„Manipulantski demonski um Aleksandra Vučića je stigao sve srpsko da obljutavi, i žrtvu i herojstvo“

Aleksandar Tutuš: Sjećanje na dan kad se voda još mogla piti

Vrući su dani, baš kao i onog ljeta prije 29 godina kad smo moja porodica i ja napustili svoj dom u Polači kod Knina.

Prvi put sam nakon 29 godina u svom selu u dane slavljenja odlaska Srba iz Krajine. No ove godine, pripreme koje se odvijaju na centralnom gradskom trgu u Kninu za proslavu Dana Domovinske zahvalnosti, kako se službeno zove dan okončanja vojno-policijske akcije Oluja, kojom su teritorije pod upravom nepriznate Republike Srpske Krajine vraćene pod okrilje međunarodno priznate Republike Hrvatske – nisu posebno narušile moje raspoloženje. Sa društveno – politički – istorijskim okolnostima nosim se sve ove godine, dakle čitavog punoljetnog života. Toliko mi je trebalo da dođem u rodni Knin u dane oko 5. avgusta i da se ne uznemiravam mnogo oko proslave koja je u suštoj suprotnosti sa bojom mojih sjećanja na taj dan.

Prije tačno dvadeset godina ruševine naše porodične kuće na proputovanju kroz Dalmaciju, zajedno sa mojim ocem, posjetio je blaženopočivči mitropolit Amfilohije. Na zgarištu, s čijih zidova su se još obrušavali dijelovi gradnje, naš mili vladika očitao je pomen za stradale, i molitvom utvrdio nadu i vjeru u naš povratak i obnovu. Te, 2004. njegova uvjerenost u obnovu nama je bila topla želja na kojoj smo bili veoma zahvalni, ali isto tako svjesni dubine poniženja koju može okusiti jedan narod izigran od svih, nismo dijelili to snažno uvjerenje kojim nas je bodrio Đedo.

Gradnju hrama na Polači, posvećenog Sv. Apostolima Petru i Pavlu 1458. blagoslovio je crnogorsko-primorski mitropolit Josif.

Na Petrovdan ove godine, ispred vaskrslog doma i obnovljene kuće, iste one čiji su zidovi još prije koju godinu prijetili komadom cigle ili žbuke glavi svakog ko bi zavirio u sobe nekad pune života, upriličili smo književno veče i predstavili dvije knjige: “Svetigornik“( Sveviđe, 2024) spjev teologa i živopisca Anastasija Radovića posvećen mitropolitu Amfilohiju, i “Priče uz vatru“, zbirku pripovjetki koju potpisuje moja malenkost, o teškom životu, hajdučiji i surovosti krša dalmatinske Zagore, podno Dinare ( Prosvjeta – SKZ 2024).

U zvjezdanim ljetnim noćima sjedimo na terasi porodične kuće i ako i ne izgovorimo, dobro se razumijemo misleći; jesmo li ikad pomišljali da ćemo sjediti ovdje nakon avgusta 1995.

Da, od tog avgusta, moje su misli, prateći političke tokove u Srbiji, sve više su skretale, kad govorimo o okolnostima koje su dovele do našeg progonstva, sa detalja same Oluje – što nikako ne znači da treba zaboraviti sve nevino postradale – na politiku Srbije koja ne čineći izuzetak kad su Srbi iz Krajine u pitanju – čini sve bezmalo pun vijek protiv svog naroda, ma gdje on bio. Čak ni promjene uređenja ni ideologije nisu suštinski mjenjale tu sliku i smjer te politike.

Da li bi na političkoj pozornici Srbije iko mogao bolje poslužiti kao svjedok i primjer te politike od Srba prognanih iz Hrvatske 1995.? Ne postoji ni jedna grupacija. Opet, gle čuda, upravo među Srbima iz Krajine i njihovim potomcima, Vučićev režim ima najviše sigurnih glasova. Niko drugi ne bi bolje posvjedočio kako je naopaka politika iz Beograda devastirala srpski nacionalni prostor. Jahači lažnog nacionalizma i dalje potkopavaju Srbiju, pješadija gazi, ne odstupa.

Danas, dok se u Kninu podižu pozornice za proslavu Oluje, kao Srbin se osjećam prirodnije u Hrvatskoj, iz koje sam prognan prije 29 godina nego u Srbiji, čija je antisrpsko državno vodstvo svom sopstvenom narodu priprema nešto možda i gore od Oluje. U Loznici, manipulantski demonski um Aleksandra Vučića, koji je stigao sve srpsko da obljutavi, i žrtvu i herojstvo, upriličava Dan sjećanja na Progon i time nehotice poručuje svima onima oko Loznice, kako je kad se ostane bez ognjišta i zavičaja. Kako je to kad se uželiš sunca rodnog kraja, kad se uželiš vode ‘ladne s bunara napiti se.

Nakon oluje beščašća i gramzivosti, Jadar i Mačva bi mogle ličiti na spaljenu zemlju poslije Oluje u Hrvatskoj. Bez ljudi, sa razasutim leševima životinja svuda naokolo i zaostalim pljačkašima. No, tamo ko je htio, vratiti se mogao, da li će to biti moguće nakon litijumske oluje u Jadru, pitanje je. Tako se potkrala greška u kalkulaciji i izboru mjesta za ovogodišnji Dan sjećanja u režiji srpskog režima – jer napuštena ognjišta u Krajini neodoljivo podsjećaju na ono što bi se moglo desiti sa onom zemljom kojom proteče Crvena rijeka.

Književni vizionar Radoje Domanović, prije više od 120 godina u svojim legendarnim pripovjetkama Mrtvo more, Kraljević Marko opet među Srbima, pisao je stanju srpske svijesti danas. Pitam se nekad, da li današnjem Vučićevom režimu te priče služe kao svojevrstan obrazac naopakog rada.