Histerija, nekontrolisan i neutešni plač, ispad besa kod dece – takozvani tantrum – za psihologe je uobičajeni deo razvoja kod dece, posebno do četvrte godine života. Ipak, upozoravaju na signale koji pale alarm da je procena stručnjaka neophodna kako bi bila postavljena jasna dijagnoza i pružena adekvatna podrška.
Najčešći razlozi zbog kojih dolazi do tantruma ili besa kod dece koji se manifestuju histerijom, nekontrolisanim plačom, pa čak i vrištanjem i bacakanjem mališana su nedovoljno razvijene komunikacione veštine, potreba za autonomijom, kao i fiziološki faktori, upozoravaju stručnjaci.
Psihološkinja Biljana Zorić Dimić za portal N1 objašnjava da do tantruma dolazi jer deca nisu u stanju da se sama umire zbog nezrelosti nervnog sistema i nemaju mogućnost da regulišu osećanja.
“Dete ne zna kako da izrazi ono što ga čini napetim, nezadovoljnim, uz to želi da donosi odluke, ali nailazi na ograničenja. Tantrume često pokreću i fiziološki faktori – kada neke od njihovih osnovnih potreba nisu zadovoljene poput potrebe za snom, odmorom, hranom, povezanošću, samostalnošću, dolazi do preplavljenosti osećanjima”, navodi ona.
Razlike između tipičnog i autističkog tantruma
Iako su tantrumi, prema njenim rečima, uobičajeni deo razvoja kod dece, posebno između prve i četvrte godine života, upozorava da mogu biti i znak za pomoć.
Dodaje da je tipični tantrum ciljno usmeren – kada dete želi nešto, poput igračke ili pažnje. U toj situaciji, navodi Zorić Dimić, dete može kontrolisati završetak tantruma, ako dobije ono što želi ili se smiri eksternom intervencijom. Obično ovi tantrumi, kako kaže, traju do 15 minuta i smiruju se kad se ukloni okidač.
Sa druge strane, autistički (Meltdowns) tantrum, objašnjava, ne teži nekom cilju i nastaje usled preplavljenosti, a dete ne može lako da ga obuzda.
“Meltdown nastaje zbog preterane senzorne ili emocionalne stimulacije, mogu trajati i satima, često se javljaju nepredvidivo i nisu vezani za želju. Pre meltdowna, dete može staviti ruke na uši/oči, početi da ponavlja pokrete ili glasove i može postati rigidno ili povučeno”, navodi Zorić Dimić, ističući da ovi znaci ne prethode tipičnom tantrumu.
Autistički tantrum može biti praćen i samopovređivanjem i agresijom – intenzivnim fizičkim reakcijama kao što su udarci glavom, ugrizi, samonanošenje bola – što nije uobičajeno za obične tantrume.
Kada roditelji treba da potraže pomoć stručnjaka?
I dok okolina ovakvo ponašanje mališana često tumači kao razmaženost i nevaspitanost, stručnjaci ističu da su ovakva tumačenja pogrešna te da etiketiranje deteta na ovaj način najčešće pogoršava situaciju.
Savetuju da, ako su tantrumi česti, dugi, vidno pogoršani nakon treće godine, ili se dešavaju bez jasnog razloga, mogu postati signal za dalje procene.
“Konsultacija sa pedijatrom ili psihologom preporučuje se ako su tantrumi dugi – traju više od 20, 30 minuta ili su vrlo česti npr. više puta dnevno, ako uključuju ozbiljnu agresiju prema sebi ili drugima, ili ako ponašanje remeti svakodnevno funkcionisanje u porodici ili vrtiću. Kosultacija sa stručnjacima je preporučljiva i kada postoji zabrinutost za razvoj govora ili socijalnu interakciju ili se sumnja na neurodivergenciju, na primer autizam”, objašnjava psihološkinja Biljana Zorić Dimić, koja je i direktorka SOS Dečijeg sela u Kraljevu.
Stoga, ako prepoznajete ove obrasce, razgovor sa pedijatrom i eventualno dečjim neurologom ili psihologom mogao bi pomoći u postavljanju jasne dijagnoze i pružanju adekvatne podrške, poručuje Zorić Dimić.