Tokom brifinga u Pentagonu u sredu, Hegset je napao „lažne vesti“ dok je govorio o šest američkih rezervista poginulih u iranskom napadu na operativni centar u Kuvajtu.
„Kada nekoliko dronova prođe ili se dogode tragične stvari, to je vest na prvoj strani“, rekao je Hegset. „Razumem. Mediji samo žele da predsedniku naškode. Ali barem jednom pokušajte da izveštavate o stvarnosti. Uslovi ovog rata biće određeni od nas, korak po korak“.
Portparolka Bele kuće Karolajn Levit je u odgovoru na pitanje za Hegsetovu izjavu na svojoj konferenciji za novinare, podržala njegov stav. „Svaku pojedinačnu stvar koju ova administracija kaže vi pokušavate da iskoristite da predsedniku naškodite“, rekla je Levit. „To je objektivna činjenica“.
Sećanja na grafičke slike iz večeri u veče koje su se prenosile u domove putem tada novog izuma – televizije teško se brišu kod onih koji su živeli tokom Vijetnamskog rata 1960-ih. Mnogi su verovali da je sakupljeni uticaj gledanja te patnje noć za noć pretvorio Amerikance iz pristalica u skeptike.
Takve živopisne i intimne scene američkih vojnih akcija nisu se vidjale u toj meri od tada, ostavljajući nasleđe koje još traje u ratu koji predsednik Donald Tramp i Pit Hegset trenutno vode u ime Sjedinjenih Država.
„Za mnoge predsednike, lekcija je delovala jasna: Ne dozvolite da realnost rata uđe u dnevne sobe ljudi, ako možete to sprečiti“, rekao je Timoti Naftali, stariji istraživač na Školi za međunarodne i javne poslove Univerziteta Kolumbija.
Izveštavanje o ratu i pristup informacijama se promenilo
Danas slike rata koje javnost vidi mogu ličiti na video igru – eksplozije koje se vide izdaleka, dok je bol mnogo privatniji.
Generacije ranije, tokom Drugog svetskog rata, novinari su bili priključeni vojnim jedinicama, i mnogi su postali poznata imena: novinari Erni Pajl i Valter Kronkite, fotografi Robert Kapa i Margaret Bork-Vajt. To je bilo pre televizije.
Vijetnamski rat bio je verovatno najpristupačniji američki rat za novinare. Novinari stacionirani u zemlji slali su stalne izveštaje o smrti i razaranju.
Kronkite, tada voditelj najpopularnijeg večernjeg programa CBS-TV u SAD, izveštavao je iz Vijetnama 1968. i zaključio da je jedini racionalan izlaz pregovori o miru. „Ako sam izgubio Kronkaita“, rekao je predsednik Lindon Džonson, „izgubio sam Srednju Ameriku“.
Tokom Zalivskog rata 1991., predsednik Džordž Buš Stariji bio je ogorčen slikama na televiziji u režimu koje su prikazivale kovčege američkih vojnika vraćene u SAD, dok je on, očigledno ne znajući za vreme emitovanja, šalio se sa novinarima o nekoj drugoj temi u Beloj kući.
Pentagon je zabranio izveštavanje sa ovih ceremonija, navodeći da je cilj zaštita privatnosti porodica poginulih, iako su kritičari tvrdili da je cilj bio izbegavanje prikaza kovčega.
Ta zabrana, sa nekoliko izuzetaka, ostala je na snazi sve do 2009. kada ju je ukinuo predsednik Barak Obama.
Novinari koji su se približavali bojištima u ratovima koje je vodila američka vojska 2000-ih često su imali ograničena kretanja, ako im je uopšte bilo dozvoljeno prisustvo. Džesika Donati, novinarka The Volstrit žurnala i Rojtersa koja je izveštavala iz Avganistana, napisala je za Modern War Institute 2021. da je „danas lakše novinarima u Avganistanu da budu sa Talibanima nego sa američkom vojskom“.
Izveštavanje o žrtvama postoji i pre Trampove administracije
Priroda ovog rata koji se vodi hiljadama kilometara daleko od američkog tla i još uvek ne na zemlji u Iranu ograničila je broj američkih žrtava, što ih je učinilo više medijski relevantnim. Nekoliko novinara je istaklo da izveštavanje o vojnim gubicima postoji i pre Trampa.
Izjava Hegseta je „iskrivljen je način posmatranja sveta“, rekao je Džejk Taper iz CNN-a.
„Mediji izveštavaju o poginulim vojnicima jer su dali ultimativnu žrtvu za svoju zemlju“, rekao je. „To je počast. To je čast“.
Dan Lamote, novinar za vojna pitanja u Vašington postu, napisao je na društvenim mrežama da Hegsetove izjave neće sprečiti njega da nastavi da izveštava o vojnim gubicima, kao što je to rađeno pod predsednicima obe glavne političke stranke.
„Ovi napori nisu uvek bili savršeni“, napisao je Lamote. „Ali su istakli žrtve američkih vojnika i njihovih porodica, kao i propuste koji su ponekad omogućili da se te smrti dese. Nastavićemo da to činimo. Previše je važno da bismo stali“.
Kada je Robert H. Reid bio glavni urednik Stars and Stripes između 2014. i 2025, primetio je da publika novina, uglavnom vojnici, želi više od golih brojeva kada su Amerikanci poginuli u vojnoj akciji. Želeli su detalje o životima ljudi koji su služili – gde su odrasli, koga su ostavili, koje su im bile strasti, rekao je.
Za 10 ili 20 godina, mnogi od tih ljudi biće zaboravljeni, osim od onih koji su ih voleli. Ali za ono što su dali svojoj zemlji, zaslužuju priznanje za svoje živote, rekao je Reid, međunarodni dopisnik AP većim delom svoje karijere.
„Javnost treba da zna da rat nije video igra“, rekao je Naftali. „On utiče na ljude“.