NOVI SAD – Pre dobrih dvadesetak godina, upoznao sam u Beloj Crkvi, tada već uveliko osamdesetogodišnjaka, iz kojeg je isijavala energija znatno mlađeg čoveka. Oniži, dobrih manira, sa unutrašnjim samopouzdanjem koje je govorilo da je uspeo u životu. Bio je potomak belih Rusa koji su nakon Oktobarske revolucije izbegli u Srbiju. Njegova porodica se, ko zna kako, zatekla u banatskom mestu Torda, što se ugnezdilo između Žitišta i Bašaida.
Otac i majka, obrazovani ljudi, znali su da su tu samo privremeno. A i slutili su veliki rat koji će im iznova promeniti sudbinu i izabrati nove puteve. Tim razmišljanjima zaneseni, svog dečaka bi ujutro oblačili u gaćice i puštali na ulicu. Tako im ne bi smetao. On bi se tamo od jutra do mraka, bosonog i go do pasa, vitlao s buljukom dece po banatskoj prašini. Usput se oznoji, pa bi se ta prašina na njemu okorila. Vraćao bi se kući sav „cementiran“ na banatski
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — rtv.rs