Američki državni sekretar Marko Rubio dodatno je pooštrio svoju retoriku protiv Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. To bi za taj sud moglo imati ozbiljne posledice.
U Hagu postoje dva velika međunarodna suda koja se često mogu pomešati. S jedne strane tu je Međunarodni sud pravde (MSP, na engleskom International Court of Justice – ICJ) Ujedinjenih nacija, koji rešava sporove između država i smešten je u istorijskoj Palati mira. S druge strane nalazi se Međunarodni krivični sud (MKS, odnosno International Criminal Court – ICC, na engleskom), koji od 2002. godine privodi pravdi pojedince odgovorne za ratne zločine i deluje u znatno modernijoj zgradi od stakla i betona.
U njemu nisu zastupljene sve 193 članice UN, već samo 125 država koje su pristupile sudu i priznale njegovu nadležnost – među zemljama koje nisu članice nalaze se SAD, Rusija i Kina, kao i neke države iz Azije i Severne Afrike.
Kada je američki državni sekretar Marko Rubio nedavno zapretio da će sud „rastaviti ciglu po ciglu”, bilo je jasno da misli na Međunarodni krivični sud. Njegovo ministarstvo je u saopštenju navelo instrumente koje SAD razmatra u svojoj kampanji protiv suda. Između ostalog, SAD bi mogao da uvede zabrane ulaska zaposlenima u ICC ili da pooštri sankcije protiv suda i povezanih organizacija. Pominje se čak i pojačani nadzor nad državama „koje odbijaju da odbace lažni autoritet ICC-a, a istovremeno koriste američku pomoć”.
SAD je i ranije više puta vršio pritisak na ICC, ali novi pristup privukao je pažnju stručnjaka za međunarodno pravo širom sveta.
SAD pojačava pritisak na Hag
„SAD i Marko Rubio sada su u suštini javno obznanili nešto što traje već više od godinu dana – naime da SAD diplomatskim pritiskom i različitim sredstvima pokušava da utiče na druge države kako bi promenile svoje stavove, a delimično i način glasanja kada je reč o ICC-u”, smatra Andreas Šiler, zamenik rukovodioca programa za međunarodne zločine i pravnu odgovornost pri Evropskom centru za ustavna i ljudska prava (ECCHR) u Berlinu.
„Činjenica da se to sada proglašava kampanjom dodatno pokazuje da je reč o strateški promišljenom pristupu, da je obuhvat širi, te da se i druge države koje nisu članice ICC-a nastoji uključiti kako bi vršile pritisak”, rekao je Šiler u razgovoru za DW.
SAD nije država članica Međunarodnog krivičnog suda, pa se dela počinjena na njenoj teritoriji ne mogu procesuirati u Hagu. Međutim, ICC je nadležan kada se nekome na teret stavljaju zločini počinjeni na području neke države članice. Na toj osnovi izdati su, na primer, nalozi za hapšenje ruskog predsednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua.
Postojanje ICC-a može se objasniti lekcijama iz istorije. Nakon Drugog svetskog rata, Nirnberški procesi protiv dela nacističkog rukovodstva predstavljali su svojevrsno rođenje međunarodnog krivičnog prava. Kada su devedesetih godina, posle rata u bivšoj Jugoslaviji i genocida u Ruandi, uspostavljeni tribunali za ratne zločine, sve više je jačao poziv za stvaranje stalne institucije.
Prema rečima Kaija Ambosa, stručnjaka za međunarodno pravo sa Univerziteta u Getingenu, reč je o „temeljnom pitanju preuzimanja odgovornosti”, bilo da se radi o Ukrajini, Iranu ili Gazi. „Ne može biti prihvatljivo da se takvi teški zločini počine, bez obzira na sukob, a da glavni odgovorni, pre svega šefovi država i druge vodeće ličnosti, ostanu nekažnjeni. Jednostavno se ništa ne događa. To je neprihvatljivo za žrtve, ali zapravo i za sve nas”, rekao je Ambos za DW.
Da li američki državljani treba da sednu na optuženičku klupu?
U kratkom video-obraćanju Marko Rubio izjavio je da sud ugrožava celokupan pravni sistem SAD-a: „Službenici granične zaštite koji iz naše zemlje uklanjaju nasilne kriminalce. Američki marinci koji rizikuju svoje živote u odbrani naše zemlje. (…) Ako ostanemo pasivni, svi bi oni bili prepušteni na milost i nemilost stranim sudijama udaljenim hiljadama kilometara”, rekao je američki državni sekretar.
Pred Međunarodnim krivičnim sudom trenutno se ne vodi nijedan postupak protiv američkih državljana. Aktivnosti graničnih službenika ICE-a uglavnom se odvijaju unutar SAD-a, gde ICC ionako nema nadležnost. Drugačija je situacija kada je reč o ciljanim likvidacijama navodnih krijumčara droge na Karibima. Bivši glavni tužilac ICC-a Luis Moreno Okampo još je u novembru ocenio da bi se moglo raditi o mogućem zločinu protiv čovečnosti.
Kako sud može da se odupre pritisku?
Kaj Ambos sada strahuje da bi takozvani „chilling effect” mogao dodatno da se pojača, odnosno da bi, na primer, tužioci Međunarodnog krivičnog suda mogli da pokazuju veću popustljivost prema američkim osumnjičenima. „Imamo i problem preteranog poštovanja sankcija (over-compliance), pa tako i kompanije van SAD kažu: više ne sarađujemo s tom institucijom jer bi to moglo da ugrozi naše poslovanje u Americi.”
Još prošle godine američki Stejt department uveo je niz sankcija protiv ICC-a i pojedinih sudija. Kao odgovor na to, sud je dodatno smanjio svoju zavisnost od SAD-a te je, na primer, kancelarijske aplikacije kompanije Majkrosoft zamenio nemačkim proizvodom otvorenog koda (open source).
Stručnjak ECCHR-a smatra da države članice imaju brojne manje mogućnosti za pružanje podrške sudu. „Ako se srednje velike sile i manje države udruže protiv SAD-a, postanu oslonac međunarodnim institucijama i pruže otpor, to je najvažnije.”
Evropska unija stala je uz ICC odmah nakon Rubiovih pretnji. Podršku sudu dao je i nemački ministar spoljnih poslova Johan Vadeful, koji je poručio da taj sud svet čini „bezbednijim i pravednijim”.
Zanimljivo je da je 2022. godine, u svetlu ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, slično stanovište zauzeo i američki Senat. U rezoluciji je ICC opisan kao „međunarodni tribunal koji želi da očuva vladavinu prava”, a istrage protiv Rusije bile su pozdravljene. Jedan od pokrovitelja teksta, koji je predložio nedavno preminuli republikanski senator Lindzi Grejem, bio je upravo današnji američki državni sekretar Marko Rubio.