Psi nikada ne umiru. Oni ne znaju kako. Oni jednostavno postanu veoma stari i umorni, i užasno ih bole kosti. Naravno da ne umiru.

Da umiru, oni ne bi uvek želeli da idu u šetnju. Ali, oni uvek žele, čak i onda kada njihove stare, zarđale kosti „vrište“ da to ne rade. Ali to je ono što psi rade – šetaju, hodaju, trče.
Nije da oni prestanu da vole vaše društvo. Naprotiv, za njih je šetnja sa vama sve što na ovom svetu postoji. Izmet mačke, trag drugog psa, hrpa kostiju, i vi! To je ono što njihov svet čini savršenim. A u savršenom svetu nema mesta za smrt.
Međutim, psi postanu veoma pospani. U tome je stvar zapravo. To nas ne uče na fakultetima. Znaju toliko o svemu da zaborave da napomenu da psi ne umiru. To je sramota, zaista.
Ako mislite da je vaš pas uginuo, varate se! On je samo zaspao u vašem srcu.

I uzgred, on sve vreme ludo maše repom, i zato vas grudi bole toliko i plačete sve vreme.
Ko to može da ne plače kada mu u srcu živi veseo pas koji neprestano maše repom! On vam poručuje: „Hej, šefe, hvala! Hvala na toplom mestu za večno spavanje, tvoje srce je najbolje mesto za to!“
Kada prvi put zaspu, oni se često bude i neredovno spavaju, i naravo, zato vas boli i zato plačete sve vreme. Nakon nekog vreme oni spavaju sve duže i duže. Kada se ponekad probude, ponovo mašu repom i ponovo boli. JAKO BOLI. Posle nekoliko godina, oni spavaju u dugim, dugim intervalima, i vas boli sve ređe.
Ali nemojte se prevariti. Oni nisu mrtvi. To ne postoji. Zapamtite, oni samo spavaju u vašem srcu, i probude se ponekad, obično kada to ne očekujete. Takvi su oni.
Žao mi je ljudi koji nemaju pse koji spavaju u svojim srcima. Toliko ste toga propustili. Izvinite, sada moram da idem da se isplačem, pas u mom srcu se upravo probudio!“

Autor: Nepoznat
Preuzeto sa Fejsbuka/ Ljiljana Asentic