Koliko sam uspeo da razumem, a na osnovu mnogih krimi-filmova i serija koje, iz meni nepoznatih razloga, zauzimaju najveći prostor TV i filmske produkcije, svaka istraga kriminalnog dela bilo koje vrste bazično razmatra motiv počinioca, način na koji je kriminalni akt izveden i dostupne činjenice samog zločinačkog čina.
Piše: Rade Marković
Kada pisac ovih redova, kao inspektor amater, pokuša da razume nerede nakon velikog (po svim merilima) studentskog skupa u subotu, 23. maja, na Slaviji, nijedan od navedenih kriterijuma ne vodi ka studentima i mirnim građanima, koji su unapred osumnjičeni i osuđeni od vlasti za nemire ispred Skupštine Srbije.
Motiv za izazivanje nereda i bacanja ljage na skup kome je prisustvovalo oko 200.000 ljudi ne može biti na strani učesnika. Zašto bi želeli da pokvare veliki uspeh i sliku koju emituju svetski mediji? Ko ima takav motiv više je nego jasno. Vlast, da budem sasvim jasan.
Način ukazuje na već oproban i uvežban nastup unajmljenih, plaćenih (stranačkih?) batinaša, koje smo, nažalost, imali nepriliku da upoznamo u poslednjih godinu i po dana. Recept je uspostavljen novembra 2024. godine ispred Skupštine Novog Sada, kada su huligani-najamnici, uz sadejstvo nedelujuće policije, polupali stakla i naružili fasadu Gradske kuće, dok su se građani, koje je nakon toga policija neselektivno hapsila, izmicali ne želeći da se u ovu predstavu upliću.
Varijacije istog recepta sprovode se na svakom skupu, ali je početak najčešće pomeren za trenutak kada se građani već raziđu, kako bi se izbegao svaki rizik za ove probisvete u crnom, ispod maski ili fantomki.
Jedan te isti recept, jedna te ista predstava koju ova vlast sada sve manje uspešno prodaje i svojim glasačima, pri čemu smo svi učestvovali u finansiranju ove radikalsko-fašističke produkcije.
Ima tu nekih pitanja koja ne mogu, a da ne postavim – ne samo o ovom zlom serijalu ovih na vlasti – mada se odgovor nije desio od devedesetih naovamo. Kao kada sam, sebi kome drugom, postavljao pitanje kako nema nikoga, ama baš nikoga, ko nakon skrivanja i zakopavanja pobijenih civila ne progovori. Zašto ih slike masovnih grobnica žrtava nacizma ne upozore i ne nateraju na razmišljanje?
Tako se i nakon ovih lažiranih nereda pitam gde je jedan, samo jedan policajac koji će istupiti sa istinom. Da kaže sebi, pre svega sebi: „E, sad je dosta!“
O zvučnom topu, recimo, koji je mogao u projektovanom stampedu proizvesti ozbiljne ljudske žrtve. Pa ima li nešto veće od straha za gubitak posla? Pa ima drugih poslova osim tog koji podrazumeva i pendrečenje mladosti ove zemlje. Zajedničke zemlje.
Koliko „rolexa“ košta domovina? Kolika i kakva kolekcija satova umiruje savest nakon prebijanja dečaka od 14 godina koji bespomoćno leži na ulici? Koliko nekretnina je zamena za budućnost jedne zemlje, za budućnost mladih, obrazovanih i pametnih ljudi? Koliko je, bre, kvadrata dovoljno? I otkud ideja da se njihova budućnost menja za nečije kvadrate?
Kakav je odgovor patrijarha na ovakva pitanja?
No, vratimo se lošim predstavama jednog još lošijeg režisera kojima, i ne želeći, redovno prisustvujemo.
Siguran sam da režiser ovih predstava ne sumnja u svoju originalnost i uspešnost. Takva je to priroda i karakter: jedini, samoobožavani, najbolji – i da ne nabrajam dalje. Ne zna, u svojoj obnevidelosti, da je ta njegova mala predstava samo deo jedne veće predstave – Šekspirovog „Ričarda III“.
„Ričard III“ je predstava koja se i pre i nakon pozorišne premijere odigrala mnogo puta u stvarnosti.
Da predstavu ipak skrenemo ka mirnom raspletu, predlažem studentima da svaki skup završe uputstvom o napuštanju skupa i izbegavanju delova grada i ulica koje su vidno i jasno pripremljene za loše predstave zlog režisera.
Poslušaće građani, verujte, dragi studenti.
Uostalom: STUDENTI POBEĐUJU!
Autor je vajar