U talasu udara koji traje od kraja februara, pogođen je praktično čitav vrh iranskog sistema – od političkog i verskog rukovodstva, preko Revolucionarne garde, do bezbednosno-obaveštajnog aparata. Iako su neke smrti, poput ubistva ministra obaveštajnih poslova Esmaila Hatiba, i dalje predmet spora i nisu zvanično potvrđene u Teheranu, obrazac je jasan: Izrael i Sjedinjene Države ciljaju ljude koji povezuju različite centre moći i omogućavaju funkcionisanje sistema u uslovima rata. Upravo takvi udari, ocenjuju analitičari, ne pogađaju samo pojedince, već i sposobnost države da brzo i koordinisano donosi odluke.
Posebnu težinu u tom kontekstu ima ubistvo Alija Laridžanija, vrhovnog sekretara iranskog Saveta za nacionalnu bezbednost i jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji, koji je ubijen u Teheranu u izraelskom napadu. Laridžani je bio ključna figura bezbednosnog aparata, dugogodišnji predsednik parlamenta i bliski savetnik ajatolaha Alija Hamneija, kao i bivši glavni pregovarač za nuklearna pitanja, što ga je činilo jednim od centralnih arhitekata iranske državne politike.
Njegova smrt, predstavlja ozbiljan udarac za iranski bezbednosni i politički vrh, jer je Laridžani bio jedan od ključnih ljudi u sistemu koji je povezivao različite centre moći i učestvovao u donošenju strateških odluka.
Iako to ne znači da će Iran ostati bez sposobnosti upravljanja ratom, njegov gubitak može privremeno da oslabi koordinaciju i uspori odlučivanje, uz povećan rizik od tvrđeg i manje fleksibilnog odgovora u daljem toku sukoba.
Turudić: Iran će svoju borbu nastaviti, koliko god bilo ciljanih ubistava
Spoljnopolitički analitičar i urednik portala Oko Momir Turudić smatra da i pored ubistva viskoih zvaničnika režima Islamske revolucije, režim ima mogućnost da nastavi ratovanje i da održi sebe na vlasti, jer su se na rat poput ovog protiv SAD i Izraela jako dugo pripremali.
„Iran će svoju borbu nastaviti, to je sigurno, koliko god bilo ovih ciljanih ubistava svih zvaničnika. Već dugo se pripremao za ovo, bilo je pretnji i ranijih ubistava. Određen je ogroman niz ljudi, verovatno i za najviše i za nešto niže zvaničnike – političke, vojne i ostale – kao i njihovih zamenika“, kaže Turudić.
Turudić ocenjuje da je Laridžani važio za jednog od potencijalnih naslednika u vrhu vlasti, ali i za aktera koji je imao kapacitet da vodi dijalog sa Zapadom.
“Međutim, pošto je Iran proklamovao da nema pregovora niti traženja primirja, kada do njega bude došlo, onaj ko bude došao na njegovo mesto i na mesta drugih ubijenih imaće još čvršću retoriku i tvrđe stavove”, objašnjava Turudić.
On dalje objašnjava da Iran kao država ne zavisi od ograničenog broja pojedinaca, već od široke i razgranate strukture vlasti, ukazujući da je reč o zemlji od oko 90 miliona stanovnika sa velikim brojem ljudi uključenih u državne i bezbednosne institucije.
“Možda nisu svi sposobni na isti način i ne razmišljaju isto, ali ne možete eliminisati ljude u beskraj. Iran je potpuno spreman da se bori i na mesto svakog ubijenog doći će sledeći. Određen je čitav niz zamenika koji će doći na mesta onih koji su ubijeni i onih koji će biti ubijeni. Pominje se niz od najmanje 30 imena za mesto vrhovnog vođe, a sigurno i za sva druga mesta još duži”, priča Turudić.
Turudić ocenjuje da ovakva strategija neće dovesti do pada režima, niti će okončati rat, čak i u slučaju većeg broja likvidacija.
„U ovom trenutku, pod bombama i posle svega što se desilo, jedan od najočiglednijih rezultata je homogenizovanje iranskog društva bez obzira na političke i nacionalne razlike. Niko unutar Irana ne pomišlja na smenu režima, demonstracije ili bilo šta slično. Iranci se svi zajedno, bez obzira kojoj religioznoj ili etničkoj grupi pripadali, osećaju stravično ogorčenje prema onome što se Iranu radi“, kaže Turudić.
Rašeta: Dekapitacija režima za sada se pokazuje kao veoma uspešna strategija
S druge strane Dragoslav Rašeta iz organizacije Novi treći put smatra da “dekapitacija” režima i visokih zvaničnika revolucionarne garde za sada pokazala kao veoma uspešna strategija za Izrael i SAD.
“To možemo videti po sukobu između institucija i parainstitucija u Iranu, poput odluka IRGC da se ogluši o naredbe predsednika Pezeškijana da ne napada države Zaliva i da ne blokira Ormuz. SAD i Izrael za mete biraju infrastrukturu i ljudstvo IRGC-a i Basidža, koji su zaduženi za unutrašnju represiju, dok ignorišu kapacitete Arteša, odnosno regularne vojske, i na taj način pokušavaju da podstaknu vojsku da preuzme državu i odupre se Revolucionarnoj gardi”, navodi Rašeta.
Predsednik Irana Masud Pezeškijan izjavio je da Iran neće napadati susedne zemlje osim u slučaju da bude napadnut, navodeći da je takva odluka doneta na nivou državnog rukovodstva i prosleđena oružanim snagama.
U danima nakon te izjave, u regionu su zabeleženi dalji iranski napadi na ciljeve povezane sa Sjedinjenim Američkim Državama, prema izveštajima regionalnih medija.
Istovremeno, Islamska revolucionarna garda je saopštila da je Ormuski moreuz zatvoren i zapretila napadima na brodove koji pokušaju da prođu.
Rašeta ukazuje da između dve ključne bezbednosne strukture u Iranu, regularne vojske (Arteš) i paravojnih formacija predvođenih Revolucionarnom gardom (IRGC), postoji dugotrajna netrpeljivost, navodeći da je IRGC-u omogućeno finansiranje kroz različite neformalne i ilegalne kanale, dok istovremeno dobija i najveći deo odbrambenog budžeta, za razliku od vojske čija je uloga marginalizovana još od kraja osamdesetih.
Kako dodaje smrt Alija Laridžanija otežava donošenje strateških odluka u ratu, jer narušava ravnotežu unutar režimske koalicije, uz mogućnost da dodatno pojača nepoverenje među preostalim liderima, među kojima izdvaja ajatolaha Alirezu Arafija, predsednika parlamenta Mohamada Bakera Galibafa i ministra pravde Mohsena Ežea, koje vidi kao ključne aktere u vrhu vlasti.
“Laridžani je igrao ključnu ulogu u suzbijanju protesta 2009. i 2025/26 godine. Kroz funkcije koje je vršio u poslednjih 30 godina, od predsedavajućeg Saveta za nacionalnu bezbednost, savetnika Vrhovnog vođe Ali Himneja, do pozicije predsednika parlamenta koju je obavljao 12 godina dok je njegov rođeni brat u istom periodu bio ministar pravde, Laridžani jeste jedan od glavnih kreatora svih bitnih internih i spoljnopolitičkih odluka Irana”, objašnjava Rašeta.
On navodi da je Laridžani učestvovao u donošenju ključnih odluka režima, od gušenja protesta u Iranu do podrške i naoružavanja saveznika poput Asadovog režima, Huta, Hamasa, Hezbolaha i iračkih šiitskih milicija, uz ocenu da su takve politike doprinele velikom broju civilnih žrtava, raseljavanju stanovništva i humanitarnim krizama širom regiona.
“Teško je zamisliti „tvrđu“ i „radikalniju“ politiku od te”, zaključuje Rašeta.
Ko je sve ubijen od iranskih zvaničnika
U dosadašnjem toku sukoba, koji traje od 28. februara, potvrđeno je ubistvo više visokih zvaničnika iz političkog, vojnog i bezbednosnog vrha Irana, dok se za deo njih smrt i dalje vodi kao nepotvrđena, uz međusobno suprotstavljene tvrdnje Teherana i Izraela.
Potvrđene smrti
Među najznačajnijim gubicima je smrt vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija, čiju su pogibiju potvrdili iranski državni mediji, čime je srušen sam vrh političko-verske hijerarhije Islamske Republike.
Iran je takođe potvrdio i ubistvo dugogodišnjeg visokog funkcionera Alija Laridžanija, koji je imao ključnu ulogu u donošenju strateških odluka i povezivanju različitih centara moći unutar sistema.
U istom talasu udara potvrđena je i smrt Golamreze Sulejmanija, komandanta paravojnih snaga Basidž, što predstavlja direktan udar na aparat unutrašnje kontrole i represije.
Među ubijenima je i Ali Šamkani, jedan od najuticajnijih bezbednosnih zvaničnika i dugogodišnji akter u vrhu iranskog sistema.
Ovi gubici obuhvataju praktično sve ključne stubove vlasti – od verskog vrha, preko političkog rukovodstva, do bezbednosnog aparata.
Smrti koje nisu zvanično potvrđene
Pored potvrđenih ubistava, Izrael i Sjedinjene Američke Države tvrde da je u napadima ubijen i ministar obaveštajnih poslova Esmail Hatib, što bi, ukoliko se potvrdi, predstavljalo ozbiljan udar na obaveštajnu infrastrukturu Irana. Teheran ovu informaciju do sada nije zvanično potvrdio.
Među ličnostima za koje se navodi da su stradale, ali bez pune potvrde iranskih vlasti, nalaze se i visoki vojni komandanti, uključujući pojedine članove vrha Revolucionarne garde i Generalštaba, kao i ministar odbrane Aziz Nasirzadeh i komandant IRGC-a Mohamad Pakpur, čije su smrti pomenute u više medijskih izveštaja, ali bez zvanične verifikacije.
U izveštajima se takođe pominje i smrt načelnika Generalštaba Abdolrahima Musavija, kao i više visokih oficira i obaveštajnih kadrova, uz procene da je u napadima eliminisano više desetina pripadnika bezbednosnog aparata.
Autor: Željko Bošnjaković