Kao i ostatak planete, najmanju ostrvsku zemlju na svetu je poslednjih nedelja drmala fudbalska groznica.
Ali čim je Španija podigla trofej Svetskog prvenstva, nestali su skoro svi tragovi fudbala na Nauruu.
Na ovom pacifičkom ostrvu fudbal gotovo da i ne postoji.
Nauru nikad nije sastavio tim za zvanični međunarodni meč i ima samo jedan teren – od nabijenog peska.
Iako vlada izvesno interesovanje za velike utakmice britanske Premijer lige, a deca nose dresove Lionela Mesija i Kristijana Ronalda, bilo kakvi pokušaji da se stvarno zaigra fudbal izvrgavaju se ruglu, sem ako se ne radi o australijskom fudbalu.
Ali to bi sada moglo da se promeni dok grupa dobrovoljaca, predvođena bivšim igračem sa britanske akademije Čarlijem Pomrojem, pokušava da uvede igru u nekada najbogatiju zemlju po glavi stanovnika, koja danas umnogome zavisi od strane pomoći i ima jednu od najvećih stopa gojaznosti na svetu.
Objava na društvenim mrežama Fudbalskog saveza Naurua u kojoj se čestita novim svetskim šampionima i objavljuje san da „jednog dana dođemo na mesto Španije“ možda je bila slatkorečiva, ali terenski rad za to je stvaran u, kako kažu, poslednjoj zemlji na svetu koja nema seniorski međunarodni tim.
Postavljanje temelja, međutim, na ostrvu na kojem je prekomerno rudarenje praktično pretvorilo pejzaž u mesečevu površinu, daleko je od jednostavnog.
Nauru je pokušao prethodno da izgradi fudbalski sport, ali se nikad nije primio.
Najbliže što je stigao igranju međunarodne utakmice bilo je kad su se timovi reprezentacije suočili sa timom iseljenika sa Solomonskih ostrva 1994. i timom izbeglica 2014. godine.
Njegova komplikovana prošlost može lako da objasni zašto je najpopularniji sport na svetu imao problema da se zapati ovde.
Lociran u Pacifičkom okeanu 2.500 milja severoistočno od Australije, istorijsko bogatstvo Naurua bilo je zasnovano na njegovim beskrajnim talozima fosfata od fosilizovanog ptičjeg izmeta.
Nauru, koji je bio teritorija zavisna od Australije sve do proglašenja nezavisnosti 1968. godine, krajem 20. veka bio je u ogromnoj meri izložen rudarskoj eksploataciji.
Minerali su na kraju presušili, ostavivši zemlju koja se nekada zvala Prijatna ostrva u oronulom stanju, uz velike delove njegove centralne oblasti nemogućim za život i ekstremno teškim za obrađivanje zemlje.
To je dovelo do toga da veći deo stanovništva, koje broji 12.000 ljudi, bude skoncentrisano duž obale, s obzirom da je raspoloživi prostor izuzetno dragocen na ostrvu površine svega 21 kvadratni kilometar.
A čak se i ta površina smanjuje, jer klimatske promene i porast nivoa mora ugrožavaju opstanak same zemlje.
Zbog neplodnog zemljišta, zemlja uvozi više od 90 odsto hrane, pri čemu je veliki deo te hrane prerađen, što doprinosi tome da se 69 odsto stanovništva svrstava u kategoriju gojaznih, dok oko 40 odsto pati od dijabetesa tipa 2.
Jedan od glavnih izvora prihoda sada potiče od australijskog centra za pritvor imigranata, koji se tu nalazi već dobar deo ovog veka.
Svakodnevni život na ostrvu ume da bude težak, a sport mnogim ljudima pruža preko potrebno rasterećenje; najpopularniji sport je australijski fudbal, koji igra 30 odsto lokalnog stanovništva.
Popularni su još i atletika i dizanje tegova, sportovi u kojima je Nauru učestvovao na Olimpijskim igrama.
Nauru će 2028. godine biti domaćin Mikronežanskih igara – takmičenja u više sportova koje obuhvata fudbal, i koje će pokazati želju ovog ostrva da kroz sport unapredi međunarodni ugled.
„Oni pokušavaju da poprave imidž i da se više bave sportom", kaže Pomroj, tehnički direktor Fudbalskog saveza Naurua i jedan od osam volontera koji rade na razvoju fudbala na ostrvu.
„Narod Naurua želi da ljudi vide zemlju u pozitivnijem svetlu, a ne kao predmet podsmeha.
„Dakle, bilo da je reč o fudbalu, australijskom fudbalu, ragbiju, košarci, kriketu ili dizanju tegova… biti deo izgradnje zdravijeg Naurua je samo po sebi dovoljno.
„Ali, kao neko ko voli fudbal, smatram da je najbolji način na koji mogu da dam vlastiti doprinos kroz taj sport.“
Ovaj Britanac, rodom iz Stivenidža, koji je radio u klubu iz rodnog grada dok se ovaj još takmičio u nižim ligama, iza sebe ima rezultate koji to potvrđuju.
Prethodno je osnovao humanitarnu organizaciju u kambodžanskom gradu Sijem Reapu, koja je vremenom prerasla u profesionalnu akademiju i do sada iznedrila 47 igrača koji su nastavili profesionalnu karijeru u toj azijskoj zemlji.
Vodi i uspešne programe u Indiji, sa ciljem da fudbal učine dostupnim zajednicama sa slabijim pristupom sportskim sadržajima.
Svaki od njegovih projekata nosi određene izazove.
Jedan od prvih izazova na Nauruu jeste kako dopremiti fudbalske lopte na ostrvo.
Nauru je u Tihom okeanu, na oko 4.000 kilometara severoistočno od Australije.
Dobrovoljci su pokrenuli kampanju sa ciljem da svakom detetu uzrasta od četiri do 14 godina, što obuhvata oko 2.000 dece, obezbede po loptu, a u procesu njihove podele sarađuju sa crkvama i svih 11 škola na ostrvu.
Lopte će biti dopremljene avionom, u turama od po 200 komada, kako bi se olakšala distribucija i izbeglo eventualno rasipanje.
Prethodni pokušaji uvođenja fudbala na Nauru svodili su se na jednokratne utakmice; takav primer zabeležen je pre dve godine, kada je bivši napadač Premijer lige Dejv Kitson predvodio grupu od 18 stanovnika Naurua na utakmici, nakon što su oni prethodno prošli dvonedeljni kamp obuke.
Trebalo je da im protivnik bude tim iz amaterske lige po imenu XL iz Redinga, koji fudbal koristi kao sredstvo za postizanje zdravijeg načina života.
Taj meč nikada nije organizovan iz finansijskih razloga, tako da se još čeka na tu prvu, istorijsku utakmicu.
Međutim, pristup se u međuvremenu promenio i Fudbalski savez Naurua sada razmišlja dugoročno.
„Dejv Kitson bi otišao tamo, ja bih otišao tamo, i sve bi bilo sjajno nekoliko meseci, ali to zahteva mnogo novca“, kaže Pomroj, koji se fudbalom bavio na svim kontinentima sem u Južnoj Americi i na Antarktiku.
„Hajde da na ovom ostrvu izgradimo fudbalsku ili sportsku kulturu i pomognemo joj da se razvija sama, jer je to važno. Hajde da stvorimo čitav ekosistem, a ne samo prilike za jednokratne utakmice.
„Moj lični san je da prva međunarodna utakmica Naurua bude odigrana sa ekipom osamnaestogodišnjaka koji su prošli kroz naš sistem.
„Recimo da sada pronađemo grupu četrnaestogodišnjaka i kažemo: 'U redu, hajde da radimo s ovom grupom naredne tri ili četiri godine'.“
„A do trenutka kada oni budu imali 17 ili 18 godina, biće to prva utakmica nacionalnog tima Naurua svih vremena.“
Kada u decembru stigne u pripremni kamp, Pomroj će pokrenuti programe obuke za igrače i buduće trenere kako bi sportske aktivnosti mogle da se odvijaju tokom čitave godine.
Mnogo toga zavisi od pronalaženja terena za igru.
Veliki deo zemljišta je u privatnom vlasništvu ili nepodesan za život, ali volonter Tajron Deije se nada da će iskoristiti deo porodičnog imanja kako bi napravio još terena, pored onog jedinog koji trenutno postoji – prašnjave fosfatne površine na nabijenici.
On kaže i da bi igranje u zatvorenim prostorima mogla biti jedna od opcija.
Pomroj posebno naglašava da Fudbalski savez Naurua ne pokušava da „nametne fudbal svima“, već da se radi o postavljanju temelja za ovaj sport, promovisanju zdravog načina života i izgradnji zajednice.
„Životne lekcije koje se stiču kroz fudbal ne vezuju se samo za teren, niti samo za pobede i poraze“, kaže Pomroj, koji vodi ovaj projekat dok istovremeno radi kao trener u Indiji.
„Tu su i prijatelji koje stičete. Učite kako da budete skromni. Učite da se starate o vlastitom telu. Učite da ustanete kada padnete.
„Video sam da fudbal na taj način menja ljude širom sveta. To je san i za Nauru.
„Kad bismo seli ovde za pet godina, iskreno verujem da bismo imali seniorski tim koji će biti popunjen osamnaestogodišnjacima, devetnaestogodišnjacima i 20-godišnjacima.
„A onda, za 20 godina, neko iz Naurua će mi prići i reći: 'Moj život se promenio kroz fudbal i program razvoja'…
„Bio bi to moj krajnji san.“
Druge pacifičke ostrvske zemlje igraju fudbal, a iseljenici iz ovih zemalja ponekad igraju i na Nauruu, iako Deije kaže da Nauranci „gledaju iseljenike kako igraju, ali im se podsmevaju, jer ne razumeju igru, misle da je ona smešna“.
„Mnogo drugih pacifičkih ostrva ima zaista dobre fudbalske timove i to te ljudi čini zaista srećnim“, dodaje Deije, koji žonglira posao urbanističkog planera na Nauruu sa fudbalskim radom.
„Te zemlje su zaista investirane u fudbal. Želim da i Nauru bude takav.“
Prošle godine, Maršalska Ostrva su igrala protiv Američkih Devičanskih Ostrva na prvoj međunarodnoj utakmici.
Ovo pacifičko ostrvo važilo je za samoproklamovanu poslednju zemlju na svetu bez fudbalskog tima, mada i Nauru polaže pravo na tu titulu.
Došlo je i do zabune tokom pandemije kovida-19 kada je najavljena lažna domaća liga na Nauruu; prevara je bila veoma detaljno osmišljena, sa sve imenima timova i registrovanim igračima.
Međutim, Fudbalski savez Naurua sada ima pravu internet stranicu na kojoj najavljuje planove i prodaje dresove reprezentacije kako bi prikupio sredstva za razvoj sporta.
Glavni izvor finansiranja projekta su akcije prikupljanja sredstava, ali to ume da bude teško organizovati, jer volonteri moraju da usklade posao sa redovnim radnim obavezama i različitim vremenskim zonama.
Čak je i komunikacija između članova tima na projektu ponekad otežana – dešava se da Deije danima nije dostupan, samo da bi se javio i objasnio da je oluja prekinula svu internet vezu na ostrvu.
„Ovom projektu svakako ne nedostaje izazova“, kaže Pomroj.
„Koliko sam shvatio, stanovnicima Naurua je tokom istorije mnoge toga bilo obećano, a često su bili iznevereni.
„Zato je njihov stav obično: 'Verovaćemo tek kada vidimo', pa nerado gaje velika očekivanja.
„Ipak, generalno gledano, reakcije su veoma pozitivne i svi su veoma uzbuđeni zbog ovoga.“
BBC na srpskom je od sada i na TikToku, pratite nas OVDE.
Pratite nas na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, Jutjubu i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk
(BBC News, 07.23.2026)
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — naslovi.net