Ruski general-potpukovnikom u penziji Leonid Petrovič Rešetnjikov, bivši službenik Ruske spoljne obaveštajne službe, istoričar, publicista, šef Ruskog instituta za strateške studije 2009-2016, za portal ANNA-NEWS.info dao je obiman intervju iz koga vam izdvajamo deo koji se odnosi na Srbiju i SFRJ
— Vaše prvo putovanje kao obaveštajca bilo je kasnih sedamdesetih u Jugoslaviju. Kako je ovo putovanje uticalo na vas?
— Tada se Jugoslavija smatrala polukapitalističkom zemljom. Običan čovek je tamo stigao nakon ozbiljne selekcije i kontrole. Čak i u turističkoj grupi. Kada sam stigao tamo, to uopšte nije bila socijalistička Bugarska, gde sam studirao tri godine na postdiplomskim studijama, ne kao obaveštajac, već kao običan apsolvent. Ovo je bila druga zemlja, čije je rukovodstvo bilo zaista, u suštini, neprijateljsko prema nama. Ne narod, već rukovodstvo. Postojala je stroga, čvrsta kontrola nad nama i Amerikancima. Dva neprijatelja Titove Jugoslavije su SSSR i SAD. Više su se nas plašili, kontrola od strane jugoslovenskih obaveštajnih službi bila je veoma stroga.
Kao istoričar, ipak sam držao do sebe – sa 26 godina postao sam +doktor nauka. Smatrao sam sebe stručnjakom, da sam sjajan, da sam znao sve. Moja supruga je takođe istoričar, doktor nauka, samo što se ona fokusirala na Srbiju, a ja na Bugarsku. U Beogradu, imajući priliku da se upozna sa arhivima i literaturom koji su bili nedostupni u SSSR, odjednom shvatite da ste u Sovjetskom Savezu bili obučeni za jednonogog ili jednorukog istoričara. Kako kažu, od sada do sada. U inostranstvu se ispostavilo da jednostavno ne znamo toliko, uprkos činjenici da sam imao dozvolu prema obrascu KGB-a br. 3 da radim u specijalnom arhivu. Ali postojao je i broj dva, broj jedan – uopšte ne pričam o njima. Odjednom shvatite da je, generalno, na vama izveden eksperiment. Ne samo preko mene, preko stotina hiljada ljudi. Neko je tamo utvrdio da se sme raditi samo u određenim okvirima.
Inače, neki Srbi sa kojima sam na poslu dolazio u kontakt ,smatrali su da bih mogao biti fasciniran trockističkom literaturom, bukharinovskom literaturom ili nekim zapadnim, kako mi sada kažemo, demokratskim „istraživanjem“. Ali to što sam došao u dodir sa istorijom povezanom sa Rusijom, sa Ruskim carstvom, sa verom, sa crkvom! Bilo je mnogo toga tamo. Postojala su dva centra bele emigracije – Francuska i Jugoslavija. Ako se ne varam, kroz Jugoslaviju je prošlo više od 100 hiljada ljudi, mnogi su se tu naselili, formirali čitave pravce u oblasti umetnosti, nauke, urbanizma. Čitajući sve, bez ograničenja koja sam gore pomenuo, počeo sam da shvatam da u stvari nmnogo toga ne znam. Tokom 80-ih, mnogo sam čitao, analizirao, upoređivao i razmišljao.
— Da li je u to vreme bilo moguće pretpostaviti da će bukvalno posle vrlo kratkog vremenskog perioda , početkom devedesetih, zapravo početi raspad Jugoslavije? Da li je Rusija mogla nekako uticati na ove događaje, možda ih ublažiti?
-Počevši da radim u sovjetskoj ambasadi u Beogradu u proleće 1979. godine, ubrzo sam poslat na službeni put u Hrvatsku i Sloveniju, zatim sam otišao i na Kosovo i Makedoniju. Kada se vratio sa ovih putovanja, izneo sam izveštaj u kome sam zaključio da Jugoslavija neće dugo trajati kao jedinstvena zemlja, već će se raspasti. Zatim je ambasador na sastanku rekao: „Imamo dobrog diplomatu, Leonida Rešetnjikova. Sposoban čovek, ali nije nadživeo omladinski radikalizam! – predviđa raspad Jugoslavije u narednim godinama“. Mnogi ljudi na sastanku su se smejali. Počešao sam po glavi i pomislio sam: možda sam stvarno preterao?
Međutim, proputovao sam ove republike i video odnose među ljudima. Inače, za ovo je veoma važno znati lokalne jezike. To donedavno i službenici našeg Ministarstva spoljnih poslova i obaveštajci nekako nisu baš razumeli. Kao, dovoljan je engleski Ne! U Francuskoj, Italiji, Grčkoj nećete moći da radite samo sa engleskim! Kada sam, sa svojim znanjem bugarskog i srpskog čuo ljude kako razgovaraju jedni sa drugima o aktuelnim temama, shvatio sam da zemlja neće tako dugo trajati. Posle Tita, a on je već bio star i bolestan, ceo sistem je pretio da izmakne kontroli.
Tako sam stigao u Zagreb, uključio radio – tada su emisije sa uklčjučenjem slušalaca bile popularne, i čuo: “Zdravo, šta želiš da pitaš?” – Recite mi zašto se psi ne mogu sahranjivati na zagrebačkom groblju, a Srbi mogu? Kada ovo čujete u prvim satima na službenom putu, pomislite: „Vau…“. I onda idemo, samo tako. Kako se prikuplja materijal za analizu? Ne samo kada čitate i gledate televiziju, već i kada se družite sa ljudima, pažljivo slušajte i gledajte.
Jednom sam razgovarao sa Amerikancem, oficirom CIA, 1982. ili 1983. godine. Pita me: „Šta mislite, koliko dugo će trajati komunistička vlast u Sovjetskom Savezu?“ Odjednom sam mu rekao: “Pa, oko 7 godina.” Kada sam otišao u svoju sobu, pomislio sam: “Zašto sam to rekao?” Nikada nisam razmišljao o tome. Odgovor je došao prirodno. Nema komunista. Partijaca ima mnogo, on sam je partijski, ali nema komunista. Završili smo. Ima ih, naravno, nekoliko, ali kao pojava ih nema, jednostavno ima članova partije. Dakle, u slučaju krize, režim će se jednostavno srušiti. Raspao se.

— Ipak, po vašem mišljenju, Rusija bi nekako mogla da pomogne Jugoslaviji?
“Mogla je da pomogne tokom rata.” Samo ne Jugoslaviji, već Srbiji. Jugoslaviju, po uzoru na Sovjetski Savez, bilo je nemoguće držati nakon Prvog svetskog rata. Dve Pašićeve ideje. Prvo: velika Srbija, velika Srbija, zemlja koja objedinjuje sve Srbe – ovo je Crna Gora, ogromne prostore Hrvatske, srpske krajeve Bosne i Hercegovine – Jedinstvena Srbija. Neka ostali stvore zasebne republike. Pristalice ove opcije su ispravno rezonovali: Hrvatska, Slovenija su katoličke teritorije, sa drugačijom kulturom, drugim tradicijama, pa i istorijskim neprijateljstvom… Ali „drugovi“ iz Londona su insistirali, ubeđivali, slamali i stvarali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenci, tj. Jugoslavija. Tito je tada, kada su komunisti došli na vlast, praktično kopirao sovjetski model. Šta su radili? Isti! Podelili su i srpski državotvorni narod. Vidite, Republika Srpska – kako je završila u Bosni i Hercegovini? Pa podelili su, u stvari, Srbiju. Krajina je ogromna, proterali su 200 hiljada Srba iz Hrvatske. Smislili su autonomnu oblast Kosovo, Vojvodinu itd.
– I sada? U Srbiji se trenutno razvija veoma teška situacija. Šta mislite kako će se u budućnosti razvijati događaji u Srbiji i na Kosovu?
– Vidite, Srbija je u veoma teškoj situaciji jer je odvojena od nas. Daleko je, opkoljena, pritisnuta sa svih strana.
— Kao Pridnjestrovlje. Samo Pridnjestrovlje još niko ne priznaje.
— Vučić lamentira da „ na nas vrše pritisak, a ja sam primoran“ – čini mi se da sada jednostavno nema cara Lazara, nema srpske ličnosti koja bi mogla da kaže: „Pustite nas ljudi na miru, mi imamo svoju srpsku ideju, stojimo na ovim pozicijama, ne treba nam nikakav NATO.” Ali mora se biti odlučan u tome. A rukovodstvo je već zasićeno zapadnjaštvom, jako zasićeno. I u vlasti ima ljudi koji su direktno povezani sa Zapadom. U principu, narod Srbije će izdržati svaki pritisak. Vidite, Dodik ostaje na čelu Republike Srpske, bez obzira na sve. Zalaže se za ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, smelo dolazi u Moskvu, sastaje se sa V. Putinom. Ponavlja: „Nećemo se udaljiti od linije prijateljstva sa Rusijom, ne treba nam nikakva Bosna i Hercegovina, ne treba nam NATO. Mnogo zavisi od čoveka, od vođe, od njegovih saradnika.
Amerikanci i članice NATO-a strahovito su se plašile kopnene operacije protiv Srbije, dakle, srpska vojska nije pretrpela značajnije gubitke. SAD su se suočile sa potrebom za kopnenom operacijom. Mislim da su „prijatelji“ Slobodana Miloševića u SAD (ipak, on je tamo dugo radio u bankarskom sistemu) nagovarali da se dogovori sa Amerikancima, a oni su ga, kao i obično, prevarili i ubrzo uhapsili.. Generalštab, Ministarstvo odbrane i specijalne službe su pravili planove, oni bi već nešto radili, bili su spremni da deluju ako Milošević odluči da nastavi rat, a ne da se povlači pred pretnjom kopnene operacije. Bilo bi pomoći. Iza američkih linija mostovi bi eksplodirali, tenkovi bi leteli u provaliju, a avioni bi se rušili. Ali nije smeo. Njegov brat, koji je ovde bio ambasador mi je rekao: „Leonide, ti hoćeš da gine srpski narod. Kažem: „Pa ti hoćeš da samo mi tamo ginemo? Ako se borite, mi ćemo vam pomoći. Ako ne, kako ćemo vam pomoći?”
— Rusi ne mogu biti veći Srbi od samih Srba.
– Da da. I veći Jermeni od samih Jermena. To mora svima da bude dovoljno jasno.
— Kako će se, po vašem mišljenju, sada razvijati ova situacija?
— Kakose situacija u zoni NATO pakta bude razvijala, mogli bi pokušati da krenu putem oštrijih mera protiv nepoželjnih ili nepouzdanih zemalja. Očistili su sav Balkan osim Srbije. Mogu Vučića da „slome“, mogu da ga eliminišu – organizuju još jednu revoluciju, pobunu. Ugrožen je i Dodik.
— Nisu prestali sa „obojenim revolucijama“.
– Sigurno. Oni su sve pripremili. Mnogo zavisi od naših rezultata u Specijalnoj vojnoj operaciji. Ako su rezultati značajno pozitivni, onda Srbija može da brani svoju polunezavisnost.
Marija Koleda