Tajno društvo, koje je ceo arapski i evropski svet mrzeo. Reč asasin postala je integralni deo francuskog i engleskog jezika kao sinonim za ubicu. Za njih nije bilo raja i pakla, dobrog i lošeg, a Seldžucima, Turcima i Persijancima bili su noćna mora.
Još u srednjem veku legenda je obavila velom tajne istoriju Asasina, tajnog društva koje je nastalo kao religiozni red u 11. veku. U Evropu je jednu od najranijih priča o njima doneo Marko Polo sa svog puta za Kinu kroz Persiju 1273 . godine
U dobro utvrđenoj planini šeik, starac Asasina zasadio je vrt sa biljem iz celog sveta, a kao i u raju proroka Muhameda, po čijem je uzoru i stvaran, posedovao je pozlaćene palate sa hurijama, igračicama, sviračima i pevačima.
Mladići odlično spremljeni za borbu drogirani su na dvoru šeika, a zatim uvođeni u vrt gde su uživali sva zadovoljstva. Mislili su da je to raj, čime je kupljena njihova odanost, a kasnije su radili sve što je od njih traženo. Ova romantična priča u jednom segmentu je sigurno istinita, asasini su se sasvim sigurno drogirali jer je njihovo ime izvedeno od arapske reči hashshishin što znači ušivalac hašiša.
Asasini su se zarili u pukotine arapskih kalifata, a kada je 632. n. e. umro prorok Muhamed, došlo je do šizme u muslimanskom svetu, na šiite i sunite.
U 8. veku došlo je do šizme i unutar samih šiita, većina dvanaestaša podržavala je njegovog sinu Musu, dok su sedmaši, ismailiti podržavali Musinog starijeg brata Ismaila. Propagiranje Ismailita posebno je ukorenjeno u Tunisu, gde su osnovali 909. godine Fatimin kalifat, a kasnije su radili na obaranju sunitskog kalifata u Bagdadu.
U ismailitskim tekstovima čest je motiv lutalice koji u granzičavom traganju za istinom doživljava uspone i padove, dok ga ne prihvati imam koji ga upućuje u istinsko i tajno značenje muslimanskog zakona i svetih spisa. Takvu potragu opisuje i Hasan-i-Sabah, osnivač i prvi Veliki majstor Asasina, poreklom iz dvanaestaške šiitske porodice iz zapadne Persije.
Sam Hasan piše u svojim memoarima da je kao mladić bio predani tragalac za religijom i istinom pa je 1078. godine otišao u Kairo da zamoli osmog kalifa Fatimide za dozvolu da širi učenje ismailita u Persiji koja je tada pripadala Turcima Seldžucima. Kalif se složio uz uslov da Hasan podrži pretenzije njegovog najstarijeg sina Nizara da postane deveti fatimid. Tako je rođena sekta Nizarijaca odnosno Asasina.
Želeo je da zadobija spiritualnu snagu kroz političku moć, pa je ulogu ismailitskog inicijanta pretvorio u ulogu Asasina. Jedini opisi ovih inicijacija datiraju iz 19. veka, a pisali su ih obrazovani Evropljani koji su na ismailitsku hijerarhiju gledali kao na sistem za ispiranje mozgova. Nova učenja negirala su ona prethodna.
Tajna nad tajnama asasina je da su raj i pakao isto, da ne postoji dobro i loše, osim vrline da se bespogovorno sluša imam.
Deluje kao dnevna politika svih današnjih autokratskih zemalja. O Asasinima se malo zna jer su sve knjige vezane za njih bile spaljene 1256. godine u biblioteci u Alamutu.
Po asketizmu i jasno usmerenoj nameri Hasan je bio idealan revolucionarni lider i zaverenik. Pričalo se da je u tvrđavi proveo 30 godina, i da je samo u dva navrata izašao napolje, nastavivši da osvaja tvrđave na brdima, koje su poslužile kao centri lokalnih subverzija.
Njegova vlast ubrzo je podignuta na nivo tiranije i totalne vlasti nad svim životima i dušama. Nakon kalifove smrti 1094 Hasan je raskrstio sa egipatskim Fatimidima i proglasio se za nazavisnog princa, ojačavši svoje trupe, nakon čega je postao strah i trepet sunitima, Persijancima, Turcima. Uplašena većina teško se, kako to biva, odupirala zaveri nekolicine odvažnih.
Hasan je obučavao svoje borce da budu slepo poslušni. Neustrašivo su srljali i u smrt poput japanskih kamikaza iz drugog svetskog rata. Od oružja su se najviše služili bodežom, a omiljeno mesto za atentate bio je dvor ili džamija. Prezirali su upotrebu otrova i razne intrige pošto je njihov kodeks bio vojničkog tipa i razlikovao se od običnih haremskih ubica.
Postoji legenda o majci jednog Asasina, koja je slavila što joj je sin poginuo u napadu na vladara. Kada se ispostavilo da je on ipak živ, i da se vratio kući, ona je u znak žaljenja što nije ubijen obukla crninu.
Slične legende ispredane su o lojalnim fadijima koji su sami sebe boli noževima ili bi razmrskavali glave o stene neosvojivih tvrđava kako bi Starcu sa planine dokazali svoju odanost.
Asasini su se, što je kasnije preuzela i mafija, služili ucenama zaštita pod pretnjom smrću. Njihovo delovanje pomoglo je da se ugrozi stabilnost carstva Seldžuka, kao i da se rascepka i onako već oslabljeni arapski svet. Tako su krstaši po dolasku u Svetu zemlju naišli na uzajamno zavađenog neprijatelja. Sejući strah i smrt na arapskim teritorijama asasini su navukli gnev moćnih arapskih vladara na ismailite na sunitskim teritorijama, pa su seldžučki sultani i lokalno sunitsko stanovništvo uzvratili pogromima koji su zbrisali kompletna naselja.