Svako sledeće jutro posle razornih zemljotresa, za stanovnike Venecuele je mračnije i sumornije od prethodnog.
Posle noći u kojoj lak san prekidaju košmari o srušenim zgradama i trenucima čiste panike, sa izlaskom sunca dolazi spoznaja da molitve za čudesno spasenje njihovih voljenih nisu uslišene.
Iza bivšeg policajca Jana Karlosa Roa Gasije i njegove porodice još je jedna teška noć.
Njegova zgrada u Karakasu se nije srušila, ali je suviše opasno da se vrate u nju.
Dok mu se suze slivaju niz obraze, govori da nije uopšte ni siguran kako da ponovo izgradi porodični život.
„Da imam 30, a ne 50 godina, možda bih znao. Ali sad ne znam odakle bih počeo. Do sada nas niko od predstavnika države nije kontaktirao.“
Kao odani javni službenik, Jan Karlos je oprezan da ne kritikuje previše odgovor vlade na zemljotres, iako je iscrpljen i ljut.
Muzičarka Zaira Kastro nije, međutim, rezervisana.
„Svi smo prilično frustrirani jer vlada ne pokazuje ono što bi trebalo – ozbiljno pružanje pomoći“, govori na trgu udaljenom samo jedan blok od dve srušene zgrade.
„Zapravo mi, Venecuelanci, pomažemo jedni drugima.
„Postali smo društvo u kome se međusobno pomažemo. Ne oslanjamo se na vladu, ona za nas ne postoji više.“
Privremena predsednica Delsi Rodrigez obišla je ovaj deo grada Čakao, zajedno sa gradonačelnikom, suočivši se sa nezadovoljstvom ljudi.
„Vodite kampanju usred tragedije. Vlada ne čini ništa da pomogne ljudima“, vikao je jedan stanovnik.
NASTAVITE SA ČITANJEM NA — danas.rs