleksandra Vučića i njegove nekadašnje Srpske radikalne stranke.
„Sve počinje Olujom i NATO bombardovanjem, a ni za šta se ne preuzima odgovornost, dok se u Crnoj Gori bez rukavica kritikuje crnogorska uloga u ratovima“, kaže istoričar.
Đukanović se izvinio se 2000. Hrvatskoj zbog učešća Crnogoraca u agresiji na Dubrovnik početkom 1990-ih, nazivajući ga „sramotom za Crnu Goru".
Problemi nastali raspadom Jugoslavije, poput Prevlake, poluostrva između Crne Gore i Hrvatske, doskoro su opterećivali odnose dve susedne primorske zemlje, ali su na putu ka rešenju.
„U hrvatskoj javnosti Crna Gora se, ipak, ne percipira kao problem, a posebno ne kao pretnja.
„Sa Srbijom Aleksandra Vučića to već nije slučaj“, kaže on.
BBC na srpskom je od sada i na Jutjubu, pratite nas OVDE.
Pratite nas na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, Jutjubu i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk
(BBC News, 05.18.2026)
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — naslovi.net