Oduvek se ovde volelo čvrstu ruku, u poslednjih pedeset godina, recimo – Tita, Slobu, Putina. Ionako, što bi rekao Salustije (a taj je Cezaru prilično pomogao da dokine Republiku), ne žude svi slobodu, većina samo želi pravednog gospodara. Nevolja je, međutim, što gospodarenje i pravda, kako uči iskustvo, teško idu zajedno. Prosvećenog apsolutizma nema: ako je prosvećen, nije apsolutizam; i obratno. Manimo se, dakle, izbora. Prignimo se, trk u crkvu, džamiju, ašram, stadion, gde već ko misli da spada, i
Nama? Demokratija? Nama – ništa. Demokratija u Srbiji, to je kao fudbal u Americi – naprosto se ne prima. A ne može se reći da nismo pokušavali. Možda je, međutim, problem u tome što nismo razumeli o čemu se tačno radi u toj stvari. Demokratija, to, ono kao: višestranačje, izbori, slobodna štampa, taj rad? Prava čoveka i građanina, te fore? Sloboda govora, udruživanja, protestvovanja, vladavina prava, ti fazoni? Ajmo redom. Višestranačje. To je, na primer, ono kad
PROČITAJ VIŠE SA IZVORA — radar.nova.rs