„Novinari i novinarke nisu ukras demokratije. To su oni dosadni ljudi koji pitaju zašto nešto nije urađeno kako treba.“
Ta rečenica samo je jedna u nizu koja se pamti iz teksta koji je Vladimira Dorčova Valtner objavila prošle nedelje na svom Fejsbuk profilu, koji su delili i novinari/ke, i mediji, i organizacije iz Srbije i regiona.
Nije teško razumeti zašto je tekst odjeknuo – Vladimira je, kako i sama kaže, pisala o onome o čemu se obično govori u porukama, na kafama i u hodnicima, ali retko javno. Tekst o tome šta zapravo znači biti novinar ili novinarka danas – o tome šta sve stoji iza „samo jedne objave, samo jednog pitanja i samo jednog odlaska na teren“.
Pa i o tome zašto profesionalno novinarstvo, i da hoće, ne može da opstane samo na entuzijazmu i rečenici „svaka vam čast“.
Vladimira je urednica medija Storyteller, lokalnog medija iz Kulpina koji izlazi na srpskom i slovačkom jeziku – i jedine redakcije u Srbiji koja, uz sve što radi, ima i posebnu rubriku za Solutions Stories, odnosno priče koje nude i rešenja problema o kojima pišu.
Ona za Cenzolovku govori o tome odakle je tekst došao, koliko dugo ga piše i o svemu što je pratilo nastanak ovog teksta, ali i o tome kako izgleda novinarski rad u Srbiji – kada nikakvih garancija nema.
Cenzolovka: Čini se kao da ste dugo pisali ovaj tekst. Da li je to istina, i ako jeste – zašto ste ga završili baš sada? Da li je postojao neki „okidač“?
Vladimira Dorčova Valtner: Da, ovaj tekst sam pisala dugo. Doslovno godinama, naravno, u glavi. Slobodno zamislite neku filmsku scenu od pre 40 ili 50 godina: novinarka sedi za pisaćom mašinom, udara po njoj manično i glasno, kao da će tako zaustaviti misli da ne pobegnu, jer joj se čini da se radi o životu i smrti. Samo bez cigare.
To što je ovaj moj status na društvenoj mreži baš sada objavljen posledica je „neregulisanih“ okidača koje živim ja, ali i mnogi drugi novinari i novinarke, već godinama. Samo se ovih dana sve nekako sakupilo.
Sve više primećujem koliko građani i građanke često ne razumeju šta je novinarski posao, šta znači javni interes, šta sve stoji iza jednog pitanja, jednog teksta, jednog odlaska na teren. Postoje ogromna očekivanja od novinara i novinarki, a s druge strane vrlo malo razumevanja za uslove u kojima se taj posao radi.
Od novinara se očekuje da budu stalno prisutni, precizni, hrabri, dostupni, smireni, profesionalni, da prate sve, da reaguju na sve, da pitaju sve, ali se i dalje nekako podrazumeva da sve to rade iz vazduha, entuzijazma i „svaka čast“. A ne rade.
Tu je i prekarni rad, stalna nesigurnost, projektno finansiranje, planiranje života od konkursa do konkursa, od odluke do odluke, od jedne rate do druge. Okidač je bio i trenutak kada tvojoj redakciji ne odobre još jedan projekat koji je za vas bio važan, razvojni, možda i ključan, a ti znaš da realno imate sredstava za još maksimalno tri ili četiri meseca.
Cenzolovka: Kako ljudi reaguju na te probleme?
Dorčova Valtner: Onda ljudi kažu: pa dobro, snaći ćete se. Ali mesec brzo prođe. Jesen brzo dođe. „Od danas do sutra“ nije metafora kada vodiš malu nezavisnu redakciju – to je vrlo konkretan način funkcionisanja. Neko će reći, zapravo mnogi: pa dobro, šta će ti redakcija, nađi drugi posao. Ali ni to nije tako jednostavno. Ko još traži novinarku od skoro 45 godina, koja ne živi u velikom gradu, koja je ceo život provela u novinarstvu, koja ne zna da se preko noći prebaci u neku potpuno drugu profesiju, a pritom zna da je i mnogo drugih novinara i novinarki bez posla?
Može se uvek reći „prekvalifikuj se“, „snađi se“, „probaj nešto drugo“, ali to često zvuči kao da pričamo o aplikaciji na telefonu, a ne o ljudskom životu, porodici, deci, kući, računima, odgovornosti. I zato – da, tekst je izašao iz pritiska. Ne iz želje da se žalim, nego iz potrebe da konačno kažem šta sve stoji iza onoga što javnost često vidi samo kao „objavu”.
Taj pritisak je ponekad toliko jak da ga osećam fizički. Bukvalno. Nije to drama, to je telo koje ti kaže da više ne može da nosi sve što glava pokušava da racionalizuje. Zato je tekst napisan sada. Jer se sve skupilo. I jer sam, iskreno, bila besna. A nekad je bes zdraviji od ćutanja.
ĆUTIŠ, A MOŽDA I PLAČEŠ
Cenzolovka: Videli smo i da mnogo kolega i koleginica deli vaš tekst. Zašto mislite da novinari i novinarke uglavnom ćute o svemu ovome?
Dorčova Valtner: Ćute iz mnogo razloga. Prvo, zato što smo naučeni da ne budemo tema. Novinari treba da pišu o drugima, da pitaju druge, da analiziraju sistem, ali kada treba da kažu nešto o sopstvenim uslovima rada, onda se odmah javlja osećaj nelagode: da li se žalim, da li će neko misliti da tražim sažaljenje, da li će ispasti da nisam dovoljno profesionalna.
Ćute jer je mnogo ljudi u vrlo nesigurnim pozicijama. Ako si honorarac, ako zavisiš od projekta, ako radiš u maloj redakciji, ako nemaš stabilan ugovor, ako znaš da je tržište malo, poslova malo, nije lako govoriti javno. Ljudi se plaše da će izgubiti i ono malo što imaju.
Rekla bih i da postoji neka vrsta „profesionalnog stida“, ne znam ni da li postoji takav izraz. Kao da nije lepo reći da nema novca i kao da time priznaješ neuspeh. A zapravo ne priznaješ neuspeh, nego opisuješ sistem koji je napravljen tako da javni interes preživljava na improvizaciji.
I na kraju, novinari i novinarke su često toliko umorni da nemaju snage da objašnjavaju i sebe. Ceo dan objašnjavaš druge teme, tuđe probleme, javne politike, institucije, dokumente, nepravde, i na kraju treba još da objašnjavaš zašto i tvoj rad ima cenu.
I onda nekad samo ćutiš, jer ti je dosta. Ćutiš a možda i plačeš. A ćutanje postane opasno jer javnost onda misli da sve nekako funkcioniše, da mediji nekako postoje i da će neko uvek biti tu. A neće.
Otvaranje prozora, da uđe vazduh
Cenzolovka: Pišete, između ostalog, i o zagađenom informacionom ekosistemu. Da li ovim tekstom pravite malo čistog prostora za sebe, ili i za nas koji smo ga pročitali?
Dorčova Valtner: Mislim da sam ga prvo napisala da napravim malo čistog prostora za sebe. Da izbacim iz mog „sistema“ nešto što se dugo skupljalo. Da kažem naglas ono što se obično govori po inboxima, na kafama, u hodnicima, između kolega i koleginica, ali retko javno.
Ako je tekst došao i do drugih ljudi, onda se nadam da je napravio bar malo čistog prostora i za njih. Ne u smislu da će jedan tekst promeniti ekosistem, naravno da neće. Ali možda može da zaustavi bar jednu pogrešnu pretpostavku. Možda neko sledeći put, kada vidi novinarski tekst, neće pomisliti: „Pa šta, samo su napisali.“ Možda će pomisliti: čekaj, neko je ovo istraživao, proveravao, zvao, čitao, čekao, prevodio, montirao, platio, preživeo.
Zagađeni informacioni ekosistem nije samo propaganda. Nije samo lažna vest. Nije samo spin. To je i svakodnevno nepoverenje. To je i potcenjivanje rada. To je kada se od novinara i novinarki očekuje da budu javni servis, ali bez javne podrške. To je i kada se publika navikne da je sve besplatno, a onda se iznenadi kada mediji nestanu. Meni je ovaj tekst bio pokušaj da malo otvorim prozor. Da uđe vazduh. Ne čist, jer ga nema dovoljno, ali bar stvaran.
Cenzolovka: Koliko je uopšte teško razmišljati o širim problemima naše profesije dok su finansije jedan od glavnih problema?
Dorčova Valtner: Jako je teško. Zato što ti stalno imaš dva nivoa razmišljanja. Jedan nivo je: šta je javni interes, šta treba istražiti, gde su problemi, kome treba dati glas, šta institucije kriju, šta građani treba da znaju, kako da objasnimo nešto važno. Ja sa ovim ustajem i idem na spavanje i obožavam te moje rituale i procese. No, onda dolazi drugi nivo: kako ćemo platiti ljude, internet, prostor, knjigovođu, opremu, gorivo, telefon, alat, montažu, prevod, hosting, poreze, doprinose. Kako ćemo izdržati sledeći mesec. Da li možemo nekome dati honorar. Da li ćemo moći da zadržimo tim. Da li ćemo morati da kažemo ljudima da više nema novca, iako posla ima više nego ikada. I ta dva nivoa se stalno sudaraju.
Problem je što finansijska nesigurnost ne utiče samo na plate. Ona utiče na kapacitet, na hrabrost, na planiranje, na mentalno zdravlje, na mogućnost da se baviš ozbiljnim temama. Istraživačka priča traži vreme. Javne nabavke traže vreme. FOI zahtevi traže vreme. Teren traži vreme. Rad sa sagovornicima traži vreme.
A kada finansijski živiš od projekta do projekta, ti stalno radiš protiv vremena. Zato je teško govoriti o „širim problemima profesije“ kao da su oni odvojeni od finansija. Nisu. Finansije su deo problema profesije. Ne zato što novinari žele luksuz, nego zato što bez stabilnosti nema kontinuiteta. A bez kontinuiteta nema ozbiljnog novinarstva.
NASTAVITE SA ČITANJEM NA — cenzolovka.rs