Od proglašenja prekida vatre između Irana, Sjedinjenih Država i Izraela, Irancima je više puta rečeno da je rat završen. Ali istovremeno su se napadi, pretnje i diplomatski pregovori nastavili. Iranske vlasti jednog dana govore o pregovorima, o napretku, pa čak i o ublažavanju sankcija, da bi sledećeg dana upozorile na odmazdu, dalje udare i pretnje po kritičnu infrastrukturu Irana.
Ta stalna oscilacija između rata i diplomatije ostavlja mnoge ljude u Iranu između nade i straha.
Za mnoge je ta neizvesnost postala psihološki štetnija od samog rata. Problem više nije samo strah od nasilja, već i nemogućnost da se zamisli stabilna budućnost.
Društvo nesposobno da planira
Jedna advokatkinja iz Teherana, koja je tražila da ostane anonimna, za DW kaže da je najteži deo trenutnog stanja što ne znaš kada će se kriza završiti. „Najvažnija karakteristika ovog trenutka je da je kraj rata nepoznat. Kad ne možete da planirate kako da podnesete teškoće, to stavlja ogroman pritisak na vas.“
Kaže i da više nema motivaciju da radi ili da započne bilo šta novo. Teško joj je čak i da u društvu slobodno govori. U gradu u kojem je odrasla, kaže, sada ima osećaj otuđenosti od nekih ljudi oko sebe.
Taj osećaj svojevrsne paralize izgleda da je mnogo više od individualne frustracije. On utiče na osnovne odluke o poslu, porodici i budućnosti.
U kombinaciji s ekonomskom nestabilnošću i stalnim strahom da bi nasilje moglo da se u svakom trenutku vrati, rezultat je šire raspoloženje umora i društvene stagnacije.
„Potpuno smo beznadežni“, kaže jedan stanovnik Isfahana za DW. „Ova nestabilnost između mira i rata pretvorila je naše mentalno stanje u nekakvu igru. Nemamo jasne izglede za budućnost, a ni za našu psihološku, pa i finansijsku sigurnost.“
Isti čovek kaže i da je kompletno njegovo iskustvo dovedeno u pitanje, a poverenje u bilo koju stranu rata, ili u mogućnost nekakvog trajnog sporazuma, uglavnom se urušilo.
Generacija koja nije znala šta je to rat
Trenutna neizvesnost može posebno teško da optereti mlađe Irance. Mnogi od njih nemaju direktno sećanje na rat između Irana i Iraka 1980-88, ili na život pod dugotrajnom vojnom pretnjom. Za njih je ovo prvo iskustvo života u senci otvorenog regionalnog sukoba.
Jedna medicinska sestra u zapadnom Iranu koja je takođe želela da ostane anonimna, kaže za DW da, kada društvo uđe u ovakvu situaciju, poverenje u budućnost slabi i ljudi počinju da odlažu dugoročne odluke. „Ljudi počinju da žive kao da je jedini cilj samo da prežive danas“, kaže ona.
Za generaciju bez direktnog iskustva dugotrajnog rata, kako dodaje, situacija je još više dezorijentišuća – ne nužno zato što su možda slabiji, već zato što nemaju mentalni model kako da prožive takav period.
Ono što mnogi ljudi sada doživljavaju je manje strah od rata u užem smislu, a više iscrpljenost zbog neizvesnosti, objašnjava medicinska sestra.
Promena je, kaže, vidljiva u bolnicama i na klinikama, gde su pacijenti sve više ljudi, nezadovoljni i lako se isprovociraju. Čak i kada su usluge dobre, mnogi ostaju uznemireni. Prema njenom mišljenju, taj bes je neodvojiv od šire društvene klime.
Bes, očaj i emocionalno iscrpljivanje
Said Paivandi, profesor na Univerzitetu u Loreni u Francuskoj, za DW naglašava da dostupni podaci i terenska istraživanja ukazuju na dve tendencije u Iranu koje se danas preklapaju: široko rasprostranjeni očaj zbog budućnosti i intenzivan bes zbog vlada ne može da se nosi s običnim životom i da efikasno upravlja.
Pozivajući se na rezultate ankete koju je sprovelo iransko Ministarstvo unutrašnjih poslova u maju 2026, on ukazuje da je utvrđeno da se oko 60 odsto stanovništva oseća beznadežno u pogledu budućnosti. Takođe navodi i rezultate novije ankete koju je objavio IranWire, kod koje bes pokazuje 64 odsto ispitanika, očaj oko 50 procenata, depresiju njih 48 odsto, a strah i anksioznost oko 45 procenata ispitanih.
Prema Paivandiju, te brojke pokazuju jasno pogoršanje u poređenju s poslednjom dostupnom anketom pre masovnih antivladinih protesta i oštrih mera vlasti početkom ove godine.
On veruje da su bes, depresija i anksioznost porasli za otprilike 10 do 12 procentnih poena. To ukazuje da je državna represija, praćena napadom SAD i Izraela, ostavila ozbiljan trag na način na koji ljudi u Iranu doživljavaju život, politiku i budućnost.
Paivandi takođe kaže da podaci pokazuju još jedan upečatljiv trend: otprilike jedna trećina Iranaca sada izražava želju da emigrira, a ta brojka raste među mlađim i obrazovanijim grupama.
Eventualni dogovor verovatno neće rešiti unutrašnju krizu
U tom kontekstu, stručnjaci tvrde da se trenutna psihološka kriza u Iranu proteže dalje od primirja, diplomatije i vojne eskalacije.
Iako je spoljni sukob važan, on se sručio na društvo koje je već iscrpljeno visokom inflacijom, represijom, nepoverenjem i dugotrajnim osećajem da su mu mogućnosti blokirane.
Ono što sadašnji trenutak čini posebno teškim, jeste to što nijedna strana ljudima nije ponudila jasan i verodostojan horizont.
Umesto toga, svakodnevno se suočavaju s kontradiktornim porukama, što neizvesnost čini činjenicom njihovog svakodnevnog života.
I što duže ta neizvesnost traje, to je teže obnoviti poverenje. Ili održati energiju koja je ljudima potrebna da uopšte zamisle bilo kakvu budućnost.