Kada je rat počeo, upozorenja o još jednom „večnom ratu” delovala su preuveličano. Više ne. Kako stvari stoje, negativne međunarodne humanitarne, ekonomske i geopolitičke posledice ove katastrofe mogle bi se pokazati trajnije i globalno štetnije nego bilo koja od tih prethodnih američkih intervencija.
S obzirom na to, postavlja se hitno pitanje, posebno danas kada izveštaji sugerišu da američki predsednik i njegov ministar rata planiraju nove bombe na Iran: ko će zaustaviti Donalda Trampa, piše u analizi za Gardijan Sajmon Tisdal, spoljnopolitički komentator.
Pošto je započeo nešto što ne može da završi, američki predsednik, podstaknut izraelskim „jastrebom” Benijaminom Netanjahuom, doveo se u ćorsokak.
Ili će nastaviti ilegalno bombardovanje Irana u još većem obimu, otvoreno preteći ratnim zločinima u nadi da će iznuditi predaju; ili će prihvatiti pregovarački kompromis koji je daleko ispod njegovih početnih ciljeva, uključujući eliminaciju iranskog nuklearnog programa, i ostaviti ljuti, tvrđi i strateški ojačan režim na vlasti.
Ni jedna od opcija nije privlačna – niti održiva – za Trampa. On i njegov fanatični saradnik, Pit Hegset, trebalo bi da znaju da bombardovanje ne može da slomi iranski prkos i otpornost.
Ono čak nije ni vojno efikasno: navodno je 70 odsto iranskog raketnog arsenala i dalje netaknuto. U svakom slučaju, Trampove pretnje da će prekinuti primirje, kao i njegov obustavljeni „Projekat Slobode“ Freedom” u moreuzu Ormuz, nailaze na protivljenje zalivskih država koje strahuju od novih odmazdi, američkih saveznika (izuzev Izraela) i većine američkih glasača.
Mirovni sporazum, sa dodatnim elementima, koji je u velikoj meri u skladu sa nuklearnim paktom iz 2015. između Baraka Obame i Teherana, koji je Tramp nepromišljeno raskinuo, a za koji se sada čini da ga Iran najviše i nudi, bio bi s pravom smatran Trampovim teškim neuspehom.
To bi predstavljalo veliki strateški poraz SAD sa značajnim posledicama po globalno nadmetanje sa Kinom i Rusijom. A svaki sporazum koji bi ostavio režim da naplaćuje takse za prolaz kroz moreuz Ormuz bio bi potpuno ponižavajući. Nikakvo „ulepšavanje” ne bi moglo da prikrije takav, za predsednika presudan, krah.
Tramp zna da ne može jednostavno da ne radi ništa. Kolebajući se napred-nazad, deluje i nestabilno i stalno očekuje da će se nešto rešiti samo od sebe. Jezive pretnje slede, često istog dana, nakon tvrdnji da će se „nešto već pojaviti”.
U jednom smislu, to je njegov problem. Pad njegove popularnosti na oko 37 odsto je u potpunosti zaslužen. Nažalost, ova pat-pozicija nanosi ogromnu, možda i nepovratnu štetu ljudima širom sveta. Trampov problem sa Iranom sada je problem svih.
Zato se pitanje mora ponovo postaviti: ko će zaustaviti Trampa?
Među najsiromašnijim zemljama, potreba da se rat okonča nije ideološka. Ona je egzistencijalna. Osnovne namirnice poput pirinča i pšenice poskupele su dvostruko u Somaliji od početka sukoba. Nedostatak đubriva mogao bi uništiti sezonu setve, što bi najavilo razorne gladi.
Svetski program za hranu predviđa da će, ako se rat nastavi, dodatnih 45 miliona ljudi biti suočeno sa akutnom glađu. A patnju dodatno pogoršavaju smanjenja strane pomoći koje su sproveli Tramp, Velika Britanija i druge zemlje.
Ekonomski uticaj na bogatije države takođe je bolno očigledan. Razvijene zemlje od Evrope do Azije pogođene su spiralama rasta cena energije, goriva, hrane i sirovina, čiji se puni efekat tek očekuje.
Prošlog meseca, Međunarodni monetarni fond smanjio je prognozu globalnog rasta na 3,1 odsto u 2026. godini, navodeći „rat u sneci”. U suštini, obični ljudi širom sveta plaćaju Trampov „ratni porez”.
Trampov rat remeti geopolitičku ravnotežu. SAD je sada javno u sukobu sa svojim najbližim saveznicima — Nemačkom, Francuskom i Velikom Britanijom.
Zalivske države takođe dovode u pitanje savez sa SAD, koji ih je učinio metama Irana. Sve to jača Rusiju, čiji izvoz nafte se suočava sa ublaženim sankcijama, i šteti Ukrajini. Istovremeno, na nezadovoljstvo Japana, Južne Koreje, Filipina i Tajvana, nedavni samit u Pekingu potvrdio je rastući globalni uticaj Kine, dok je Tramp, opisan kao poslušan i zbunjen, propustio da obezbedi njenu podršku oko Irana.
Svakodnevno se odvijaju univerzalno negativne posledice ovog neizazvanog i izbegljivog sukoba. On potkopava demokratsku odgovornost, političku stabilnost, ljudska prava, Povelju UN, Ženevske konvencije, zaštitu životne sredine i klimatsku politiku, osnovnu pristojnost i, iznad svega, zdrav razum. Ipak, gde je gnevni globalni protest zbog onoga što Tramp, gotovo sam, radi svetu? Gde je otpor dok se ova kriza produbljuje?
Sveobuhvatna katastrofa nije neizbežna. Tramp mora i može biti zaustavljen.
Potrebna je radikalna i koordinisana akcija. Zapadne vlade imaju najveći uticaj, pojedinačno i kolektivno. Ako Velika Britanija zaista ima „poseban odnos” sa SAD, sada je trenutak da ga iskoristi za opšte dobro.
Predsednik Francuske Emanuel Makron pozvao je takozvane „srednje sile” poput Kanade, Indije, Brazila i Japana da se pridruže Evropi u „koaliciji nezavisnosti”. Sada je vreme da se ta ideja primeni u borbi da se Tramp urazumi.
Tamo gde su vlade već grupisane, kao u EU, Afričkoj uniji, G20 i Briksu, potreban je mnogo oštriji i ujedinjen pristup prema Vašingtonu.
Ako Tramp nastavi da blokira suštinske mirovne pregovore, SAD bi trebalo da se suoče sa pogoršanjem odnosa, kaznenim sankcijama i uvoznim tarifama. Predstojeći samit EU sledećeg meseca, kao i samit G7 u Francuskoj koji mu prethodi (na koji se očekuje da će Tramp doći), trenutak su kada lideri drugih zapadnih demokratija, delujući zajedno, moraju konačno da ga dovedu u red.
Savet bezbednosti UN je još jedna platforma na kojoj bi trebalo primeniti veći pritisak. Šta ako bi se Francuska i Britaniji pridružili Kini, Rusiji i drugim članicama u zahtevu za hitan i trajan prekid neprijateljstava, nakon čega bi usledilo nezavisno posredovanje? To bi možda nateralo Vašington da zastane.
Evropske članice NATO mogle bi da suspenduju ili ograniče vojnu saradnju koja nije vezana za Ukrajinu. Više američkih baza u Evropi moglo bi da se suoči sa ograničenjima ili zatvaranjem. I zašto održavati iluziju srdačnih diplomatskih odnosa? Vratiti Trampove, obično nekompetentne i glasne ambasadore nazad na konsultacije.
Bojkotovati naredno Svetsko prvenstvo ili premestiti utakmice na ne-američke lokacije. Zabraniti Mekdonalds. Zabraniti Badvajzer.
Sve to i više moglo bi pokušati da sprovede globalna zajednica država koja je ozbiljno ugrožena nepredvidivim američkim ratom izbora i odbija da bude njegova pasivna žrtva.
Ipak, najdirektniji način da se Tramp zaustavi ostaje pritisak Amerikanaca samih. Većina osuđuje njegov rat. Većina trpi nagli rast troškova života. I oni strahuju u kom pravcu vodi njegovo autoritarno ponašanje.
U toku su napori u Kongresu SAD da se ovaj ustavno neovlašćeni rat zaustavi. Ti napori moraju biti pojačani. A kada dođu novembarski međuizbori, Tramp i njegovi poslušni republikanski saveznici moraju biti ozbiljno kažnjeni.
„Bolest Trampa i trampizma”, koja nanosi štetu i samim SAD, rizikuje da postane globalna pandemija. Njegov rat u Iranu je samo simptom. Kuba bi mogla biti sledeća koja će biti „zaražena”. Tramp mora da shvati da njegova zadužena, loše vođena, preterano militarizovana vojska ne čini ga gospodarom sveta.
Hrabra, radikalna i maštovita kolektivna intervencija prijatelja SAD je hitno potrebna. Svim legitimnim sredstvima, Tramp mora biti zaustavljen.