Godine prolaze, Nikola Jokić dominira, i već petu sezonu je u najozbiljnijoj konkurenciji za MVP nagradu. Ipak, kako vreme odmiče, čini se da ovo priznanje gubi smisao. Razlog? Želja da Jokićeva dominacija bude prekinuta – po svaku cenu.
Kada se pogleda NBA liga i njen istorijat, rast u popularnosti neodvojivo je vezan za pojedince.
Počeo je sa rivalitetom Lerija Birda i Medžika Džonsona, vrhunac je dostigao eksplozijom Majkla Džordana i Čikago Bulsa, a na tom „talasu“ dalje su „jahali“ Los Anđeles Lejkersi sa Kobijem Brajantom i Šakilom O’Nilom, dok je poslednje ozbiljno „lice NBA lige“ Lebron Džejms.
No, priroda je uradila svoje, Džejms je nekako počeo da posustaje, i Lejkersi su pali, dok je u prvi plan iskočio – Nikola Jokić.
Od 2021. godine centar Denver Nagetsa je tri puta osvojio MVP nagradu, dok je u sezoni u kojoj je tim iz Kolorada osvojio titulu Jokić ostao bez nje (osvojio je Džoel Embid). Doduše, nadomestio je taj „gubitak“ Jokić osvajanjem naslova za najboljeg igrača finalne serije.
U isto vreme, NBA se susrela sa jednim ozbiljnim problemom koji nije mogla da predvidi – prva zvezda lige postao je momak iz gradića na Balkanu koji je izabran kao 41. pik na draftu, i to u trenutku kada je prenos bio prekinut zbog reklama.
Jednostavno, Jokić je iskočio iz šablona kreiranja narativa superstara koji je postao praktično kamen-temeljac razvoja ove lige.
Nije Jokić atraktivan kao Lebron, recimo, niti je oko njega stvoren mit kao oko Džordana, nije ni njegov rivalitet sa nekim košarkašem toliko „jak“ kao onaj između Medžika i Lerija, nije imao uz sebe nekog „superstara“ kao što su Kobi i Šek jedan drugog…
Jednostavno, Jokić je sa loptom u rukama počeo protivnike da iz dana u dan razbija, od Nagetsa je gotovo sam stvorio tim koji se bori za titulu, i toliko je postao dominantan da NBA nije mogla da ga ignoriše.
Ne bi, zapravo, trebalo ni sad da ima opciju da ga ignoriše jer Jokić beleži i ove sezone neverovatne brojke (treći najbolji strelac, treći najbolji skakač, drugi najbolji asistent, drugi najabolji „kradljivac“ lige…
Jednostavno, popularni Džoker igra narodski rečeno „kao lud“, a sve to Denver drži u ozbiljnoj trci za dobru poziciju pred plej-of.
Ipak, sve je izvesnije da ta nagrada neće završiti četvrti put kod Jokića već prvi put kod Šaj Gildžijus-Aleksandera, beka Oklahoma Tandera, koji je najbolji strelac lige i… Pa, to je to.
Zbog čega je onda verovatnije da će nagrada otići u ruke mladog Kanađanina?
Najvažniji razlog je, naravno, sama igra ovog košarkaša, pošto je bez konkurencije najbolji igrač ove sezone najboljeg tima ligaškog dela šampionata. Drugi je prosto i jednostavno – zasićenost. Jokić je u protekle četiri sezone poneo četiri nagrade (tri za najboljeg igrača lige, jednu za najboljeg igrača finalne serije), što samu ligu dovodi u poziciju da izgleda kao da nema drugih košarkaša koji igraju na vrhunskom nivou, što može da bude posebno pogubno sa strane marektinga.
Iako to ne bi smelo da bude preterano bitan faktor, javlja se jedan problem koji nije moguće prenebegnuti – o dodeli MVP nagrade na kraju dana ipak odlučuju ljudi, koji odluke neretko donose na osnovu ličnog stava.
A postoji tu i još jedna strana priče koju nikako ne bi smeli da zaboravimo. Ako bi NBA još jednom Jokiću dala nagradu za najboljeg igrača lige, prišao bi na samo jednu od Majkla Džordana, a poravnao bi se sa Lebronom Džejmsom.
Momak iz Srbije, 41. pik na draftu koji se radije bavi konjima nego poziranjem pod reflektorima diljem nekadašnje američke prerije kao pretnja svemu što se liga toliko dugo trudila da napravi? Momcima koji su postali sinonim za „američki san“?
Ni najmanje priželjkivani narativ.
Šta će biti u budućnosti? Zavisi ne samo od Jokića već i od Nagetsa, jer je očigledno da će u budućnosti, da bi Jokić dobio ono što je na terenu zaslužio, biti potrebno i da ostatak tima iz Kolorada ozbiljno podigne nivo. U suprotnom, ostaviće prostor NBA ligi da pronađe razlog i MVP nagradu da nekom drugom u ruke.