Nema više otpora u SAD. Era ljudskih prava je završena, a neslaganje je ponovo zabranjeno.
To je ono što žele određeni milijarderi i njihovi poslušnici, a to je model koji takođe pokušavaju da prošire širom sveta.
Džordž Monbiot, u kolumni za Gardijan, upozorava da ako novi premijer Britanije Endi Bernam bude slab i podložan uticajima kao prethodni, to je ono što ćemo dobiti. Zapravo, kaže, već su na pola puta do toga.
Zašto? Zato što su uzastopne vlade u Velikoj Britaniji poklekle pred globalnom kampanjom za ukidanje naših osnovnih sloboda — kampanjom koju vode oligarsi i korporacije, mediji koje oni poseduju i takozvani „džanktankovi“ (organizacije slične tink-tenkovima, ali sa negativnom konotacijom) koje finansiraju.
Kampanjom koja je postala jedno od glavnih obeležja drugog Trampovog predsedničkog mandata.
Na globalnom samitu koji je početkom ovog meseca organizovala američka vlada, zvaničnici Trampove administracije Marko Rubio, Stiven Miler i Skot Besent objasnili su da preusmeravaju napore u borbi protiv terorizma – sa islamističkog džihadizma ka „političkoj levici“.
Većina primera koje su naveli kako bi opravdali ovu promenu bila je stara više od 30 godina. Nekoliko puta su morali da se vraćaju čak do 1970-ih kako bi pronašli dovoljno preteću opasnost. Moglo se osetiti da su očajnički pokušavali da pronađu argumente.
Bez pružanja ijednog dokaza, Rubio, državni sekretar, tvrdio je da je kubanska vlada „neraskidivo povezana sa krajnje levim grupama i pokretima širom Zapada i izvan njega“.
Sledeće nedelje, njegovo ministarstvo pokušalo je da opravda tu tvrdnju izveštajem koji je sadržao dugu listu levičarskih poslanika, novinara i aktivista, pokušavajući da ih poveže sa Kubom na načine koji su se kretali od krajnje nategnutih do smešnih.
To je dobro uhodana taktika, koju su između ostalih obilato koristili nacisti: oni su tvrdili da su protivnici vlasti, samim tim što se protive, deo međunarodne komunističke zavere.
Insistirali su, kao što je to učinio i Rubio, da je „vreme da se ovo zlo zauvek slomi“.
To nije bio jedini grubi podsetnik na takvu retoriku. Miler, zamenik šefa kabineta Donalda Trampa, tvrdio je da kada vidite antifašističke proteste, „nijedna osoba koja protestuje ne izgleda kao normalna osoba.
Nijedna ne izgleda normalno. Sve su na neki način deformisane — svojim izgledom, načinom oblačenja, ponašanjem… njihov spoljašnji izgled postaje odraz njihove unutrašnje mržnje.“
Iznenađen sam samo što nije upotrebio izraz „untermenš“ (nemački nacistički termin za „podljude“). Nasuprot tome, američka vlada promoviše „normalan, zdrav i uređen način života“.
Ali ono što me je još snažnije pogodilo bio je Milerov napad na pojam „poništavanja presude od strane porote“ (jury nullification) — situaciju u kojoj porotnici oslobađaju ljude za koje je, kako je rekao, „očigledno da su krivi“.
Sprečavanje ove mogućnosti bilo je cilj neliberalnih vlada i konzervativnih sudija širom sveta. To smo videli i u Velikoj Britaniji, u slučaju krivičnog gonjenja Trudi Vorner i drugih, zbog toga što su držali transparente na kojima je navedeno drevno načelo engleskog prava: „Porotnici imaju apsolutno pravo da oslobode optuženog u skladu sa sopstvenom savešću.“
To vidimo i u neverovatnom krivičnom postupku koji se trenutno vodi protiv advokata kraljevskog saveta (KC) Radživa Menona, koji je porotnike tokom suđenja aktivistima organizacije Palestine Action, koje je branio, podsetio na ovo pravo.
Zbog toga je postao prvi advokat u istoriji engleskog prava koji je optužen za nepoštovanje suda zbog završnog izlaganja na suđenju.
Ako bude osuđen, preti mu kazna do dve godine zatvora, kao i brisanje iz advokatske komore. Krivično goniti advokate zato što brane svoje klijente koji imaju drugačije ili nepopularne stavove manje-više je sama definicija autoritarizma.
To smo videli i u napadu koji je Kir Starmer pokrenuo na suđenja pred porotom u celini, znatno ograničavajući – bez ikakvog ubedljivog opravdanja – našu najjaču zaštitu protiv nepravde.
Starmer je bio slab čovek, bez jasne sopstvene vizije, koga je mogao da pridobije ili pritisne gotovo svaki moćan državni ili korporativni lobi.
Nije bio na istoj ravni sa dobro finansiranom i veoma efikasnom međunarodnom kampanjom. Mreža organizacija poput Američkog zakonodavnog odbora za razmenu (American Legislative Exchange Council), koju finansiraju korporacije i milijarderi, izrađivala je „modele zakona“.
Te organizacije testiraju te zakone u sredinama koje su im naklonjene. Ako se pokaže da funkcionišu, zatim vrše pritisak da se usvoje i na drugim mestima. Rezultat je stalni napad na naša prava na protest, političku jednakost i planetu pogodnu za život.
Globalizacija ovog napada na naša osnovna prava predstavlja ključni cilj konzervativnih snaga.
Kao što kapital posluje svuda u svetu, tako bi, prema tom viđenju, trebalo da svuda postoji i njegova sposobnost da uguši naše protivljenje.
Dugi niz oštrih zakona protiv protesta u Velikoj Britaniji posledica je dugotrajnog lobiranja tink-tenkova, medija i drugih vlada. Rezultat je zemlja koja danas ima stotine političkih zatvorenika, zemlja u kojoj možete dobiti šest meseci zatvora zato što ste sporo marširali ulicom.
Ovi represivni zakoni kulminirali su a sada zakonom koji je parlament usvojio u aprilu, a koji policiji omogućava da prekine svaki protest za koji proceni da ima „kumulativni“ uticaj na zajednicu.
Jedini protesti koji su ikada uspeli jesu oni koji su imali kumulativni uticaj. Protest je prihvatljiv sve dok je beskoristan. Neka ljudi kažu šta misle, ali samo ako ih ne možemo čuti.
Nove zakone pratila je ona vekovna taktika, tradicionalno povezivana sa fašističkim režimima, da se levičarski protivnici vlasti prikazuju kao teroristi.
Kako je ukazala organizacija za zaštitu prava Liberty, definicija terorizma je ovde znatno proširena tako da obuhvata postupke koji su se ranije smatrali građanskim protestom. Upravo je to omogućilo vladi Kira Starmera da zabrani organizaciju Palestinska Akcija.
Sudija koji je pokrenuo postupak protiv Menona zbog nepoštovanja suda, sudija Džonson, takođe je bio prvi na istom suđenju koji je upotrebio izuzetna ovlašćenja koja su konzervativci tiho uneli u Zakon o izricanju kazni iz 2020. godine (Sentencing Act 2020). Ta ovlašćenja omogućavaju da osoba kojoj se sudi za jedno krivično delo bude kažnjena i za drugo.
Četvoro aktivista organizacije Palestinska Akcija proglašeni su krivim za uobičajena krivična dela. Međutim, bez obaveštavanja porote, Džonson je označio slučaj kao slučaj sa „terorističkom povezanošću“.
Zatim im je izrekao kazne za teroristička dela, što znači znatno duže zatvorske kazne.
Njegov primer je već sledio još jedan sudija: druga grupa propalestinskih demonstranata, koja je poprskala crvenom bojom i razbila nekoliko prozora filijale banke Barclays, uskoro trebaju da bude osuđeni kao teroristi, iako ni oni ni porotnici tokom suđenja za krivično oštećenje imovine nisu bili obavešteni da takva mogućnost postoji.
To, naravno, znači da nisu mogli da se brane od mnogo ozbiljnije optužbe.
Ništa nije bezbedno pred napadom milijardera na čovečanstvo. Nijedno naše pravo, ma koliko bilo staro i poznato, nije neuništivo, zaključuje Monbiot.