Pregovori Srbije sa MOL Grupom ponovo otvaraju staro pitanje – koliko država poput naše zaista ima prostora da postavlja uslove u energetskom sektoru, i gde se završavaju političke poruke, a gde počinje realnost tržišta. U javnosti se često govori o „crvenim linijama“ koje Srbija ne želi da pređe, ali ostaje nejasno šta te linije konkretno znače – i da li ih je uopšte moguće odbraniti u odnosu sa velikim regionalnim igračima.
„Naš cilj je da Rafinerija u Pančevu nastavi da radi u punom kapacitetu, ali i da MOL preuzme ili zameni obaveze na koje se NIS obavezao u prošlosti, a koje su od važnosti za Srbiju“, poručila je Dubravka Đedović Handanović.
Ova izjava, međutim, otvara suštinsko pitanje pregovora. Ne radi se samo o tehničkom aranžmanu između dve kompanije, već o pokušaju države da obezbedi kontinuitet snabdevanja i stabilnost tržišta u situaciji u kojoj ključni energetski sistemi zavise od regionalnih partnera.
U tom okviru, pitanje nije samo rad rafinerije u Pančevu, već i širi paket obaveza koje su ranije preuzimane – uključujući sudbinu Petrohemije, ali i druge infrastrukturne i investicione obaveze koje su u prethodnim aranžmanima često ostajale nedovoljno definisane ili neispunjene.
U tom kontekstu se postavlja pitanje da li se zahtev da MOL Group preuzme deo obaveza koje je do sada imala Naftna industrija Srbije može tumačiti kao nastojanje da se očuva postojeći model funkcionisanja, ili kao pokazatelj ograničenog manevarskog prostora Srbije i populistički potez.
Granice moći: Šta Srbija zaista može da traži
Na pregovaračku poziciju Srbije utiče i vlasnička struktura u Naftnoj industriji Srbije, gde država ima oko 30 odsto udela.
Kako objašnjava finansijski analitičar i broker Nenad Gujaničić, to nije zanemarljiva pozicija – ali njena snaga zavisi od toga kako se koristi.
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — insajder.net