MASOVNI PRILIV TURSKIH, ODNOSNO ISLAMSKIH USELJENIKA (IMIGRANATA) U CRNU GORU – DIO STRATEŠKOG (GEOPOLITIČKOG) PLANA TURSKE DRŽAVE ZA „MEKU“ OKUPACIJU „ZAPADNOG“ BALKANA (BOSNE I HERCEGOVINE, KOSOVA I METOHIJE, RAŠKE OBLASTI I CRNE GORE)
„Najviša odrednica za nas su principi islama…Sve je određeno u skladu s tim. Mislim na islam u okviru državnog plana.“ (Redžep Tajip Erdogan, 1954, predsjednik Republike Turske)
„Baza političkog uticaja Turske na Balkanu su muslimanske zajednice preostale iz Otomanskog carstva…(Dvije većinske muslimanske zemlje) (Bosna i Albanija) su prirodni saveznici Turske. Turske i muslimanske manjine…važni su elementi turske balkanske politike…Turska treba stalno da teži cilju dobijanja garancija kojima će steći pravo da interveniše u stvarima vezanim uz muslimanske manjine na Balkanu…Intervencija na Kipru bi se mogla legitimisati unutar takvog pravnog okvira…“ (Ahmed Davutoglu, 1959, turski geopolitičar, državnik (premijer i ministar inostranih poslova) i univerzitetski profesor političkih nauka i međunarodnog prava; u knjizi „Strategijska dubina – Međunarodni položaj Turske“ (2001)
„Mi Tursku doživljavamo kao svoju majku, koja je prije sto godina, zato što je morala, ostavila svoju djecu. Sada dolazi da nas vidi, Bosnu kao najstarije dijete, ovo albansko što je ojačalo i nas u Sandžaku, kao najmlađe dijete, koje se najviše voli. Kad imate takvu braću i ojačane roditelje, to je predivan osjećaj.“ (Muamer Zukorlić, 1970-2021, glavni muftija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i potpredsjednik Narodne skupštine Srbije (2020-2021); dnevni list „Dan“, 22.septembar 2010.)
„Crnu Goru i Tursku veže izuzetno dug i bogat istorijski kontinuitet odnosa koji traju već 146 godina…naše veze utemeljene još u 19.vijeku, svjedoče o dubokom razumijevanju, međusobnom poštovanju i prijateljstvu koje je opstalo kroz različite istorijske okolnosti.“
On dodaje da su u najtežim trenucima naše države i narodi pokazali spremnost da pomognu jedni drugima, potvrđujući time iskrenost i čvrstinu prijateljstva koje ne poznaje granice.
„…naša iskrena želja je da iz trenutnih izazova izađemo još jači čuvajući tradiciju prijateljstva koja traje gotovo vijek i po…““
(Osman Nurković, potpredsjednik Skupštine Crne Gore; u čestitki povodom 102.godišnjice osnovanja Republike Turske; Borba.me, 29.oktobar 2025.)
Dana 26.oktobra 2025. godine, oko 00,30 časova, u Ulici 27.marta, u Podgorici (Zabjelo) državljani Turske i Azerbejdžana napali su i nanijeli povrede noževima Podgoričaninu M.J. Nakon toga građani su se, spontano i opravdano, okupili da izraze protest povodom ovog događaja.
Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici Suzana Mugoša je ukinula (tužilački) pritvor napadačima, jer nije prihvatila kvalifikaciju Višeg državnog tužilaštva da se radi o pokušaju ubistva. Mugoša je, podsjećamo, bila predsjednica sudskog vijeća istog suda koje je izreklo osuđujuću presudu za montirani državni udar.
Vlada je suspendovala bezvizni režim za turske državljane, koji je propisan „Sporazumom između Vlade Crne Gore i Vlade Republike Turske o uzajamnom ukidanju viza“, zaključenom 18.januara 2008.godine, u Ankari, „u cilju daljeg unapređenja odnosa prijateljstva i saradnje između dvije države“. Prema članu 7 stavu 2 Sporazuma, „Svaka ugovorna strana može privremeno da suspenduje (obustavi) ovaj Sporazum u cjelini ili djelimično u slučaju vanrednih okolnosti (epidemijske bolesti, prirodnih katastrofa, iz razloga nacionalne bezbjednosti, zaštite javnog reda i javnog zdravlja itd.). Bezvizni režim je omogućio veliki priliv turskih imigranata u Crnu Goru.
Vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović je kazao da u Crnoj Gori privremeno boravi oko 13.800 turskih državljana. Prema podacima iz 2024.godine, u našoj državi posluje oko 6.000 kompanija čiji su oni vlasnici. Najviše ih je u sektorima turizma, građevinarstva i energetike. Kako navode mediji, kontrola nadležnih organa je izostala, pa su se, čak, doseljavali i bjegunci od pravde.
Iz Vlade su najavili izmjene i dopune Zakona o strancima, kojima bi se normirali stroži uslovi za produženje boravka u Crnoj Gori, kako bi se prevazišle zloupotrebe u vidu fiktivnog osnivanja firmi i zapošljavanja.
Jer, veliki broj kompanija sa samo jednim zaposlenim dokazuje da iza osnivanja ne stoje ekonomski razlozi. Cilj je da turski, odnosno islamski državljanin dobije dozvolu za stalan boravak, te da doseli porodicu i postane punopravni građanin u Crnoj Gori.
Otkud ovoliko turskih državljana u Crnoj Gori? Dva su glavna razloga za to: nezrelost i naivnost crnogorske vlasti i strateški (geopolitički) program Republike Turske prema „zapadnom“ Balkanu.
Geopolitika islama ishodi iz „Kurana“ (Kur’an), Božje (Alahove) Objave Poslaniku (arap. Nebij) Muhamedu (početkom 7.vijeka). „Kuran“ je i Božja naredba za sve muslimane. Islam (arap. „predanost Bogu“) je religija koja propisuje ukupni život vjernika, a musliman je onaj koji se potčinjava, pokorava Bogu.
„O vjernici! Bojte se Boga istinskom bogobojaznošću i (kad vam dodje vrijeme mrijeti) umrite samo kao muslimani.“ („Kur’an časni; Ali-Imran (Imranova porodica), 3:102; „Stvarnost“ Zagreb, 1985, sa komentarom Dželaluddina Čauševića, četvrtog reis-ul-uleme i muftije (vjerskog poglavara muslimana), za vrijeme kraljevine Jugoslavije).
Islam je istovremeno i vjera i država (arap. din va davla). On je neodvojiv od politike, jer se sprovodi i ostvaruje kao državno uređenje i državna politika po religioznom (šerijatskom) pravu.
Islam, kao vjera i njeno ispovijedanje, ostvaruje se preko državnog islamskog pravnog poretka – teokratije. Nepoštovanje jedinstva vjere i države je kažnjivo. Islamska globalna misija je stvaranje jedne muslimanske države u kojoj ne bi bio dozvoljen sekularni društveni poredak.
Citiraću još nekoliko ajeta (rečenica) iz „Kurana“:
„Kod Boga je (prava) vjera samo islam…“ (3;19) Komentar: „…Islam koji je prirodna vjera čovjekova bio je vjera svih Božjih poslanika…“?!
„…Hazreti – Muhammed je poslan da ujedini sve narode, da odstrani sve razlike koje se medju njima nalaze kao: narodnost, boju, jezik, rasu i ostale različitosti, da pokaže pravi put čitavom čovječanstvu.(„Kur’an časni“ (komentar).
Dakle, islam, kao „usavršena i upotpunjena (konačna)“ i „prava i prirodna vjera“, treba da bude religija čitavog čovječanstva.
Za sve muslimane važi šerijatsko pravo (arap. šari’a – pravi put), kao skup propisa vjerskog prava (fikh) i svetovnog prava (kanuni) koji uređuju odnose u islamskoj zajednici. Vjersko pravo se zasniva na „Kuranu“ i Sunetu (Hadis – Prorokova životna staza, njegove riječi i djela) – izvorima prava koji su Božanskog porijekla i sakralne prirode.
Vjersko pravo je trajno, nepromjenljivo i važeće za sve muslimane svijeta (bez obzira na nacionalnu ili državnu pripadnost). Kanuni su važeći samo za određene zemlje (čak i uža područja) i mogu se mijenjati.
U islamskoj tradiciji, geopolitičko shvatanje svijeta zasniva se na koncepciji Ume (arap. Ummah- islamska globalna, nadnacionalna zajednica), koja obuhvata „Dom (Kuću) mira – Svijet vjere“ (arap. Dar al – Islam), kome je suprotstavljen „Dom (Kuća, Svijet) rata“ (arap. Dar al – Harb). „Dom mira“ obuhvata narode i teritorije koje su pod kontrolom muslimana i na kojima vlada šerijatsko pravo, odnosno islamsko zakonodavstvo. To je muslimansko carstvo. Nasuprot tome, „Dom rata“ se odnosi na narode i teritorije koje nijesu pod kontrolom muslimana. Njih dijeli promjenljiva granica koja zavisi od trenutnog odnosa vojno-političkih i drugih faktora. Između njih vlada stalni i trajni sukob (ratno stanje), sve dok se „Dom rata“ ne pretvori u „Dom mira“, odnosno dok se ne uspostavi jedinstvena globalna islamska država – kalifat i dok „Alah ne ovlada svim ljudima i zemljama“.
Ostvarenje kalifata je obaveza koja proističe iz „Kurana“ i ostvaruje se džihadom (arap. borba, rat na Božjem (Alahovom) putu), za ostvarivanje Alahovih zakona). U „Kuranu“ piše da „U vjeri nema prisiljavanja“ (2;256), a džihad ima više obilježja i dva bitna ograničenja: zabranu prekoračenja granica u borbi i odbrambeni rat:
„Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno).“ (2;190). „…Tko vas napadne, napadnite i vi njega onako kako je on vas napao…“ ((2;194).
Ali, citiraću i nekoliko, tome kontradiktornih, ajeta „Kurana“:
„Borite se protiv njih sve dok smutnja ne bude (istrijebljena), a vjera u Allaha (primljena)…“ (2;193) Komentar: „…Cilj je borbe i ratovanja koju muslimani vode „da vjera bude samo u jednoga Boga“ (Alaha)…“
„O, naš Gospodaru, ne stavljaj nas na kušnju nevjernicima (ne daj im vlast nad nama, pa da nas stave na kušnju kaznom)…“ (60;5)
„Nevjernici će iskusiti kaznu i na ovom svijetu, ali ih čeka i u vječnosti još veća – teža kazna.“ (Komentar)
„Takijah“ ili prikrivanje (arap. „obezbijediti zaštitu“) je veoma važna karakteristika islama. Naime, musliman može, kada to situacija zahtijeva, ne samo da se služi prikrivanjem i da odstupi od kuranskog ajeta koji propisuje obavezu (da se govori istina), „nego da počini najsmrtnije grehove, ubistvo itd. ako će to dovesti do trijumfa islama“ (Miroljub Jevtić, politikolog religije, dnevni list „Politika“, 3.avgust 2016.) Potreba za takijahom je manja što je islamski uticaj jači i obrnuto.
Institut takijaha se temelji na „Kuranu“ (16;106), koji glasi:
„Allahova srdžba će pasti na onoga tko zaniječe (negira) Allaha, nakon što ga je vjerovao – a (ne na) onoga koji bude prisiljen (zanijekati),a srce mu (ostane) vjerom smireno – nego (srdžba će pasti na onoga) tko je raspoložen prema nevjerstvu. Za njih je (pripremljena) velika kazna.“
Islamski faktor je značajan globalni činilac (oko 1,9 milijardi stanovnika ili oko 24 odsto svjetske populacije), visok prirodni priraštaj, ogromna teritorija sa vjersko – ideološkom orijentacijom ka prostornom širenju, veliko bogatstvo u nafti i prirodnom gasu…). Zato se povećava geopolitički kapacitet „probuđenog islama“ radi usklađivanja nedovoljnog međunarodnog uticaja sa veličinom islamske populacije i njenom ekonomskom moći.
Ahmet Davutoglu je nosilac neoosmanizma (nacionalističke, islamističke i panturkističke političke ideologije). Po njemu, Turska je, između ostalog „epicentar Balkana“ i „centar Evroazije“ i, shodno tome, „treba da širi sfere uticaja i izdigne Tursku u vodeću državu islamskog svijeta“.
U već pomenutoj knjizi „Strategijska dubina – Međunarodni položaj Turske“ navodi se da je Balkan dio turskog „hartlenda“ (središnje zemlje), te da je jedan od glavnih geopolitičkih vektora (pravaca širenja) turskog panislamizma i Balkan. Politički uticaj Turske na Balkanu se temelji na muslimanskim zajednicama: „…Prirodni saveznici Turske su Albanci, (i) Bošnjaci (muslimani) u BiH, i u Sandžaku, i na Kosovu…“. Balkanski ciljevi turske spoljne politike su jačanje „BiH i Albanije…“
Po Davutogluu, ključ rešenja problema na Balkanu leži u budućnosti Bošnjaka i Albanaca, tradicionalnih saveznika Turske:
„Cilj je nametnuti balkanske probleme kao probleme cijelog islamskog svijeta…Poput Bosne, Avganistan je naša zemlja…Za nas je teritorijalni integritet (islamske i unitarne) Bosne jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske…“
„Za Tursku je najvažnije da Albanija i albanski nacionalni korpus što više ojačaju…“, ističe Davutoglu.
U toku građanskog rata u BiH, 1992-1995, ali i sve do dana današnjeg, Muslimani (Bošnjaci) dobijaju veliku finansijsku i vojnu pomoć (računajući i slanje islamskih fanatika) od Turske, arapskih zemalja (prije svega Saudijske Arabije) i Irana. Ovo se odnosi i na pomoć albanskim separatistima na svetoj srpskoj zemlji, Kosovu i Metohiji.
Jednom riječju, nemjerljiv je doprinos Turske procesu stvaranja BiH kao unitarne islamske države, te za stvaranje „Republike Sandžak“ i lažne države Republike e Kosovës.
Alija Izetbegović (1925-2003), nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH i dugogodišnji predsjednik muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) je, u svojoj knjizi „Islamska deklaracija“ (1988), između ostalog, napisao:
„Naš cilj je islamizacija muslimana, naš put je vjerovati i boriti se. Islam nije samo religija. Prvi i najvažniji zaključak jeste nepomirljivost islamskih i neislamskih sistema. Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Država mora da predstavlja izraz muslimanskih koncepata i religije. Kad budemo imali 52 odsto stanovništva u državi imaćemo islamsku državu. To je ono za šta ću se boriti…“ (Dnevni list „Politika, 2.decembar 2017.godine)
Njegov sin, Bakir Izetbegović, 1956, bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, je ,u izjavi za „Radio Slobodna Evropa“, 19. oktobra 2017.godine, između ostalog, izjavio „da je njegov otac ostavio BiH u amanet turskom predsjedniku Tajipu Redžepu Erdoganu“!?
A, 23.oktobra 2013.godine, na javnom skupu u Prizrenu, Erdogan je (kao turski premijer) kazao: „…Turska je Kosovo i Kosovo je Turska…“
Turska je prodala tzv. „Vojsci Kosova“ bespilotne letilice „barjaktar“ i obučava njene pripadnike za njihovu upotrebu. U KFOR-u turski kontingent ima najviše pripadnika. Kasarna turskog kontingenta u Prizrenu nazvana je „Sultan Murat“.
Turska državna doktrina „strategijske dubine“ je islamska imperijalna ideologija – „neoosmanizam“, na prostoru koji je nekad bio pod otomanskom okupacijom. Mnogi Turci Balkan u dalje zovu Rumelija – pojam iz otomanskog nasleđa, što je i naziv za evropski dio Turske.
Koncept neoosmanizma, kao „meke“ okupacije, ili „meke moći“, podrazumijeva kulturno prisustvo i ekonomski prodor, odnosno mrežu kulturnog, vjerskog i ekonomskog uticaja. Njegov cilj je obnova vjerske, kulturne i političke dominacije Turske na Balkanu. Realizuje se preko medijske, vjerske, finansijske i migracione politike, koje se sprovode i investiranjem u infrastrukturu (prije svega, izgradnjom džamija) i u različite društvene ustanove, te političkim mobilisanjem islamskog stanovništva i planskim naseljavanjem napadnutog prostora muslimanskim migrantima.
Ključnu ulogu u tome imaju Islamske zajednice, prije svega, u oblasti (vjerskog) obrazovanja, kao najjačeg alata indoktrinacije radi preuzimanja institucija iznutra, ali i izgradnjom novih džamija, kursevima na arapskom jeziku, školovanjem za imame, teološkim stipendijama, saradnjom sa obrazovnim ustanovama u Turskoj…
Težišno cilj neoosmanske politike jeste kontrola geostrateškog pravca – Zelene transverzale, kao islamskog pojasa koji se proteže od zapadnih djelova Sjeverne Makedonije, preko Prištine, Novog Pazara, do Sarajeva.
Glavni instrumenti „meke moći“ turskog uticaja na Balkanu su Diyanet -, državna Uprava za vjerska pitanja i vladina agencija TIKA.
Budžet Diyanet-a, za 2023.godinu, iznosio je oko 3,18 milijardi USA dolara. Direktno je potčinjena predsjedniku Republike Turske i bavi se vjerskom, obrazovnom, kulturno-prosvetnom i dobrotvornom djelatnošću u zemlji i inostranstvu. Njena glavna aktivnost je islamska propaganda i važan je faktor uticaja, ne samo na tursku, nego i na globalnu muslimansku zajednicu. To je jedan od najvažnijih kanala za sprovođenje turske državne politike.
Diyanet, kao državna vjerska institucija, vrši kadrovsku kontrolu nad konkretnom Islamskom zajednicom, šalje imame na obuku u Tursku, dodjeljuje stipendije, obnavlja islamske spomenike, organizuje promocije turskog jezika…U zemljama sa muslimanskom manjinom, ideološkim inženjeringom kroz obrazovne i medijske kanale, korak po korak, gradi državu u državi.
TIKA – Agencija za međunarodnu saradnju i koordinaciju je direktno podređena Ministarstvu kulture i turizma. Bavi se pretežno razvojnim programima, posebno u zemljama „turskog svijeta“, ali i u islamskim zemljama, kao i u zemljama sa manjinskom muslimanskom populacijom. Ulaže desetine miliona evra u obnovi džamija, izgradnju vjerskih škola, u tzv. „interkulturne centre“…
Osamnaest godina je aktivna u Crnoj Gori (od 2007.godine) i realizovala je preko 500 projekata.
Utemeljeno zaključujemo da turski geostrateški plan podrazumijeva da se „meka okupacija“ Crne Gore sprovodi programskim masovnim iseljavanjem turskog i drugog islamskog stanovništva u Crnu Goru, te preko bošnjačke i muslimanske manjine u Crnoj Gori (realizacijom koncepta turskog kulturno-identitetskog prostora) i podrškom albanskom velikodržavnom projektu.
Prema popisu iz 2024.godine, 124.668 stanovnika Crne Gore, ili oko 20 odsto, je islamske vjeroispovijesti (Bošnjaci, Muslimani i Albanci). U šest opština (Gusinje, Petnjica, Plav, Rožaje, Tuzi i Ulcinj) oni čine preko 80 odsto stanovništva, a u Bijelom Polju oko 40 odsto.
Ako bi se, masovnim useljavanjem turskog odnosno islamskog stanovništva u Crnu Goru, uz već postojeće, njihov procenat povećao na više od jedne trećine, slijedili bi zahtjevi za kulturnu, odnosno personalnu autonomiju, a zatim i za teritorijalnu.
Indikativno je da su na čelu ministarstava za vanjske poslove Crne Gore (u čijoj je nadležnosti i vođenje imigracione politike) i za dijasporu nalaze kadrovi Bošnjačke stranke. Učešće ministara Bošnjaka i muslimana u Vladi je nesrazmjerno veće u odnosu na broj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori.
Bošnjačka stranka (BS) je islamska partija i, kao takva, mora sprovoditi projekat neoosmanizma, odnosno panturkizma, kao podoblika planetarnog panislamizma.
Presudan uticaj na Islamsku zajednicu u Crnoj Gori imaju vlasti republike Turske. Na njenom čelu se nalazi reis (arap. ra-fs – starešina) Rifat Fejzić. Njemu je, 2005.godine, predsjednik Uprave za vjerska pitanja (Diyanet) uručio menšuru – šerijatsko pravno ovlašćenje, odnosno svečani pravni dokument da može valjano vršiti dužnost i kojom se potvrđuje (odobrava) njegovo imenovanje. Fejzić je završio medresu (srednju vjersku školu) i Islamski fakultet u Turskoj (Izmir).
Vjerski i politički predstavnici Bošnjaka i Muslimana u Crnoj Gori, u skladu sa principom takijah-a, preinačuju istorijsku istinu o otomanskoj okupaciji, tako da ispada je to bilo doba sveopšteg prosperiteta. Ovo potvrđuje i, citirana, čestitka Osmana Nurkovića, povodom 102.godišnjice Republike Turske. Kako li je precizno „izračunao“ da naše „međusobno prijateljstvo i poštovanje“ traje 146 godina, dakle, od 1879.godine, iako se Crna Gora, oružanim putem, oslobodila od Otomanske vlasti tek u Prvom balkanskom ratu 1912/1913.godine?
Ispada, dakle, da su tokom otomanske okupacije tekli med i mlijeko. A koje su bile „blagodeti“ te okupacije: masovna prisilna islamizacija, mada je postojala i dobrovoljna (stimulisana oslobađanjem plaćanja poreza i privilegovanim položajem u društvenoj zajednici); progon pravoslavnih hrišćana, rušenje i paljenje manastira i crkva; „danak u krvi“; masovne kazne bez suda i suđenja, čak i nabijanjem na kolac; neizdrživi porezi…Ali ono što je najtragičnije jeste da su tursku vlast Bosni i Hercegovini, Srbiji, Staroj Srbiji i Crnoj Gori činili Srbi koji su prihvatili islam!
Podsjetimo se da je Vuk Karadžić, u knjizi „Srbi svi i svuda – Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“ (Beč,1849), napisao da „…Srbi…zakona turskoga misle da su pravi Turci, premda ni od stotine jedan ne zna turski…“!
Naravno sadašnje generacije Bošnjaka i Muslimana ne mogu snositi odgovornost za prošlost, ali se istorijska istina mora poštovati.
Zaključujemo, geopolitički ciljevi panislamizma i panturkizma, te muslimana (Bošnjaka, koji su mahom srpskog porijekla) i Albanaca (koji su velikom većinom muslimani) na Balkanu, a koji se poklapaju sa ciljevima Zapada, su u suprotnosti sa interesima Crne Gore, Srbije i Republike Srpske, odnosno vaskolikog srpskog naroda Ti ciljevi (stvaranje „velike Bosne“, kao unitarne države (BiH, sa Raškom oblašću i sjevernim dijelom Crne Gore) i „velike – prirodne Albanije“) mogu se ostvariti samo narušavanjem suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Crne Gore i Srbije, te ukidanjem Republike Srpske.
Jednostranim prekidom prijateljskih odnosa sa našom vjekovnom zaštitnicom Rusijom i neustavnim pristupanjem Crne Gore NATO paktu, crnogorske vlasti više nemaju efikasan državni mehanizam suprotstavljanja puzajućem islamskom (velikobošnjačkom), albanskom i hrvatskom integralizmu na Balkanu, koji uključuje i znatan dio crnogorske teritorije.
Još jednom ponavljam da su na čelu Crne Gore su osobe bez neophodnog državničkog iskustva i patriotske odgovornosti, bez geopolitičke svijesti da je planetarna prevlast Zapada stvar prošlosti, kao i bez želje za uvažavanjem geoistorijskih pouka (istorijskih konstanti) o našim, državnim i nacionalnim, prijateljima i neprijateljima.
Marionetsko, euronatovsko, crnogorsko državno i parlamentarno – partijsko rukovodstvo (od Mila Đukanovića do sadašnjeg) ništa ne čini da se očuva teritorijalni integritet Crne Gore. Naprotiv, svojim činjenjem i nečinjenjem, uveliko pomažu ostvarenju velikoalbanskog, velikobošnjačkog i velikohrvatskog sna.
Pada u oči, nažalost, da i srpske i prosrpske partije u Crnoj Gori „prelećeše“ u euronatovsko jato i da, bez kritičkog odnosa, prihvataju članstvo naše države u NATO paktu, militarističkoj i megaterorističkoj organizaciji koja je nanijela nemjerljivo zlo Srbiji, republici Srpskoj, Crnoj Gori i cijelom srpskom narodu. Takođe, te partije više ne osporavaju ni Đukanovićevo priznanje lažne države „Republika e Kosovës“, niti uvođenje sankcija Rusiji, kao ni kvalifikovanje legitimne i legalne ruske vojne operacije u Ukrajini kao agresije?!
Šta je jedini spas? Politički, ekonomski, vojni i kulturno -duhovni savez sa Crne Gore, Srbije i Republike Srpske sa vjekovnom srpskom zaštitnicom – Rusijom! To je jedina garancija očuvanja teritorijalne cjelovitosti Crne Gore i našeg nacionalnog i vjerskog identiteta!
Više puta sam isticao da su srpstvo, pravoslavlje i dobri odnosi sa Rusijom prirodna staništa crnogorstva i glavni faktori očuvanja srpsko – crnogorskog identiteta i teritorijalne cjelovitosti Crne Gore. Ruske investicije, prihod od boravka ruskih turista u Crnoj Gori i ruska bezbjednosna zaštita dovoljni su faktori za opstanak i ekonomski prosperitet države Crne Gore.
S vjerom u Božju Pravdu, srpsko – ruske Svetitelje i Svetu Rusiju!
Milan Gajović, Podgorica,