Moja porodica već više od 25 godina trpi „golgotu“, odnosno psihičku i fizičku torturu od strane Mila Đukanovića i njegovih mafijaša i plaćenika i privatnih tajnih i javnih policajaca.
Poslije više od 14 godina potpune medijske blokade, zahvaljujući dobrim ljudima, Gojku Raičeviću i dr Momčilu Vuksanoviću, uspjeli smo da se obratimo javnosti preko portala IN4S,28.04.2018.godine i preko Srpske TV iz Podgorice,21.05.2018.godine.Takođe,30.01.2019.godine,moj suprug Milan Gajović je učestvovao u emisiji „U žiži“ TV Novi Perice Đakovića. Video zapisi o tome nalaze se na jutjubu, odnosno na odgovarajućim sajtovima. Da bi se otvorili, dovoljno je ukucati „Milan Gajović“. Zahvaljujući Marku Milačiću, predsjedniku Prave Crne Gore, moj suprug Milan i ja, obratili smo se javnosti i 10.07.2019.godine.Za otvaranje video klipa potrebno je ukucati“ Gajovići“. Međutim, nije bilo dovoljno ni prostora ni vremena da kažemo sve što treba saopštiti javnosti.
Devedesetih godina 20. vijeka Milan je bio , između ostalog, član Predsjedništva Demokratske partije socijalista Crne Gore (DPS), šef Kluba poslanika DPS-a u Vijeću građana Savezne skupštine, šef crnogorske delegacije u Vijeću republika Savezne skupštine i predsjednik Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore. U oktobru 1998. godine isključen je iz DPS-a, jer se zalagao za trajnu zajedničku državu Crne Gore i Srbije, te da je Kosovo i Metohija neotuđivi dio Srbije i Savezne Republike Jugoslavije i da je Crna Gora dužna da pomaže, a ne odmaže, Srbiji u rešavanju kosmetskog problema. Sredinom 1997.godine,kandidovao se, u okviru Demokratske partije socijalista (DPS),za predsjednika Crne Gore. Prema svjedočenjima ozbiljnih i pouzdanih osoba, njegov protivkandidat Milo Đukanović je krivotvorio rezultate glasanja na Glavnom odboru u svoju korist.
Politički progon, kao i nečasne i kriminalne radnje prema mojoj porodici od strane Mila Đukanovića i njegovih poslušnika počele su još dok je moj suprug bio na partijskim i državnim funkcijama i traju do dana današnjeg. Više puta je pokušano moje kidnapovanje. Prijetnje, psovanja, vrijeđanja i omalovažavanja od strane komšija, u prodavnicama, poštama, na ulici su svakodnevna pojava. Bili smo žrtve i fizičkih napada komšija, kao i prskanja biber sprejom Đukanovićevih plaćenika. Od udaraca po glavi i tijelu tih komšija (i od Đukanovićevog plaćenika, bivšeg ministra pravde ministra Marka Kovača, u ulazu naše zgrade) trpim jake bolove. Naši razgovori u stanu, kao i naši telefonski razgovori su neprekidno prisluškivani. Iz prislušnog centra u Podgorici često su blokirani naši pozivi sa fiksnog i mobilnih telefona. Bili smo prinuđeni da trpimo i višegodišnje policijske hajke, odnosno nezakonito uznemiravanje i privođenje od strane policije i sa lisicama na rukama, kao i nezakonito privođenje kod sudije za prekršaje. Uniformisani policajci i pripadnici Đukanovićevog obezbjeđenja su me više puta kundacima automatske puške i drškama pištolja udarali po glavi i leđima. Inscenirana mi je i saobraćajna nezgoda 1998.godine,u Podgorici. Naša djeca su bila žrtve prijetnji, vrijeđanja i fizičkih napada od pojedinih „pedagoga“ i učenika i u osnovnoj školi „Sutjeska“ i gimnaziji u Podgorici i više puta su se vraćali sa krvnim podlivima i krvarenjima iz nosa i usta. Đukanovićevi plaćenici su znatnim novcem pridobili članove moje najbliže rodbine, kao i najbliže rodbine mog supruga da rade protiv naše porodice. Preko svojih plaćenika u sudovima, Đukanović je više puta pokušavao da nam nezakonito oduzme stan. Nekoliko puta nam je prekidano snabdijevanje električnom energijom, jednom čak 93 dana (od 17. avgusta do 15 novembra 2011. godine), kao i u toku gotovo cijelog februara 2014. godine.
Stanujemo u vlažnom i prilično ruiniranom stanu. Moj suprug, sa pravnim i ekonomskim fakultetom i advokatskim ispitom i ja smo, više od deset godina gotovo svakodnevno prosili novac po Podgorici. Dobijali smo, povremeno, pakete hrane i sredstava za higijenu od dobrotvornog fonda „Čovjekoljublje“ Srpske pravoslavne crkve i Crvenog krsta Crne Gore, na čemu smo Bogoljubivo zahvalni.
Mom sinu Vasiliju (koji je završio gimnaziju) je, zbog pretrpljenog jakog stresa usled psihičke i fizičke torture, prije svega u školi, a sve u Đukanovićevoj režiji, u januaru 2012.godine,postavljena dijagnoza F 23 (Psychoses acutae et transitivae). Kad god, Milan i ja, sa Vasilijem idemo na njegove kontrolne preglede, trpim prijetnje i najvulgarnije psovke Đukanovićevih plaćenika, među kojima su i nekadašnji i sadašnji pripadnici ANB-a!
Kćerka Milana je završila masters i doktorske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu – Odsjek za srpski jezik i književnost i priprema doktorsku disertaciju na istom Fakultetu. Kako ne možemo da joj novčano pomognemo (Milanova penzija iznosi oko 830 evra), boravak i plaćanje privatnog stana u Beogradu finansirala je i šankerskim i konobarskim sezonskim poslovima i davanjem privatnih časova srpskog jezika.
Sin Mirko, kao diplomirani pravnik, je u radnom odnosu u Rektoratu Univerziteta CG i prima oko 900 evra mjesečno. Završio je master studije na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje je upisao i doktorske studije. On ima probleme sa želucem i jetrom i neophodne su mu detaljne specijalističke analize i odgovarajuće liječenje.
Stanovi ispod i iznad nas, na 6.i 8.spratu,u ulici Đoka Miraševića broj 35 u Podgorici, pripadaju ili su pripadali Agenciji za nacionalnu bezbjednost, odnosno dugogodišnjoj Đukanovićevoj privatnoj tajnoj policiji. Od 1993.godine,kada smo uselili u naš stan, ispod i iznad nas se promijenilo 20-tak komšija. Svi oni su imali zadatak da nesnosno lupaju, psuju i provociraju, kako bi se izazvao incident i povod za hapšenje Milana i mene.
Prije nekoliko godina, ispod i iznad nas su useljeni Albanci sa istim zadatkom i ciljano prema nama Srbima. Jedan od tih Albanaca je, preko mog starijeg sina, ponudio da kupi naš stan, ne pitajući za cijenu.
Moj suprug i ja smo, od njegovog isključenja iz DPS-a pa do dana današnjeg, preko medija, telefonskim putem i uličnim protestima, stalno ukazivali, najprije na narkomafijaški karakter, a kasnije i na antisrpsku i antirusku orijentaciju Đukanovića i njegovog režima. Mi smo otvoreno i javno govorili o švercu duvana i droge, o saradnji čelnika crnogorskog režima i mafije, o političkim likvidacijama i drugim nezakonitostima crnogorske vlasti. Još 1998.godine, podgorički neuropsihijatar Mirko Peković mi je prijetio da ćemo, ako budemo kritikovali Đukanovićevu vlast, biti proglašeni ludim! I Đukanović je javno, više puta, govorio da oni koji kritikuju njega i njegov režim imaju mentalne probleme!
U septembru 1998.godine,oko mjesec dana prije isključenja iz DPS-a mog supruga ,nakon insceniranog saobraćajnog udesa u Podgorici, kidnapovana sam od podgoričke policije i nasilno odvedena u Kliničko- bolnički centar, iako nijesam imala nikakve povrede. Tamo su me zadržali više od osam sati, prijeteći mi da ću biti zadržana na „liječenju“ neodređeno vrijeme. Skidali su me do gola i vršili improvizovane ginekološke preglede. A poslije toga, neuropsihijatar Peković, tamo mi je držao političko predavanje, savjetujući mi da ne kritikujem vlast i da ne podržavam svog muža! Kako njegovi „savjeti“ nijesu dali rezultata, Peković je počeo da mi prijeti da ćemo i ja i Milan biti proglašeni ludim, te da će sva naša rodbina svjedočiti protiv nas! Iz KBC-a sam izašla tek kad sam zaprijetila da ću polomiti prozorsko staklo i iskočiti, te kad su pojedini uniformisani pripadnici policije, medicinsko osoblje i prisutni građani stali u moju zaštitu.
I prije i poslije ovog događaja bilo je više pokušaja mog vrbovanja od „prijatelja režima“ i „savjeta“ da se mogu obratiti Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću i dobiti sve što zatražim.
U proljeće 1999.godine,u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, u Podgorici, u prisustvu mog tada maloljetnog starijeg sina, kundakom poluautomatske puške udario me je uniformisani policajac sa prezimenom Vuletić, jer sam nosila srpsku zastavu. Od toga trpim jake bolove do današnjeg dana.
Sve do odlaska u Beograd, živjeli smo u Podgorici, praktično u kućnom pritvoru. Na pozv srpskog haškog heroja Slobodana Miloševića, krajem juna 2000. godine, došli smo u Beograd da bi Milan, kao poslanik u Vijeću republika Savezne skupštine, glasao da gospodin Milošević ostane predsjednik SRJ. Međutim, nedugo potom, Milošević je, pod sumnjivim okolnostima, izgubio predsjedničke izbore i na vlast su došli zapadni plaćenici, budimpeštanski torbari i petooktobarski pučisti.
Već u septembru iste godine, prema mojoj porodici otpočela je psihička i fizička tortura kao u Podgorici, a u režiji Mila Đukanovića i njegovih kompanjona iz vrha tadašnjeg DOS-a, odnosno tzv. Demokratske opozicije Srbije.
Nečasne i kriminalne radnje prema mojoj porodici nastavile su se i u Beogradu. Sredinom 2002.godine,obratili smo se za pomoć parlamentarnim opozicionim partijama u Crnoj Gori, pojedinim opozicionim partijama u Srbiji i brojnim medijima. Više puta smo se obraćali i policiji OUP-a Novi Beograd. Kako sve to nije davalo nikakvih rezultata,21.08.2002.godine,podnijeli smo i pismenu predstavku komandiru Stanice policije istog OUP-a. Dana 10.09.2002.godine,moju suprugu i mene primio je i tadašnji načelnik OUP-a Boro Banjac. U obraćanju policiji i pismenoj predstavci načelniku OUP-a naveli smo da su nam i beogradski policajci potvrdili da su vinovnici šikaniranja naše porodice osobe sa crnogorskim prezimenima i sa crnogorskim akcentom, te da su se neki od njih hvalili vezama sa Milom Đukanovićem i njegovim mafijašima.
U oktobru iste godine, porodično smo protestovali ispred zgrade Savezne skupštine, sa transparentom na kome je pisalo „Progoni nas Milo Đukanović!“ O našem protestu, sledećeg dana, pisale su i „Večernje novosti“. U drugoj polovini 2001. i u toku 2002.godine,moj suprug i ja smo, po više dana u toku sedmice, prosili novac po Beogradu. U Beogradu smo bili i abonenti Narodne kuhinje Srbije i Crvenog krsta Srbije, na čemu smo im neizmjerno zahvalni.
Preko puta zgrade u kojoj smo stanovali (Novi Beograd, Proleterske solidarnosti 20),živio je poznati narkobos Darko Šarić, koji se, da mi čujemo, hvalio svojim vezama sa Milom Đukanovićem i prijetio nam da će nas Đukanović zauvijek ućutkati.
Umjesto da policija nama pomogne, šta se desilo? Dana 30. novembra 2002. godine, u prijepodnevnim časovima, bez naloga, dakle protivpravno, nakon divljačkog lupanja na vrata, nasilno su upala u stan u kome smo živjeli dva policajca OUP Novi Beograd, sa prezimenima Pavlović i Jovanović. Jedan od policajaca (Pavlović) nam je rekao da su dobili naređenje da mene i supruga odvedu u neuropsihijatrijsku bolnicu „Dr Laza Lazarević“ i „da će nas na taj način zauvijek spriječiti da napadamo Mila Đukanovića i DOS-ovsku vlast i da pominjemo šverc duvana i droge, kao i nemoral vlasti“. Milana i mene, mentalno zdrave osobe, kao i našu maloljetnu djecu nasilno su odveli u navedenu bolnicu. U bolnici su me zatvorski psiholozi i policajci, uniformisani i civilni, vrbovali da mogu odmah izaći iz bolnice i dobiti sve što zatražim, samo da se ne interesujem za sudbinu mog supruga. U ime Mila Đukanovića, su mi nudili veliki novac i nekretnine. Kako nijesam pristala, niti dopuštala da našu djecu odvoje od mene, dva policajca su me udarali koljenima u leđa.
Naše troje maloljetne djece su zatim prisilno odveli u dom za nezbrinutu djecu „Vasa Stajić“, u Beogradu. Tamo su ih zadržali nedjelju dana, dok ih nije, po zadatku, preuzela moja rodbina iz Podgorice. U domu su druga djeca režirano maltretirala našu djecu. Gasili su i pikavce na njihovim tijelima! Našeg mlađeg sina su skidali do gola i prijetili mu da će ga silovati!
Nakon toga, bolničke gorile su mom suprugu i meni vezali i noge i ruke i tako su nas držali 24 sata. Postavili su nam lažne dijagnoze-teška mentalna oboljenja-psihoze, meni najprije dijagnozu F 29 (Nespecifikovana neorganska psihoza),pa F 25 (Psiychosis schizoaffectiva, typus maniacus),a kasnije F 23 (Psiychoses acutae et transitivae),a Milanu F 29,pa F 22 (Psychosis paranoides persistentes).Svakodnevno su nas kljukali velikom dozom tableta i injekcijama. U toku „liječenja“, bolničke gorile i uniformisani i civilni policajci su me više puta skidali do gola, i čak i za vrijeme menstruacije i udarali me tupim udarcima kako bih pristala na dogovor sa Đukanovićem. Prestali su tek kad sam počela da štrajkujem glađu, i kada su me nasilno priključili na aparat za infuziju. Nakon 22 dana„liječenja“,20.12.2002.godine (zahvaljujući prije svega tadašnjem predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici),pustili su nas iz bolnice.
Milan i ja smo izgledali kao da smo izašli iz koncentracionog logora (sa upalim obrazima i izbuljenim očima).Morali smo da se javljamo ljekarima koji su potpisali naše otpusne liste, sve do 20.01.2003.godine.Zboga jakih doza ljekova i injekcija, zadobila sam tešku srčanu aritmiju, opasnu po život, te druge ozbiljne zdravstvene tegobe.
Moj suprug i ja smo prisilno zadržani u navedenoj psihijatrijskoj ustanovi protivno imperativnim normama tada važećeg Zakona o vanparničnom postupku Srbije, te protivno čl.5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950.godine (pravo na slobodu i sigurnost) i praksi Evropskog suda za ljudska prava. O našem prinudnom zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi u oblasti neuropsihijatrije mogao je da odlučuje samo nadležni (tada opštinski) sud, u zakonom propisanom hitnom postupku, u kome bismo mogli da osporavamo materijalno pravnu i procesnopravnu zakonitost eventualne odluke o zadržavanju.
Posledično i logično, u našim otpusnim listama nema konstatacije da je o prinudnom zadržavanju moje supruge i mene obaviješten nadležni sud, iako je bila zakonska obaveza nadležnih u Institutu da to učine najkasnije u roku od tri dana, od dana zadržavanja.
Krajem 2002.godine,Đukanovićevi mafijaši i tajni policajci su nas nasilno vratili u Podgoricu. Moj brat Mihailo Rakočević, saradnik Đukanovićeve tajne policije, pronašao nam je privatni stan, iako smo imali svoj stan u koji nijesu dozvoljavali da se vratimo. A do povratka u naš stan, tek 01.02.2004.godine,prisilno smo se selili iz stana u stan, po Podgorici, tako da smo promijenili tri neuslovna i prljava privatna stana, u kojima smo morali spavati i na podu! Plaćanje stanarine i drugih dažbina išlo je preko mog brata. Interesantno je da je Mihailo Rakočević, početkom 1998.godine,dok je moj suprug još bio na partijskim i državnim funkcijama, uhapšen pod lažnom optužbom za bludne radnje?! Krivični postupak protiv njega nije pokrenut, ali je Mihailo ucijenjen od Đukanovićeve tajne policije da radi protiv naše porodice.
Preko Mihaila Rakočevića i drugih Đukanovićevih plaćenika sređeno je da naša djeca pohađaju školu i nadoknade propušteno u školovanju. Članovi naše rodbine i poznanici su nam govorili da će nam sve biti sređeno samo da ne kritikujemo vlast. Sugerisali su nam i da ne bi trebalo da se pojavljujemo na javnim mjestima, a da će sve što nam treba drugi završiti. Odmah nam je bilo jasno da Milo Đukanović želi da budemo u samoizolaciji i da time dokaže da je naše „liječenje“ u Beogradu bilo opravdano.
Krajem 2002.godine,tadašnji sudija Osnovnog suda u Podgorici, a potonji potpredsjednik Vlade i ministar pravde Zoran Pažin je potpisao nezakonito uvjerenje da Mihailo Rakočević ispunjava uslove za starateljstvo nad našom djecom. Dana 17.02.2003.godine,Rakočević je sa Centrom za socijalni rad u Podgorici potpisao ugovor o smještaju naše djece u drugu porodicu, kojim se obavezao da će primiti moju djecu na porodični smještaj, uz mjesečnu naknadu od 100 odsto cijene domskog smještaja u Republici. Inače, to se primjenjuje za djecu bez roditeljskog staranja. U našem slučaju, to se nije moglo učiniti bez prethodne sudske odluke kojom se mom suprugu i meni oduzima poslovna sposobnost ili se lišavamo roditeljskih prava. Toliko daleko, ipak, Đukanović nije smio ići. A djeca su stalno bila sa nama, svojim roditeljima. Kolika je sva ta nezakonita ujdurma, potvrđuje i kasnije rešenje Centra za socijalni rad u Podgorici,br.03-123/05,od 30.01.2015.godine,u kome je navedeno da je „utvrđeno da su svi članovi porodice Gajović Milana radno sposobni“!
Socijalni radnici iz Centra za socijalni rad u Podgorici su više puta upadali u privatne stanove u kojima smo živjeli i prijetili da će nam oduzeti djecu ukoliko i dalje budemo kritikovali vlast.
Početkom 2003.godine,suprug i ja smo, po režiranom nagovoru naše rodbine koja je bila potkupljena od plaćenika Mila Đukanovića, protiv naše volje, otišli kod jednog neuropsihijatra u Herceg Novi. Nijesmo se smjeli opirati, plašeći se, prije svega za našu djecu, ali i za naše živote, jer su nam članovi naše rodbine prijetili da ćemo, ako ne budemo poslušni, “završiti u ludnici“! Neuropsihijatar nam je rekao da se o našem „devijantnom“ ponašanju pročulo po Crnoj Gori i da je to stiglo i do njega, jer smo se ponašali kao „mahnite mačke u februaru“! Kako smo poznati, on se, tobože, zainteresovao da nam „pomogne“, pa nas zbog „diskrecije“ prima u svoju kuću, uz pratnju rodbine!
Nakon toga, članovi rodbine i poznanici su nam režirano „savjetovali“ da se obavezno javimo neuropsihijatru Borislavu Mitriću, kod koga smo sve do 1..12.2003.godine,Milan i ja morali da idemo na „seanse“ u Podgorici. Mitrić je ranije dugo godina bio i rukovodilac u bolnici „Dr Laza Lazarević“.Za vrijeme našeg „liječenja“ moja supruga nekoliko puta vidjela Mitrića u krugu bolnice. Plašeći se prijetnji, a zbog nemogućnosti da se u tom trenutku obratimo javnosti, supruga i ja smo otišli kod Mitrića. On se ponašao kao da je sve što je prema nama učinjeno u bolnici „Dr Laza Lazarević“ bilo ispravno i da samo treba nastaviti „liječenje“ Tokom naših „seansi“ kod Mitrića, on bi konstatovalo stanje i prepisivao terapiju, koju suprug i ja nijesmo uzimali, jer nam, naravno, nije ni bila potrebna. On nam je samovoljno mijenjao lažne dijagnoze, iz F 22 u F 23, i obratno, bez konstatacije“ pogoršanja“ ili „poboljšanja“ zdravstvenog stanja i bez promjene terapije. To pokazuje da je Mitriću bilo jasno da smo suprug i ja mentalno zdrave osobe, ali je mislio da se to nikad neće saznati i da može u “ Izvještaj ljekara specijaliste“ unositi šta hoće. Karakteristično je da kad god smo pred njim govorili da iza našeg progona stoji Milo Đukanović i njegov režim, Mitrić bi u „Izvještaju ljekara specijaliste“ konstatovao“ pogoršanje“ našeg zdravstvenog stanja – „nestabilnu remisiju“ – i pojačavao nam terapiju. U jednom Izvještaju ljekara specijaliste postoji i „biser“: meni se konstatuje „kontrola u pratnji supruga“, iako je i on bio „pacijent“!
Zahvaljujući, od Đukanovićevog režima likvidiranom, Dušku Jovanoviću, glavnom i odgovornom uredniku, podgorički dnevni list „Dan“ je,1.12.2003.godine,objavio tekst o nama. Od tada nas više nijesu smjeli „liječiti“. Sjutradan, nakon objavljivanja ovog teksta, supruga i ja smo poslednji put otišli kod Mitrića da vidimo kako će reagovati. On je bio gotovo van sebe. Kritikovao nas je što smo se obratili novinarima, prijeteći da će to biti na našu štetu. Konstatovao je i pogoršanje mog zdravstvenog stanja i pojačao terapiju i Milanu i i meni!
Režija Mila Đukanovića i njegovih plaćenika da se moj suprug i ja nezakonito tretiramo kao duševno bolesne osobe ,da nam se oduzme poslovna sposobnost i da se lišimo roditeljskih prava jasno je vidljiva i iz sadržaja dokumenata koji se nalaze u Centru za socijalni rad u Podgorici i to:
-Zahtjeva mog brata Mihaila Rakočevića da ga Centar za socijalni rad u Podgorici odredi za staratelja mojoj maloljetnoj djeci. Zahtjev je upućen Ministarstvu rada i socijalnog staranja, na ruke tadašnjoj pomoćnici ministra Snežani Mijušković.
-Uvjerenja Osnovnog suda u Podgorici, R br.8669/02,od 20.12.2002.godine,da Mihailo Rakočević ispunjava uslove za starateljstvo nad mojom djecom. Uvjerenje je potpisao tadašnji sudija, a potonji potpredsjednik Vlade i ministar pravde Zoran Pažin.
-Liste praćenja rada na slučaju moje djece Mirka, Vasilija i Milane Gajović, za 2002.i 2003.godinu.Konstatovano je da se radi o „djeci bez roditeljskog staranja“.
-Socijalne anamneze za porodicu Gajović, Centra za socijalni rad u Podgorici,br.03-201,od 16.01.2003.godine.U tom dokumentu je navedeno „…zbog tada još uvijek neutvrđenih teških psihijatrijskih oboljenja od strane ljekara, supružnici (Milan i ja) prekidaju kontakte sa porodicama Gajović i Rakočević, napuštaju poslove, ostavljaju stan i odlaze s djecom u Beograd. U Beogradu su živjeli izolovano, djeci nijesu dozvoljavali školovanje, druženje sa vršnjacima, čak ni izlaske iz stana…“.
-Izvještaja bolnice „Dr Laza Lazarević“, u Beogradu,br.108,od 29.01.2003.godine,koji su potpisale Jelisaveta Nikolić, socijalni radnik „K“ odjeljenja i Jelena Nikolić, socijalni radnik „L“ odjeljenja. U izvještaju se, između ostalog, kaže:“…Porodica Gajović,2000.godine,(dolazi u Beograd) prethodno bežeći i „spasavajući“ se od velikih zavera i praćenja…a maloljetna deca su bila stalni svedoci njihovih patoloških sadržaja…I u Beogradu, u tako izolovanoj i bolesnoj sredini deca se razvijaju otežano, ometena bolesnim patološkim sadržajima roditelja…Stavite porodicu Gajović pod poseban nadzor, medicinski, sociološki, pedagoški i ostali…“.
-Izvještaja socijalnog radnika (Centra za socialni rad u Podgorici) Ajke Pavićević, od 29.01.2003.godine.“Porodica Gajović je zadnjih godina u Podgorici živjela u strogoj izolaciji…već bolesni, vjerovali su da su svi protiv njih. Čak i da se radi o političkoj uroti protiv njih i zato odlaze da žive u Beograd. Tada im se gubi svaki trag…“.
-Izvještaja (podgoričkog) psihologa Zejak Dobrinke, od 03.02.2003.godine.“…roditelji su duševno oboljeli ,ali su tek nedavno privedeni na liječenje. Zajedno sa djecom zatvarali su se u stan izbjegavajući svaki kontakt sa sredinom…Roditeljima je i dalje potrebno psihijatrijsko-psihološko praćenje…Zbog teškog duševnog oboljenja (paranoidna psihoza) izmijenjen je doživljaj stvarnosti i cjelokupnog ponašanja, što ih čini nesposobnim za obavljanje pređašnjih uloga, posebno roditeljske…“.
-Zaključka stručnog tima Centra za socijalni rad u Podgorici, od 14.02.2003.godine,“da je djeci potrebno omogućiti ostvarivanje prava na smještaj kod ujaka Mihaila Rakočevića, počev od 01.12.2002.godine“.
-Ugovora o smještaju u drugu porodicu, za moju djecu,br.03-10950,od 07.02.2003.godine.Tim ugovorom se Mihailo Rakočević obavezao da će „primiti moju djecu na porodični smještaj, uz mjesečnu naknadu od 100 odsto cijene domskog smještaja u Republici“.
-Molbe Mihaila Rakočevića Ministarstvu rada i socijalnog staranja, od 24.10.2003.godine. U molbi je naveo: „zakonski sam staratelj troje maloljetne djece zbog bolesti roditelja, moje sestre i zeta…“.
Mihailo Rakočević je raskinuo Ugovor o starateljstvu nad mojom djecom,05.12.2003.godine (odmah poslije objavljivanja teksta o nama, u dnevnom listu „Dan“).
-Lista o praćenju rada na slučaju Mirka, Vasilija i Milane Gajović.“…Obzirom na njihovo (Milanovo i moje) stanje sve se može očekivati. On (Mihailo Rakočević) i rodbina…će pokušati preko (dr Borislava) Mitrića da ih natjeraju da koriste terapiju ili da pokušaju da ih smjeste na liječenje…Dragica (ja) je rekla da „bludni ujak (M. Rakočević) radi po nalogu bludnoga mentora (Mila Đukanovića)“ (List je potpisala Biljana Vlahović, socijalni radnik Centra za socijalni rad u Podgorici, 05.12.2003.godine).
-Izjave (mog djevera) Veselina Gajovića, od 03.01.2004.godine.“…Moj brat (Milan) nikad nije bio pretjerano prisan…ja i moja porodica smo mišljenja da mog brata i snahu treba uputiti na liječenje, a sa nama se složio i dr (Borislav) Mitrić…moje mišljenje za liječenje i uzimanje terapije moj brat jednostavno ne prihvata…“.
-Izjave (moje zaove) Dragice Lompar, od 03.01.2004.godine.“…Moj brat (Milan) nikad nije bio pretjerano prisan…Što se mog brata i snahe tiče, ja smatram da ih treba uputiti na liječenje…“.
-Izvještaja ljekara specijaliste neuropsihijatra Borislava Mitrića, od 24.02.2004.godine.“Dolazi brat šura Mihailo Rakočević i službenici Centra (za socijalni rad) radi savjeta za porodicu Gajović, dajući podatak o pogoršanju osnovne bolesti koja se manifestuje kroz verbalnu agresivnost, sumnjičavost i optužbe koje su proizvoljne. Smatraju da su djeca u lošoj porodičnoj atmosferi. Mislim da je neophodno da porodicu Gajović privedu na dogovor o daljem liječenju smatram na psihijatrijskoj klinici u Podgorici.“
-Izvještaja ljekara specijaliste Borislava Mitrića, od 05.12.2004.godine.“Dolazi porodica, Milanov brat i sestra i Dragičin brat dajući…podatke o sadašnjem stanju pogoršanja bolesti…predlaže se smještaj u psihijatrijskoj bolnici (Dobrota) za jedno (mene), a drugo (Milan) u psihijatrijsku bolnicu Nikšić“.
-Nalaza i mišljenja o Milanu i Dragici Gajović, socijalnog radnika Centra za socijalni rad u Podgorici, Nedima Pepića, od 24.02.2005.godine.“…Po našim saznanjima živjeli su (u Beogradu) po parkovima…pretpostavka je da bračni par ne uzima redovno terapiju, što se jasno može vidjeti iz zahtjeva Dragice Gajović i stalnih telefonskih poziva oba bračna druga…Skloni su asocijalnom ponašanju, katkad agresivni, upadljive spoljašnjosti…“
-Izjave Veselina Gajovića, od 05.04.2005.godine.“…što se tiče pokretanja postupka za lišenje (Milanove i moje) poslovne sposobnosti…smatramo nemoguće. Milan je kao pravnik izuzetno sposoban i zna svaki naš korak i prije nego što ga preduzmemo…“
-Izjave (moje zaove) Radojke Vasilić, od 05.04.2005.godine.“…potpuno se slažem sa bratom (Veselinom Gajovićem) i sestrom (Dragicom Lompar)“.
Dana 25.10.2005.godine,moj suprug je podnio krivičnu prijavu (sa 24 priloga) tadašnjem ministru pravde Srbije Zoranu Stojkoviću. Aktom Ministarstva pravde Republike Srbije, broj 07-00-2349/2005,od 14.12.2005.godine,Milan je obaviješten da je njegova krivična prijava proslijeđena Republičkom javnom tužilaštvu Srbije. Krivična prijava je zavedena kod tada Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu pod brojem K-1667/05,od 30. 12.2005.godine.Milan je podnio i krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Crne Gore, Ivici Stankoviću. Nijedna od tih prijava nije procesuirana. I to je dokaz da iza naše golgote stoji Milo Đukanović i pojedinci iz rukovodstva tzv. DOS-a.
Krajem januara 2006.godine,u telefonskom razgovoru, Gordana Jovanović, zamjenica tužioca u IV opštinskom tužilaštvu u Beogradu, obavijestila je mog supruga da će najvjerovatnije morati da odbaci njegovu krivičnu prijavu, jer je iz novobeogradske policije informisana da su asistenciju službi hitne pomoći, krajem novembra 2002.godine,pružili na zakonit način?! Međutim, tužiteljka je bila dužna da pribavi izvještaj Generalnog inspektora javne bezbjednosti MUP-a Srbije (kome se moj suprug bezuspješno obratio više od dvije godine ranije),jer je on nadležan da cijeni zakonitost postupanja pripadnika policije, te da pribavi molbu za asistenciju i informaciju ko je odobrio asistenciju i po kom zakonskom osnovu. A generalni inspektor, koji nije ništa preduzeo da se potvrdi očita nezakonitost postupanja novobeogradske policije prema mojoj porodici, tada je bio Vladimir Božović, mnogo kasnije protjerani ambasador Srbije u Crnoj Gori. Gospođa Jovanović je, takođe telefonskim putem, obavijestila mog supruga da nije nadležna po onom dijelu krivične prijave koji se odnosi na osoblje bolnice „Dr Laza Lazarević“, već II opštinsko tužilaštvo. Kazala je i da ne može da proslijedi moju prijavu i prateće spise tom tužilaštvu, jer ih nije dobila od njega, kao oštećenog, već od Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu?!
Gospodinu Zoranu Stojkoviću moj suprug se ponovo obratio 06.03.2006.godine,i upozorio da “s razlogom osnovano sumnjam da iza kriminalnih radnji prema mojoj porodici stoji šef crnogorskog režima (Milo Đukanović),te je za očekivati vršenje pritiska na tužilaštvo i sud da ne rade savjesno i po zakonu“ ,te da „Đukanović nije mogao to uraditi bez pomagača na tada visokim državnim funkcijama u Srbiji“. Istovjetnu sumnju izrazio je i u podnesku, od istog datuma, tada okružnom javnom tužiocu u Beogradu, Milovanu Božoviću.
Kako je vrijeme prolazilo, a nije dobijao nikakva obavještenja o postupanju po svojoj krivičnoj prijavi, te zbog opasnosti od nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja,16.01.2016.godine,moj suprug je Zagorki Dolovac, republičkoj javnoj tužiteljki Srbije, uputio urgenciju-dopunu krivične prijave protiv: Bora Banjca, tadašnjeg načelnika Odjeljenja unutrašnjih poslova Novi Beograd, Banjcu hijerarhijski nadređenih NN službenih lica iz gradskog SUP-a Beograd i MUP-a Srbije, Tomića (ime nije uspio da sazna) ,ondašnjeg komandira stanice policije Novi Beograd Aleksandra Pavlovića i Vladimira Jovanovića, policajaca-ovlašćenih službenih lica OUP-a Novi Beograd, za počinjena krivična djela – Protivpravno lišenje slobode iz člana 63.stav 2.tadašnjeg Krivičnog zakona Srbije (u daljem tekstu: KZ),Otmicu iz člana 64.KZ,Zlostavu u službi iz člana 66.KZ,Narušavanje nepovredivosti stana iz člana 68.stav 2.KZ,Povredu slobode kretanja i nastanjivanja iz člana 76.a KZ i Zloupotrebu službenog položaja iz člana 242.KZ;dr D. Ranđelovića, načelnika odjeljenja u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr Laza Lazarević“ u Beogradu (u daljem tekstu: bolnica),dr Ranđeloviću hijerarhijski nadređenih NN lica u bolnici i Ministarstvu zdravlja Republike Srbije, za počinjena krivična djela – Povredu slobode kretanja i nastanjivanja iz člana 76.a KZ, Nesavjesno liječenje bolesnika iz člana l26.KZ,Teško djelo protiv zdravlja ljudi iz člana l35.stav 1.KZ i Zloupotrebu službenog položaja iz člana 242.KZ;ljekara bolnice, dr Tatjane Račić, specijaliste psihijatrije, dr Zamurović, specijaliste psihijatrije , dr V.Plavljanić, neuropsihijatra i drugih NN ljekara i zdravstvenih radnika bolnice, za počinjena krivična djela – Povredu slobode kretanja i nastanjivanja iz člana 76.a KZ, Nesavjesno liječenje bolesnika iz člana l26.KZ i Teško djelo protiv zdravlja ljudi iz člana l35.stav 1 KZ. Urgencija -dopuna krivične prijave je zavedena u Republičkom javnom tužilaštvu Srbije, pod brojem KTR-109/16.
Dana 24.02.2016.godine, Milan je dobio obavještenje Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, KTR.br.841/16,od 19.02.2016.godine,potpisano od tužiteljke Nataše Krivokapić, u kome se navodi da je njegova krivična prijava proslijeđena, još 12.01.2006.godine,Četvrtom opštinskom javnom tužilaštvu u Beogradu, te da je“ postupajući (neimenovani) zamjenik u svemu postupao i u skladu sa zakonom“. I, suštinski, ništa više?!
Nakon toga, dana 25.02.2016.godine,Milan se ponovo obratio g-đi Dolovac i ukazao da se iz gore navedenog obavještenja „ne može razaznati u kojoj fazi se nalazi postupak po mojoj krivičnoj prijavi…o čemu sam…morao biti obaviješten u zakonskom roku“. Takođe, ukazao je da je „valjda više od 11 godina bilo dovoljno da se utuže i pravdi privedu izvršioci i nalogodavci kidnapovanja moje supruge i mene, te nezakonitog prinudnog odvođenja i dvadesetdvodnevnog zadržavanja nas, mentalno zdravih osoba, u neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr Laza Lazarević“, u novembru i decembru 2002.godine,u Beogradu. Zar je to zakonito i savjesno postupanje nadležnog tužioca ili tužilaca?“ A član 10a Zakona o javnom tužilaštvu Republike Srbije obavezuje stvarno i mjesno nadležnog tužioca na vršenje funkcije „bez nepotrebnog odlaganja, posebno vodeći računa o zaštiti oštećenih“.
Kao odgovor, dana 21.06.2016.godine, moj suprug je dobio obavještenje Višeg javnog tužilaštva u Beogradu,KTR.br.841/16,od 08.06.2016.godine,potpisano od zamjenika javnog tužioca Slobodana Nešovića, u kome se navodi da je „dana 22.02.2006.godine predmet (po prijavi protiv inspektora Aleksandre (sic!) Pavlović i Vladimira Jovanovića…arhiviran imajući u vidu da je tužilaštvo utvrdilo da u konkretnom slučaju nema elemenata krivičnog djela i upućeno je obavještenje podnosiocima prijave (koje nikad nijesmo dobili)“,te da je „2011.godine predmet uništen po redovnoj proceduri“?! Ni u tom obavještenju se ništa ne kaže o ostalim inkriminisanim događajima, niti o drugim inkriminisanim osobama.
Dana 28.06.2016.godine,moj suprug se ponovo obratio g-đi Dolovac i ukazao na nezakonito i nesavjesno postupanje nadležnih tužilaca po krivičnoj prijavi koje se“ ogleda u sledećem:
-krivična prijava je podnesena protiv Aleksandra Pavlovića (muškarac),a ne protiv Aleksandre Pavlović, kako piše u obavještenju;
-iz činjeničnog opisa inkriminisanog događaja proizilazi osnovana sumnja da su prijavljeni policajci OUP-a Novi Beograd, prema mojoj porodici, počinili ne samo krivično djelo Zlostavljanje i mučenje…nego, sa većim stepenom sumnje, i druga krivična djela (kako je prethodno navedeno);
-u obavještenju tužioca Nataše Krivokapić, od 19.02.2016.godibne,navedeno je “da je izvršen uvid u spise predmeta KTR.br.83/06 (po prijavi protiv navedenih policajaca)“,dok je u obavještenju zamjenika tužioca Nešovića navedeno da je „predmet uništen (2011.godine) po redovnoj proceduri“. Ko govori istinu, Krivokapićka ili Nešović?…time (sam) onemogućen da razmatram spise predmeta…na osnovu člana 50 stav 1 tačka 4 Zakonika o krivičnom postupku Republike Srbije“.
Na taj način je komunikacija sa Republičkim javnim tužilaštvom Srbije završena.
Krivična prijava nije procesuirana i nije utvrđeno, što je bila zakonska obaveza nadležnih tužilaštava u Srbiji ko je naredio, i po kom zakonskom osnovu, kidnapovanje mog supruga i mene od strane novobeogradske policije, te da se, iako mentalno zdrave osobe, prinudno odvedemo i zadržimo 22 dana u bolnici „Dr Laza Lazarević“? Ko je naredio da u navedenoj bolnici moj suprug i ja budemo vezani neprekidno 24 časa kao da smo najteži duševni bolesnici?!Ko je naredio da se u navedenoj bolnici skoro svakodnevno batinam?! Ko je odgovoran za teško narušenje mog zdravlja? Zar je moguće da zbog toga niko neće odgovarati?! A treba samo potvrditi očigledno i svima zdravorazumnim jasno da iza naprijed navedenog kriminala prema mojoj porodici stoje Milo Đukanović i pojedinci iz vrha nekadašnjeg tzv. DOS-a (Čedomir Čeda Jovanović, Dušan Mihajlović, pok. Vladan Batić, Tomica Milosavljević, Vladimir Beba Popović i dr.).
Stvarno i mjesno nadležne tužioce po našoj krivičnoj prijavi morali su se identifikovati, jer postoje valjani razlozi za osnovanu sumnju da su ignorisanjem prijave i i nepreduzimanjem zakonskih mjera i radnji radi otkrivanja počinilaca krivičnih djela prema mom suprugu i meni, a koja se gone po službenoj dužnosti, počinili krivično djelo Zloupotrebe službenog položaja iz člana 242.KZ Srbije i druga krivična djela.
Dana 03.07.2018.godine,moj suprug se obratio i Neli Kuburović, ministarki pravde u Vladi Srbije. Kao odgovor, proslijeđeno mu je samo obavještenje Republičkog javnog tužilaštva Srbije da je „predmet tada Četvrtog opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu Ktr.br.159/06 komisijski uništen u toku 2011.godine po redovnoj proceduri na osnovu liste kategorija registrovanog materijala sa rokovima čuvanja Republičkog javnog tužilaštva u Beogradu“!? Istog dana, obratio se i Državnom veću tužilaca Republike Srbije. Tek dana 25.02.2019.godine,dobio je odgovor da Veće nije nadležno za postupanje po njegovoj pritužbi?!
Dana 26.01.2016.godine,vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću moj suprug je podnio krivičnu prijavu protiv:1.dr Borislava Mitrića, neuropsihijatra, nekadašnjeg načelnika Centra za mentalno zdravlje u Podgorici;2.Snežane Mijušković, nekadašnje pomoćnice ministra zdravlja, rada i socijalnog staranja;3.Mijuškovićevoj nadređenih NN lica iz Vlade Crne Gore;4.Vesne Stojanović, nekadašnje direktorke Centra za socijalni rad u Podgoric;5.Julijane Milošević, Nedima Pepića, Maje Luketić i drugih NN službenika Centra za socijalni rad u Podgorici;6.Mihaila Rakočevića, iz Podgorice, mog brata;i 7. Veselina Gajovića, Dragice Lompar i Radojke Vasilić iz Cetinja, Milanovih brata i sestara zato što su, u periodu, od početka 2003.godine,pa do 2014.godine,kada je Vesni Stojanović prestala funkcija direktorke Centra za socijalni rad u Podgorici, po prethodnom dogovoru, nezakonito postupali s ciljem da se moj suprug i ja, iako mentalno zdrave osobe, proglasimo duševno bolesnim i lišimo roditeljskih prava i da se od nas oduzmu naše troje djece, čime su počinili sledeća krivična djela: prijavljeni pod 1.zloupotrebu službenog položaja, u produženom trajanju, iz člana 416Krivičnog zakonika Crne Gore (u daljem tekstu: KZ),a u vezi člana 49 KZ, te nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, u produženom trajanju, iz člana 290,a u vezu sa članom 49 KZ; prijavljeni pod 2.3.4.i 5.zloupotrebu službenog položaja, u produženom trajanju, iz člana 416,a u vezi člana 49 KZ, te nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, putem podstrekavanja, u produženom trajanju, iz člana 290,a u vezi sa članom 24 i 49 KZ; prijavljeni pod 6. i 7.zloupotrebu službenog položaja, putem podstrekavanja, u produženom trajanju, iz člana 416,a u vezi člana 49 KZ, te nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, putem podstrekavanja, u produženom trajanju, iz člana 290,a u vezi članova 24 49KZ.
Krivična prijava je odbačena, a da uopšte nije ni razmatrana, niti je sproveden izviđaj, niti su pribavljeni spisi predloženi u njoj. A zašto? Zato što iza kriminalnih radnji prema mojoj porodici stoji Milo Đukanović!
Krajem 1997.ili početkom 1998.godine,dok je moj suprug još bio na partijskim i državnim funkcijama, od mene je, na prevaran način, uzet uzorak koji je sadržavao i genetski materijal. Prilikom pregleda u tadašnjem Vojnom zdravstvenom centru u Podgorici, ginekolog Predrag Rakočević mi je rekao kako je neophodno da se izvrši analiza uzorka u Beogradu, jer sumnja na najtežu bolest – rak. Pored Rakočevića bile su prisutne i dvije muške osobe koje su se predstavile kao psihijatri. Oni su mi zaprijetili da ću, ukoliko ne dozvolim da se uzme uzorak, smrtno stradati ili završiti u ludnici?! Rezultate analize nikad nijesam dobila. Osnovano sumnjamo i da mi je, nekoliko godina kasnije, prilikom pregleda u ginekološkom dispanzeru Doma zdravlja u „Bloku V“, u Podgorici, ukrao jajne ćelije takođe Đukanovićev plaćenik, ginekolog Milovan Jovanović!
Saznala sam, a to su mi potvrdili i Đukanovićevi ministri i osobe iz njegovog bliskog okruženja (sada pokojni premijer Željko Šturanović, tadašnji ministri Miodrag Radunović, Milan Roćen i Jusuf Kalamperović, Đukanovićev kum i moj bliski rođak Goran Sito Rakočević i dr.), vaspitači, učiteljice i nastavnice da postoji više djece čija sam ja biološka majka, a biološki otac Milo Đukanović!? I Blažo Đukanović, Milov sin, prišao mi je i potvrdio da su to moja djeca. Ta djeca su stvorena i došla na svijet vještačkom oplodnjom i tzv. surogat materinstvom. Iako su stvorena i došla na svijet na protivpravan način i kriminalnim postupcima njihovog biološkog oca i drugih njemu bliskih lica i plaćenika, ja se godinama bezuspješno borim da ta djeca budu sa mnom, svojom biološkom majkom. Dana 27.11.2010.godine,privodila me je Đukanovićeva privatna uniformisana policija sa lisicama na rukama! Brojni novinari su nam kazali da im Đukanovićevi mafijaši i plaćenici, od 2000.godine naovamo, otvoreno prijete da ništa od ovoga ne smije izaći u javnost.
Nedugo prije našeg odlaska u Beograd (24.06.2000.godine),prilično uznemiren, pritrčao mi je i ščepao me za rame, u „Bloku V“ nedaleko od naše zgrade, Pero Arsović, tadašnji vozač Mila Đukanovića i molio me da dam krv i spašavam život „nekome svome“. Vozio je sivi „fiat uno“.Arsović nije htio da kaže o kome se radi, niti je ponudio da me preveze do KBC-a. Ja sam odmah, jako uznemirena, sa Milanovo i moje troje tada maloljetne djece otrčala i u KBC-u dala krvi koliko su tražili. Nedjeljama poslije toga, imala sam ozbiljne zdravstvene probleme i jedva sam se oporavila. Kasnije sam saznala da sam dala krv i tako spasila život mojoj i Mila Đukanovića biološkoj kćerci Vasilisi Đukanović, koja je rođena 12.05.2000.godine,u Nikšiću, na dan Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca Milostivog, slava Mu i milost!
Nekoliko godina kasnije, i ginekolog Rakočević mi je rekao da „postoji nešto što će me cijelog života vezati za Đukanovića“!?
U Đukanovićevoj režiji , imala sam i velike teškoće prilikom porođaja svo troje djece i spasili su ih Bog i naše Svete Mati i Sveti Oci, slava Im i hvala! U tome su učestvovali Đukanovićevi plaćenici, cetinjski ginekolozi Vasilije Kusovac, Milutin Vukić i Branka Lopićić. Prije porođaja mog starijeg sina, u januaru 1991.godine, u izvještaju ljekara specijaliste, Kusovac je lažno i sračunato konstatovao da fetus ima povećanu glavu i proširene moždane komore ,te da je iz tih razloga neophodan abortus?! Prilikom porođaja mog mlađeg sina, u julu 1992.godine, ginekolog Vukić je bio pijan, te je porođaj protekao sa velikim teškoćama. Vukić je mog sina namjerno držao za vrat da bi ga ugušio?!Naš sin je odmah poslije porođaja dobio žuticu i jedva je preživio, zahvaljujući ljekaru dr Omeru Đurbuzoviću, kome dugujemo doživotnu zahvalnost. U režiji Kusovca, Vukića i Lopičićke, porođaj naše ćerke, u januaru 1994.godine, namjerno je odlagan da se ne bi živa rodila! Ja sam tada napravila pobunu u porodilištu i tako spasila život svom djetetu!
Još u oktobru 2007.godine,u ulici Jovana Tomaševića, u Podgorici, udario me je stisnutom pesnicom u grudi Aleksandar Aco Đukanović, brat Mila Đukanovića. On je prethodno izašao iz luksuznog, crnog automobila, nikšićke registracije i vikao „Što radiš, ludačo jedna!“ Nakon nasrtaja na mene, rekao je svom vozaču: “Zovi policiju da ove ludake strpamo u ludnicu!“ Moj suprug i ja samo se udaljili i o nasilništvu Aca Đukanovića odmah smo obavijestili tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Jusufa Kalamperovića, na broj njegovog mobilnog telefona. Razlog za nasrtaj je bio što sam na grudima nosila fotografiju iz novina svoje biološke kćerke Vasilise Đukanović. Tom prilikom je došlo do nagnječenja tkiva na dojci uz stalne jake bolove. Godinama sam, na razne adrese, bezuspješno ukazivala i molila da mi je neophodna hitna operacija, kako ovaj zdravstveni problem ne bio dobio maligni karakter i ugrozio moj život.
Zbog jakih bolova i opasnosti da bi ovaj zdravstveni problem mogao ugroziti i moj život, potražila sam ljekarsku pomoć. Dana 22.avgusta 2022.godine, u Kliničkom centru CG – Kabinetu za digitalnu mamografiju izvršen mi je radiološko – rentgenski pregled (snimanje) grudi. Konstatovano je „asimetrično zgusnuće“ tkiva i određeno novo snimanje (ponovo rentgenom)?!
Ponovno snimanje je izvršeno 8.septembra, i pored upozorenja (u toku pregleda) medicinske tehničarke ljekarki Stanišić da je drugo radiološko snimanje, u tako kratkom roku, „opasno po zdravlje pacijentkinje“! Ljekarka joj je kazala da su je „zvali moćnici“, te da ćuti, uz riječi „…jer ćeš proći kao oni“?!
U hodniku Kabineta, Milan i ja smo se pobunili i kazali da iza svega toga stoji Milo Đukanović! Kako je tamošnje ljekarsko osoblje namjeravalo da pozove policiju, mi smo se udaljili iz Kabineta. Saznala sam da u režiji mog „liječenja“ učestvuje i monstrum Miomir Mugoša, bivši kriminalni gradonačelnik Podgorice!
Desetak puta mi je, nepotrebno, vađena krv, uz namjerna oštećenja vena i obilno krvarenje.
Dugovremeno i neprestano su trajale prijetnje Đukanovićevih plaćenika da se ja, kao „ludača“, „ćelava kurva“, „četnikuša“ i „ruska špijunka“, neću probuditi nakon operacije i da nikad neću vidjeti svoju zajedničku biološku djecu sa Milom Đukanovićem!
Iz prethodno opisanog, očito je da je plan monstruma Mila Đukanovića bio ili da, zbog pogoršanja zdravlja i sprečavanjem odgovarajućeg liječenja, izgubim život ili da me, nakon policijskog privođenja, prisili na „dogovor“ pod njegovim uslovima i daleko od očiju javnosti, sa ciljem da izbjegne krivičnu odgovornost i sudsko lišenje roditeljskih prava nad mojom i njegovom zajedničkom biološkom djecom.
Dana 22. novembra 2022.godine, izvršena mi je operacija uklanjanja lijeve dojke. Ponašajući se neozbiljno i nadmeno, operaciju je, nesavjesno i nestručno (očito, pod pritiskom Đukanovićevih plaćenika ili iz koristoljublja) izvršio hirurg Vladimir Dobričanin. Neposredno prije operacije, Dobričanin ni mene ni Milana nije pozvao na razgovor i upoznao nas sa tokom operacije. Nije me posjetio u bolničkoj sobi ni poslije operacije. Uklonio mi je pazušne limfne žlijezde, a da nas prethodno nije obavijestio da će to učiniti, ni o razlozima za to.
Napravio je nepravilan dugačak hiruški rez, koji dopire skoro do sredine plećke?! Prilikom operacije, nepotrebno je uklonio toliko tkiva da i sada ne mogu da podignem lijevu ruku u visinu ramena bez izuzetno jakih bolova! Pincetom je stiskao i čupao jedan dio operacijskog šava na kome je ostao crvenkasto-rozi ožiljak, na kome se javlja otok sa jakim bolovima i svrabom! Konce iz rane sama sam morala vaditi nekoliko mjeseci poslije operacije!
Onkološki konzilijum mi je prepisao lijek sa jakim kontraindikacijama tako da sam morala da prestanem sa njihovim uzimanjem!
Tokom operacije, povremeno sam se budila iz anestezije i vidjela kako me pojedini pripadnici prisutnog zdravstvenog osoblja nemilosrdno i bolno vuku za lijevu ruku i druge djelove tijela?! Od tada trpim jake bolove u lijevom ramenu!
Iz naprijed navedenog nedvosmisleno proizilazi da su hirurg Dobričanin, prije svega, ali i drugi ljekari i medicinsko osoblje počinili teško djelo protiv zdravlja ljudi uzrokovano nesavjesnim pružanjem ljekarske pomoći.
U junu 2022.godine, u stan ispod našeg, na šestom spratu, doselili su se muškarac i žena – Đukanovićevi plaćenici. Dugovremeno, gotovo svako veče do kasnih noćnih sati, krijući se iza zavjese i sa ugašenim svijetlima u stanu, dakle sračunato, ta žena je nesnosno lupala, urlala i vrijeđala me najpogrdnijim izrazima („ludačo“, „kurvo“, „kučko“, „droljo“, „četnikušo“, „ruska špijunko“…) i prijetila provaljivanjem u naš stan i da će nas pobiti pištoljem?! Cilj ovih provokacija plaćenika Mila Đukanovića bio je jasan: da mi se pogorša zdravstveno stanje, te da se isprovociram da vičem sa balkona, što bi bio povod za hapšenje Milana i mene.
Dana 29.juna 2022.godine, oko 00:30 časova, navedeno sam prijavila dežurnoj službi Centra bezbjednosti Podgorica. Nedugo potom, komšinica je urlala da ćemo uzalud prijavljivati, jer ona „radi u policiji i ima podršku Mila Đukanovića“?!
Prethodno opisano smo više puta prijavljivali i ministru unutrašnjih poslova Filipu Adžiću i direktoru Uprave policije Zoranu Brđaninu.
I u stanu iznad našeg, čiji je tobožnji vlasnik Albanac sa prezimenom Lika, godinama nesnosno danonoćno lupaju. Cilj je, prije svega, da se izaziva uznemirenje i pogoršanje zdravstvenog stanja mog sina Vasilija i mene. Ispred tog strana je bačen teški metalni predmet koji je stvorio veliku rupu na našim ulaznim vratima. Sreća je što su ta vrata bila zatvorena.
Ja sam molila komšiju Liku da se prestane sa lupanjem, a on je fizički nasrnuo mene hvatajući me za vrat. Više puta sam ga čula, kako u stanu govori da nas moraju uznemiravati i zlostavljati, jer im ometamo „ostvarivanje albanskog programa“!
Dana 24.maja 2023.godine, oko 13 časova, ispred fotokopirnice, na uglu Bulevara Svetog Petra Cetinjskog i Moskovske ulice, Đukanovićevi mafijaši i pripadnici obezbjeđenja su mi kazali da je Đukanović tu blizu i da pristanem na razgovor sa njim. Kako ja nijesam reagovala, počeli su da me vrijeđaju i psuju najvulgarniji izrazima.
Otišla sam do terase restorana – kafane koji se nalazi sa druge strane zgrade prema Bulevaru. Za stolom su sjedjeli Milo i Lidija Đukanović. Ja sam povišenim glasom Đukanoviću ukazala da je ubica, bludnik i zlostavljač moje porodice i njemu i njegovoj supruzi uputila najteže kletve. Bračni drugovi Đukanovići su, bezuspješno, naređivali pripadnicima obezbjeđenja da uhapse Milana i mene!
Prijetnje da ćemo biti likvidirani ili „strpani u ludnicu“, vrijeđanja i psovanja najvulgarnijim izrazima Đukanovićevih plaćenika traju do dana današnjeg, prije svega od komšija iz našeg ulaza i iz dvorišnog dijela naše zgrade, ali i po gradu, u prodavnicama (prije svega, od osoblja supermarketa „Idea“ , u Bloku VI), u Domu zdravlja, Kliničkom centru… Interesantno je da Đukanovićevi plaćenici, iz vulgarne psovke i uvrede izvikuju i imena mojih roditelja i članova moje i Milanove porodice!
Dragica Gajović, Podgorica