Obucite Beti
Vjerujem da se stariji čitaoci sjećaju papirne lutke koja je dolazila u sklopu jednog od dječijih časopisa devedesetih.
Beti si morao isjeći iz novina, pa po njenim proporcijama isjeći i odgovarajuću kartonsku podlogu na koju bi se pričvršćivala Eho ljepilom.
Svaki naredni broj donosio je novu garderobu i, shodno njoj, novi izazov za Beti.
Šablon je bio isti kao i originalni.
Uzmeš makaze i pažljivo pratiš isprekidane linije.
Ako ti ne zadrhte ruke, dobiješ Beti teniserku, lovca, manekenku, policajku…
Beti Bup, Foto: Društvene mreže
Moda je relativna i ciklična pojava, te ono što je danas passé za par decenija može ponovo postati trend.
Vraćaju se zvoncare, teksas jakne, krombi kaputi, Air Max patike iz doba „Vidimo se u čitulji“.
Vratila se i Beti.
Samo što ovaj put nije u Bravu ili Huperu, eno ga u Čipuljićima.
Beti pije rakiju.
Beti roštilja.
Beti priča okupljenima kakav je bio u mladosti.
Beti se snima za Instagram.
Beti NN lica iza kamere pita jesu li gladni i što su se tako „omusili“.
Imam četrdeset i tri godine i ne znam šta bi me moglo navesti da izađem pred dvadeset ljudi neposredno i milione posredno i besjedim kako sam se potukao u prvom razredu osnovne škole.
Još dovedem svjedoka koji će mi to potvrditi.
Šerifa.
Beti je našao čovjeka koji se zove Šerif da pred kamerama Pinka da osnov po kom je on bio polu-baraba.
Nisam izmislio ovo, sam je kazao – ja sam bio polu-baraba.
Godinama slušamo istu ploču.
Nema ni deset evergrin hitova.
Potukao se u Bugojnu, napio nakon Barija, radio u gvožđari u Londonu, bio kažnjen u vojsci jer je pobjegao na sastanak s nekom djevojkom.
Ne znam postoji li još nešto.
A za garanciju navedenog imamo samo Šerifa.
Beti djeluje kao da nema uspomene iz djetinjstva i mladosti i mora da ih izmišlja.
Ma sve i da su tačne, koga to zanima?
Pa svi smo odrastali i zaljubljivali se i dobijali batine i preživjeli prve mamurluke.
Koga briga, čovječe?
Ubi.
Udavi!
Plaćaš publiku da prisustvuje tvojim neiskrenim prenemaganjima.
Ne činiš se normalnim.
Evo ti ovog Dodika, prve pratilje tvog hodočašća u Čipuljiće, uz sve njegove mane i…
Do danas nisam uspio da apostrofiram Miletove vrline, pa ću ostaviti prazan prostor. Ko ih zna, neka upiše.
Cijenim da je za iste dovoljan jedan slobodan red.
Dakle, uz sve Dodikove mane, on ne glumi čovjeka iz naroda.
Imao je, ne sporim, različite uloge do sada, ali ovo što je danas – to je on.
Neuspješna tranzicija iz opanka u cipelu.
Bahat, primitivan, kabadahijskog stava, sudara suglasnike, psuje, otima mikrofon pjevačici.
Obruka nas gdje god se pojavi.
Ali to je on.
Groteskni prikaz prosječnog Srbina.
Ti nisi ni to.
Pa šta si, Saša?
Šta je više, mačak?
Dokle ćemo ovako?
Evo, svi ćemo ti pomoći, samo progovori konačno.
Jesu li ti otimali klikere?
I meni su.
Lazo Ćana mi je pred Svjetsko prvenstvo u Italiji iz ruke uzeo sličice Jozića i Piksija.
Četiri godine stariji od mene, zucnuti mu smio nisam, ali mi ne pada napamet da to isto danas radim slabijima.
Je li piša?
Mala?
Koliko znam, prosječna srpska je oko četrnaest.
I ako je osam, šta?
Nisi Milanče.
Njegovih dvadeset i tvojih osam: dvadeset i osam.
Eto te na prosjeku.
Zar tako ne računaš i platu u Srbiji?
Bajatovićevih par miliona ukrstiš sa pedeset siromaha na minimalcu i dobiješ aritmetičku sredinu od hiljadu evra.
Je li majka?
Meni nije bilo smiješno onda kad si rekao – mama je više voljela Andreja.
Čini mi se da si tada prvi put u životu bio iskren i da sam prvi put u životu osjetio empatiju prema tebi.
Evo, dokazao si joj.
Najveći si predsjednik u istoriji najvećih predsjednika.
Ne možemo za sto godina obići ono što si izgradio.
Narod te obožava.
Neprijatelji Srbije te mrze.
Pošten si, častan, hrabar.
Polu-baraba.
Ma cijela baraba.
Hoćeš da pokrenem peticiju i potpise odnesemo majci?
Šta god treba, poželi!
Biće i njoj drago kad shvati da je pogriješila.
Bolji si od Andreja.
Bolji!
Aj sad pusti da skinemo Beti.
Dosta smo je oblačili.
Za njom i tebe s Andrićevog venca.
I sa prosjeka četrnaest.
Obradovaće se i majka i otac i brat i svi mi.
A najviše mučeni svjedok saradnik.
Šerif.