„Budimo ljudi!“ (Sveti patrijarh Pavle, 1914-2009)
„…Božje slovo (se) obuklo u čelovečesko…“ (Petar II Petrović Njegoš, 1813-1851)
„Odakle sam došao /…/ Moja duša je iz nekog drugog mjesta,
siguran sam u to /…/ Ko mojim ustima kazuje riječi? /
Ko mojim očima posmatra svijet? / Šta je duša?/…“
Ljudska bića su „rukopis Božjeg pisma“.
(Dželaludin al Rumi Mevlana, 1207-1273,persijski filozof, teolog, pravnik, pjesnik…)
„Mi ne umiremo, samo mijenjamo svjetove.“ (Indijanska mudrost)
„Žudnju da se čini dobro koje postaje otuda što živimo prema vođstvu razuma, zovem moralnošću.“ (Baruh de Spinoza, 1632-1677,holandski filozof)
„Boga nikad nećeš spoznati glavom – vrata koja on koristi to je tvoje srce. (Paulo Koeljo, 1947,brazilski pisac)
Čitajući i tumačeći brojna djela filozofskog, religijskog i naučnog karaktera, te Bogoposlanja naših srpsko – ruskih Svetitelja mojoj supruzi Dragici, došao sam do zaključka da je ovozemaljski materijalni svijet (objektivna stvarnost) poostvarenje višeg duhovnog, bestjelesnog plana (nivoa) – „svijeta oblikovanja i stvaranja (otjelovljenja)“ – Naduma, (koji je matrica podnebesja zemaljskog) i racionalnim umom ne može se spoznati.
Drugim riječima, materijalni svijet je „zgusnuta“ svjetlost (sistem harmonično indukovanih i jakom silom međusobno povezanih elektromagnetnih polja), a svjetlost je sveprožimajuća kosmička „supstancija“ i matrica materijalnog svijeta.
Ljudski ovozemaljski život je dar Božji i „škola duše“. Naš dolazak na ovaj svijet i odlazak sa njega odvija se po višem, nadumnom planu. U beskonačnoj Umnoj kreaciji, kroz niz zemaljskih otjelovljenja ljudskih duša (iskri Božjih), traje neprekidni proces približavanja, ili udaljavanja od Boga.
Između ovozemaljskog, materijalnog svijeta i višeg duhovnog nivoa postoji neprekidni, vječni energetski tok (satreperavanje, rezonancija), te smisaoni i kontrolisani proces oblikovanja i materijalizacije (otjelovljenja) i dematerijalizacije (obestjelovljenja) i živih stvorenja u njemu, uz poštovanje principa čovjekove slobodne volje (izbora). Sa tog nivoa dolazimo („rađamo se“) i na taj nivo odlazimo („umiremo“) u vječnom nizu „rađanja“ i „umiranja“. Svepostojanje jeste, ne samo materijalna, „horizontalna“, nego i duhovna, „vertikalna“ beskonačnost.
Po riječima Svami Vivekanande (1863-1902, hinduistički duhovni učitelj), „Vasiona (je) poostvarenje Boga“, a misao i materija su „proizvodi“ Naduma.
Iz „svijeta oblikovanja i stvaranja“, po Umnom planu, našu objektivnu stvarnost i sve procese u njoj, za koje nam se čini da se dešavaju spontano i na koje ne možemo voljno da utičemo, „tkaju“ (oblikuju, otjelovljuju, satreperavaju) visoko vazneseni entiteti (arhangeli, angeli, duhovi prirode), po preciznim matematičkim zakonitostima (Božjem algoritmu).
„Život spava u mineralima, sanja u biljkama, budi se u životinjama i osvješćuje se u čovjeku.“, propovijedao je Dželaludin al Rumi Mevlana. I Nikola Tesla (1856-1943) je smatrao da je cjelokupna priroda prožeta sviješću, odnosno inteligencijom (hilozoizam). „Svjesnost postoji svuda u prirodi…Osnovno stanje uma je vječnost…Život je oduvijek postojao…izvor svijeta nije stvoren.“, poučava Dipak Čopra, (1946, indijsko – američki pisac, propovjednik i endokrinilog).
Međutim, čovjek je Bogoovlašćen da otjelovljeni svijet, kao odraz savršenog ili apriorne Istine, primjenom principa svjesnog slobodnog izbora (volje), u određenim granicama, naučnom metodologijom, putem pravnih normi i moralnih imperativa mijenja, odnosno prilagođava svojim potrebama. Time je ovlašćen da, do određenih granica, (pozitivno ili negativno – zloupotrebom principa slobodne volje) utiče na sklad (harmoniju) Božijeg svijeta – Jednog. Svijest (samosvijest) je sredstvo ostvarivanja principa slobodne volje, odnosno samoostvarivanja čovjeka kao posebnog i odgovornog bića (entiteta). Drugim riječima, svijest je privremeno izdvajanje iz Jednog, odnosno, u zemnom životu, privremeni „zaborav“ Suštine, savršenog i jedinstvenog Svebića.
U „svijetu oblikovanja i stvaranja“ postoji savršen obrazac države, kao idealne nadumne organizacije ljudskog društva (zajednice), po savršenim pravilima (prirodno pravo). Ti savršeni univerzalni obrasci se opredmećuju, poostvaruju u različitim pojavnim oblicima u ovozemaljskom svijetu zavisno od, prije svega, stepena tehničko-tehnološkog razvoja i demokratske kulture (civilizacijskog nivoa).
Država, (kao „umna organizacija ljudi pod pravnim zakonima“ – Imanuel Kant, 1724-1804, njemački filozof) i osnovni oblik političkog, društvenog i ekonomskog organizovanja ljudi, i pravo su ovozemaljska primjena savršenih moralnih i pravnih imperativa koji proizilaze iz Naduma.
Njemački filozof i matematičar Gotfrid Vilhelm Lajbnic (1646-1716) kazao je da je „čovjek asimptota božanstva“. Tako su i država i pravo asimptote odgovarajućih idealnih, savršenih obrazaca višeg Božanskog plana. I Hajnrih Arens (Julius Heinrich Ahrens, 1808-1874, njemački filozof i pravnik) smatrao je da je izvor prirodnog prava u „apriornom umu“.
Pozitivno (važeće) pravo, kao „proizvod“ ili „instrument“ racionalnog uma, je primijenjeno prirodno pravo (univerzalno, nepromjenljivo, nadumno, nadiskustveno pravedno pravo). Nadum je zakonodavac prirodnog prava, a prirodno pravo je idealni obrazac prirodnog prava.
Bog uobličava čovjeka i daje mu slobodu izbora: ka Njemu ili od Njega. Pojedinačni ovozemaljski život je rezultanta međuuticaja koje vršimo na druge i drugi na nas. A Svevišnji je svojevrsno ogledalo naših misli, riječi i djela. Kako mislimo, govorimo i činimo, tako nam se i vraća. I kolektivni civilizacijski hod, kao, ne linearno već spiralno, kretanje mora biti vođeno etikom.
Nikola Tesla, do Nebesa vozdignuta duša, bio je uvjeren da smo „svi jedno, povezani nevidljivim silama“. Smatrao je i da će ujedinjeno, univerzalno prosvijetljeno i umno usavršeno čovječanstvo, sa porastom ukupne svjesnosti, obezbjeđivati mir i upravljati neiscrpnim energijama prirode. Svijet je, po njemu, svojevrstan perpetuum mobile i moguće je snabdijevanje čovječanstva besplatnom kosmičkom energijom (prenosom na daljinu bez gubitaka).
Tvrdio je i: „Čovječanstvo treba da se priključi na zamajac prirode i da velikom brzinom ostvari napredak civilizacije i kojem će bit riješen problem energije…U svakom milimetru prostora nalazi se energije koliko vam je potrebno“.
Čovjek je gospodar prirode, ali i njen dio. Svijet materije (priroda) se ne može objasniti bez čovjeka, niti je moguće njeno postojanje bez čovjeka. Savršenstvo prirode i čovjeka u njoj svjedoči o Bogotvorcu. Između čovjeka i prirode treba da vlada sklad. Čovjek je ovozemaljski dokaz kosmičke inteligencije. Preko nas Bog – Svestvaralac neprekidno ponavlja savršenu sposobnost da otjelovljuje ljudske duše da bismo postajali sve Bogoispunjeniji.
Bog – Istina se samospoznaje intuitivno – srcem (ljubavlju i dobrotom), a ne racionalnim umom. Kako postajemo bolji, prema drugima i samima sebi, tako se penjemo na stepenicu više ka Svevišnjem. Jer, najbogatiji je onaj koji ima Boga u sebi. Bog uobličava čovjeka, a ne čovjek Boga. A bolji postajemo vrlinom – čistotom duše i tijela.
Zato, u zemnome životu, u kome otjelovljena ljudska duša ima samostalni (svjesni, razumski) identitet u odnosu na Boga (a time i odgovornost za sopstvene misli, riječi i djela), moramo brinuti o dobru, ali i o skladu (harmoniji) duše i tijela. Drugim riječima, moramo voditi računa i o svojoj duši, ali o svom tijelu koje je „hram Svetog Duha“ (Paulo Koeljo).
„Čovek se leči i snaži kroz talase dobrote…Slobodna volja oblikuje fizički svet…Što ti je srce čistije, to unutrašnjim okom više vidiš.“, tumačio je Spasoje Vlajić, (1946-2020,srpski fizičar, informatičar i publicista; pronalazač „svjetlosne formule“ o zakonitostima satreperavanja svjetlosti i riječi)
Karl Gustav Jung (1875-1961, švajcarski neuropsihijatar i psihoanalitičar, rodonačelnik individualne psihologije) je smatrao da se do pravog saznanja (poznanja sebe) dolazi indivuacijom. „Ko gleda ka spolja, sanja; ko gleda ka unutra, budi se.“, kazao je. Prema tumačenju njegove bliske saradnice Jolande Jakobi (1890-1973, švajcarski psiholog) individuacija „predstavlja postupni put sazrijevanja ljudske duše do njenih najviših mogućih dometa razvoja…“
„U Boga se vjeruje i srcem i dušom. Sveti hrišćanski oci su govorili: „Blago tebi kada ti um u srcu počiva!““, podsjećao je Vladeta Jerotić (1924-2018, srpski neuropsihijatar, psihoterapeut, filozof, književnik i akademik)
Prema Imanuelu Kantu, mada Bog, sloboda i besmrtnost duše ne mogu biti predmet saznanja, oni su, u svojstvu „regulativnih ideja“, nužni i mjerila su za naše moralno postupanje. Bez sposobnosti za moralno djelanje bilo bi nemoguće postojanje moralnog poretka u svijetu i naše samorazumijevanje kao uračunljivih i odgovornih bića. Odgovornost podrazumijeva mogućnost slobode odlučivanja, odnosno slobodu izbora.
Kant je smatrao da „Bog mora postojati, jer se bez Njega ne bi moglo razumjeti ni otkud materija, ni otkud zakonitosti u njoj“.
Istočnjački duhovni učitelji ne teže objašnjenju stvari, već, prije svega, dostizanju Jednog, kao „neintelektualnog doživljaja jedinstva svih stvari“. Jedan od glavnih ciljeva istočnjačkog umudrenija jeste „oslobađanje ljudskog uma od riječi i objašnjenja.“. (Fritjof Kapra, 1939,austrijsko-američki teorijski fizičar i ekolog, „Tao fizike“).
Prema hinduističkom učenju, suština čovjeka je besmrtna duša koja kroz otjelovljenja na zemlji samospoznaje Istinu. Atman je suština čovječija, sopstvo, jastvo, svijest, duh, duša. Univerzalna kosmička svijest (braman) je kao okean, a pojedinačna svijest (atman) talas tog okeana, koji iz tog okeana izvire i u njega se vraća, po Umnom planu. Kao privremeno otjelovljeno sopstvo, atman se nalazi u iluziji odvojenosti od bramana (Božanskog), ali se, nakon odlaska sa ovog svijeta maje (materijalne prirode), odnosno iluzije (da je prava suština), ponovo stapa sa bramanom. Kako je otjelovljena duša podređena zakonima materijalnog svijeta, to zbog nedovoljno razvijene svijesti (samosvijesti) zaboravlja svoju Božansku prirodu – Suštinu.
Braman je ultimativna (najviša) svijest ili Duh, koji nazivaju Puruša. Prakriti predstavlja materijalnu stvarnost. Puruša i Prakriti su komplementarni i jedno drugo dopunjuju. Međutim, ne može se stvarati materija ni iz čega, niti život iz materije. To može samo Puruša, Svevišnji, Božanski kreativni aspekt (Višnu).
Svjesnost je simbol prisustva duše u tijelu i ne razvija se iz materije. Kada duša napušta tijelo, napušta ga i svjesnost. Ona je vječna i ne može se opaziti ovozemaljskim čulima.
Po budističkoj svetoj knjizi, „Avatamsaka sutra“, u probuđenom stanju svijesti, „čvrste granice individualnosti se tope i tada nas više ne pritiska osjećanje konačnosti…Sve je u Jednom i Jedno je u svemu.“
Po hinduističkoj „Mahabharati“ („Velika pjesma o plemenu Bharata“), koju je, po predanju, jednom kljovom zapisao bog (sa slonovskom glavom) Ganeš, čovjek je spona između Svijeta zakona ili Neba i Svijeta materije ili Zemlje. Njegov zadatak je uspinjanje ka Nebeskom svijetu. Taj uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. Što je duša više okrenuta vrijednostima Neba, to je njegov život plemenitiji, a djela pravednija. Čovjekovo djelanje treba da bude i na dobrobit ostalih živih bića. Vladajući samim sobom, čovjek se oslobađa svega onoga što nije njegova vlastita priroda.
„Bhagavad gita“ (Božanska pjesma stroge forme, dio „Mahabharate“) tumači: „Kao što čovjek baci staru odjeću i obuče novu, tako i duša u trenutku smrti odbaci stari život i uđe u novi. Taj ciklični proces života i smrti zavisi od naših djela (karme). Što ćemo biti u narednom životu, zavisi od toga kakvi smo bili u prethodnom. Ne postoji prva reinkarnacija, već se otjelovljujemo oduvijek i vječno.“
Vede (sanskrit – znanje) su najstariji duhovni hinduistički zapisi. To su Božanske objave posvećenima, duhovnim učiteljima. Upanišade (sanskrit – „Sjesti do Učiteljevih stopala“) su sastavni dio veda i uče o najdubljoj spoznaji Boga (intuitivnom spoznajom), duše i čovjeka. Predstavljaju dijalog učitelja i učenika, u obliku pitanja i odgovora.
Krajnja stvarnost ne može biti predmet racionalnog mišljenja: „Tamo gdje oko ne doseže, / govor ne dospijeva, niti um. / Ne znamo ga, ne razumijemo / Kako onda o njemu da podučavamo.“ (Kena Upanišada)
Hinduizam uči o četiri cilja kojima bi ljudi, kao otjelovljene duše, trebalo da teže:
–Dharma – Životni poziv, kao iskrena posvećenost, ispravnost u vršenju nekog posla.
–Artha – Sticanje neophodnog materijalnog bogatstva. Kad je čovjek siromašan, razmišlja samo o tome kako da se prehrani i obuče, što ga sputava da razmišlja o duhovnosti.
–Kama – Ispunjenje tjelesnih potreba. Čovjek treba da teži materijalnom bogatstvu i tjelesnim zadovoljstvima, ali ne po svaku cijenu i povređivanjem drugih ljudi.
–Mokša – Prosvjetljenje. U eshatološkom smislu, predstavlja oslobođenje od samsare – „karmičkog duga“, koji prenosimo otjelovljenjima (reinkarnacijama). Prosvjetljenjem duša se oslobađa otjelovljenja i dostiže krajnji cilj – najviši stepen duhovnosti.
Iz navedenog, proizilazi da civilizovano ljudsko društvo vodi naprijed vjera – religija (dharma), ekonomski razvoj (artha), (moralno dopuštena) čulna zadovoljstva (kama) i kolektivno prosvjetljenje, oslobođenje (mokša).
Stari Egipćani su vjerovali da se duši, prije ulaska u raj, postavljaju dva pitanja: „Da li ste pronašli radost u svom životu?“ i „Da li ste pričinili radost drugome?“. I tek ako se utvrdi da su odgovori potvrdni, duša može u raj. (Film Roba Rajnera (Robert Reiner, 1947,američki glumac i režiser) „The Bucket List“ – „Lista poslednjih želja“ (2007)).
U pitagorejskoj školi, učenici su, prije spavanja ocjenjivali proživljeni dan, odgovarajući na pitanja: „U čemu sam danas pogriješio?“, „Što sam učinio?“!, „Koju od svojih dužnosti nijesam ispunio?“
Platon (427-347, grčki filozof) je vjerovao da je duša čovjekova dar bogova od koje veće dobro nije došlo niti će doći ljudskom rodu. Etika je za vječnost, zato je čovječnost vječna. „Dobro je…sveobuhvatni princip bića, saznanja i vrijednosti…“
Aristotel (384-324, grčki filozof) je smatrao da se sreća može ostvariti samo ukoliko se vodi život u skladu sa vrlinama. A pod vrlinama je podrazumijevao izbjegavanje krajnosti i ostvarivanje istinske mjere.
Međutim, sadašnji čovjek (kao nedovoljno osviješćena (produhovljena), otjelovljena duša) je, po svom zemnom, umnom i praktičnom djelanju, egoistično i iracionalno biće, te kao takvo, ne može stvoriti savršeno društvo na Zemlji. Nadalje, prirodno i društveno bogatstvo je, ne samo ograničeno, nego svim ljudima ne može biti dostupno na isti način, odnosno besplatno ili po prihvatljivoj cijeni. Privatni interesi stavljaju se ispred opštečovječanskih i Božanskog. Zahvaljujući moći i novcu, raspodjela bogatstva omogućava nesrazmerno bogaćenje malog broja ljudi.
Samo duhovno nadograđujući sebe, možemo postati bolji i Bogu bliži. Duhovna nadgradnja podrazumijeva i umni i emotivni napor da probudimo i podstičemo dobrotu u drugima. Ljubav i dobrota nam pomažu da lakše, zajedno sa drugima, nosimo „breme“ ovozemaljskog života.
Poštovanje moralnih zapovijesti, kao vrijednosnih standarda, pomažu usavršavanju ljudskih duša u dobru i ljubavi i težnji ka vrlom neporočnom životu. Samo uznošenjem u dobru penjemo se za stepenicu više ka Svevišnjem. Drugim riječima, ljudski život, kao dar Božji, treba da se satreperava sa višim duhovnim svijetom bestjelesnih sila arhangelskih.
Kao što je i u naslovu ovog teksta rečeno, smisao čovjekovog zemnog života jeste oboženje, odnosno da, kazano riječima pjesnika Jovana Dučića, „kao u iskonske sate“ ličimo „na Tvoje (Božje) obličje (i) danas“.
Milan Gajović,
Podgorica
24.februar 2025.godine