Kada je Raul Kastro, brat pokojnog Fidela Kastra, 2021. godine podneo ostavku na mesto prvog sekretara Komunističke partije Kube— najviše pozicije moći na ostrvu — time je označen kraj skoro šest decenija vladavine porodice Kastro.
Vođstvo je preuzeo Migel Dijaz-Kanel. Ali za mnoge Kubance, Raul je nastavio da vrši ono što smatraju svojevrsnom „vlašću iz senke” jer tvrde da su njegovo prisustvo i uticaj u kubanskoj politici i dalje aktuelni, piše CNN.
Tokom svog oproštajnog govora na zatvaranju 8. kongresa Komunističke partije Kube u aprilu 2021, general je upozorio da će dok god je živ, biti spreman, „sa nogom u uzengiji” da brani socijalističku Cuba.
U narednim godinama, Raul je povremeno nastavio da učestvuje na važnim događajima posvećenim proslavi pobede kubanske revolucije. Čak je primao i pojedine predsednike i političke lidere savezničkih zemalja u Nacionalnoj palati.
„Partija je samo fasada. Migel Dijaz-Kanel uopšte nema stvarnu moć; moć je u rukama Raula Kastra i Oružanih snaga koje osim što imaju topove, imaju i bankovne račune”, kaže Sebastijan Arkos, direktor Kubanskog istraživačkog instituta pri Međunarodnom univerzitetu Florida.
Pre nego što je napustio mesto prvog sekretara partije, Raul je rekao da odlazi „sa zadovoljstvom ispunjene dužnosti” i da ima poverenja u budućnost zemlje.
Danas je ta budućnost sve neizvesnija. Nakon januarskog hapšenja svrgnutog venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, predsednik SAD Donald Tramp obustavio je isporuke venecuelanske nafte Kubi. Tramp je zapretio uvođenjem carina drugim državama koje prodaju sirovu naftu Kubi, izazivajući na ostrvu najgoru energetsku krizu u novijoj istoriji.
Predsednik Dijaz-Kanel je 13. marta na konferenciji za novinare potvrdio da su pregovore sa vladom SAD u pokušaju nalaženja rešenja za embargo nametnut ostrvu vodili Raul i on lično.
Ali ove nedelje pojavile su se informacije da američko ministarstvo pravde radi na podizanju krivičnih optužnica protiv Raula, rekli su izvori upoznati sa slučajem za CNN.
Iako razmere istrage nisu sasvim jasne, savezni tužioci razmatrali su više mogućih optužbi, uključujući i one povezane sa obaranjem dva aviona kubansko-američke organizacije „Braća za spasavanje“ 1996. godine od strane kubanske vojske.
Raul, Fidelova senka
Dok je Fidel Kastro bio predstavljan kao harizmatični vođa, Raul je važio za disciplinovanijeg i povučenijeg čoveka.
Kubanska novinarka i spisateljica Liset Bustamante, koja živi u egzilu u Majamiju, navodi u svojoj knjizi „Raul Kastro: U senci Fidela“ da je 1986. godine pitala sada penzionisanog generala šta će se dogoditi kada Fidel umre. Raul je odgovorio da tog dana ništa više neće biti isto.
Rođen 3. juna 1931. godine u Biranu, u provinciji Holguin na istoku Kube, Raul je najmlađi od sedmoro dece, među kojima je bio i Fidel, vođa pobede kubanske revolucije 1. januara 1959, događaja koji je označio kraj diktature Fulhensija Batiste.
Od mladosti je sledio Fidelove korake. Iako su bili veoma različite ličnosti, povezivali su ih politika i ideja o preobražaju Kube, zemlje koja je pedesetih godina imala rastuću ekonomiju, snažne veze sa SAD i duboke društvene nejednakosti.
Huana Kastro, koja je umrla u egzilu u Majamiju, u svojoj knjizi „Fidel i Raul, Moja braća: Tajna priča“ opisuje blizak odnos dvojice braće, koji je prevazilazio porodične veze.
„Razgovarali bi satima, a Raul, mlađi brat, slušao bi Fidelove političke govore sa ogromnom pažnjom, gotovo ne trepćući”, napisala je.
Braća su zajedno prošla kroz neke od ključnih trenutaka pre revolucionarne pobede – napad na kasarnu Monkada — zbog kojeg su proveli dve godine u zatvoru — zatim egzil u Meksiku, a potom i ekspediciju jahtom Granma, kojoj su se kasnije pridružili Ernesto Če Gevara i Kamilo Sienfuegos.
Na kraju je u planinama Sijera Maestra Fidel Kastro poverio svom bratu Raulu Kastru komandu nad „Drugim istočnim frontom”, gerilskom strukturom koja je imala presudnu ulogu u rušenju diktatora Fulhencija Batiste, koji je napustio zemlju 1. januara 1959.
Tri nedelje kasnije, Fidel je javno objavio da će Raul biti njegov naslednik ukoliko on „pogine u ovoj borbi” jer je, kako je rekao, imao dovoljno kvaliteta da ga zameni.
Tokom prvih godina revolucije postavio ga je na nekoliko važnih funkcija, među njima i na mesto ministra Revolucionarnih oružanih snaga, gde je stekao čin generala armije, najviši čin u vojnoj hijerarhiji.
Sebastijan Arkos ističe da je Raul tokom čitavog života bio potcenjivan jer je ostajao u Fidelovoj senci, kao manje vidljivo lice režima. „Bio je povučeniji i manje eksponiran.” U stvarnosti, upravo je on bio glavna veza sa Sovjetskim Savezom.
Konsolidacija moći
Raul se učvrstio kao druga najmoćnija figura na ostrvu, odmah posle Fidela.
„Kuba je uvek imala dva lidera – jednog vidljivijeg — Fidela; ali drugi je od početka stalno bio prisutan”, kaže Arkos, koji smatra da je upravo taj dvojac omogućio režimu da preživi čak i raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine, svog glavnog ekonomskog saveznika.
Dodaje da je, kada je Fidel zbog zdravstvenih problema morao da preda vlast u julu 2006, tranzicija prošla glatko. „U totalitarnim režimima obično postoje sukobi i unutrašnje tenzije. Na Kubi se to nije dogodilo.”
Dana 24. februara 2008. Raul je izabran za predsednika zemlje od strane Narodne skupštine, nakon što je Fidel podneo ostavku na funkcije predsednika Državnog saveta i „vrhovnog komandanta”. Godine 2011. Komunistička partija Kube ga je zvanično potvrdila na toj funkciji.
Sa te pozicije pokrenuo je određene reforme unutar partije, uključujući ograničenje političkih i državnih funkcija na dva uzastopna petogodišnja mandata, sa ciljem generacijske smene rukovodstva koje je do tada bilo pod kontrolom porodice Kastro.
Neki su te mere smatrali istorijskim dok su za one koji su zahtevali dublje političke promene bile nedovoljne.
Tokom njegove vladavine sprovedene su i pojedine ekonomske reforme koje su otvorile prostor privatnom sektoru u visoko centralizovanom sistemu. Među njima je bilo i legalizovanje samozapošljavanja, poznatog kao „cuentapropistas”, što je mnogim Kubancima omogućilo da rade samostalno.
Turbulentni odnosi sa SAD
Dok su početne reforme na Kubi napredovale, Havana i Vašington počeli su da obnavljaju diplomatske odnose posle pola veka sukoba.
Dana 1. jula 2015. tadašnji američki predsednik Barak Obama objavio je obnovu diplomatskih odnosa između Havane i Vašingtona i ponovno otvaranje ambasada u oba grada.
Osam meseci kasnije, Obama je posetio ostrvo kako bi se sastao sa Raulom i formalizovao niz sporazuma koji su uključivali obnovu direktnih komercijalnih letova, kružnih putovanja između SAD i Kube, kao i postepeno povećanje trgovinske razmene.
Tokom tog susreta Raul je zahtevao ukidanje embarga dok je njegov američki kolega, koji se sastao i sa kubanskim disidentima, pozvao na napredak u oblasti ljudskih prava i slobode govora.
Međutim, prema Arkosu, ti sporazumi su vremenom izgubili značaj. „Za režim bi otvaranje ekonomije, liberalizacija tržišta i dopuštanje privatne svojine predstavljali političko samoubistvo. Za Raula Castra to je anatema.”
Rikardo Paskoe Pierse, bivši ambasador Meksika na Kubi, ima drugačije viđenje: „Raulov predlog bio je da se ekonomija otvori, ali da se zadrži politička kontrola. Međutim, Fidel je to odbacio ne iz ideoloških razloga, već zato što ga je ljutilo što bi upravo njegov brat, a ne on sam, postigao sporazum sa SAD.”
Fidel, koji se nije sastao sa tadašnjim američkim predsednikom, nije delio optimizam koji je Obamina poseta probudila među mnogim Kubancima.
„Carstvo nam ne mora ništa dati”, napisao je Fidel u tekstu pod naslovom „Brat Obama“, objavljenom u listu Granma, zvaničnom glasilu partije, nekoliko dana nakon Obaminog susreta sa njegovim bratom u Havani.
„Obama je mislio da će promenom politike SAD prema Kubi rešiti problem ostrva, ali je pogrešio. Samozapošljavanje je legalizovano 2010. i napredovalo je do 2014, kada je došlo do otvaranja prema Obami”, rekao je Arkos.
Međutim, prema njegovim rečima, od 2015. Raul je počeo da koncentriše ekonomsku moć u rukama vojske kroz grupu GAESA.
Danas GAESA, konglomerat osnovan 1995. godine i pod kontrolom Raula i vojske, upravlja hotelima, prodavnicama, prodajom robe, carinom i lukama širom ostrva.
Administracija Donald Trampa ove godine je pojačala pritisak na Kubu uvođenjem novih sankcija protiv GAESA-e.
„Ove sankcije deo su široke kampanje Trampove administracije protiv pretnji nacionalnoj bezbednosti koje predstavlja komunistički režim na Kubi i imaju za cilj da taj režim i njegove finansijske i materijalne pomagače pozovu na odgovornost”, izjavio je američki državni sekretar Marko Rubio.
Raul je danas ključna figura u pregovorima između Vašingtona i Havane.
Kubanska vlada je u četvrtak saopštila da je „spremna da sasluša” ponudu SAD o humanitarnoj pomoći od sto miliona dolara iako je naglasila da nema konkretne detalje o predlogu američkog Stejt departmenta.
Bivši ambasador Paskoe smatra da bi Raul mogao prihvatiti sporazum sličan onome postignutom sa Obamom 2016. godine, ali dodaje da Tramp i Rubio ne traže samo ekonomsko otvaranje, već i promenu kubanskog političkog sistema.
„To je trenutno najveći problem”, zaključuje on.