– Teško je izdvajati samo neke od velikog seta problema, ali rekao bih da su to svakako aspekti vezani uz demokraciju, vladavinu prava, gdje je situacija sustavno nazadovala, pogotovo u posljednjih godinu dana. Također još u nacrtu izvješća sam naveo da društvenom scenom vlada izrazita politička polarizacija i napetost, da borba protiv korupcije mora biti prioritet te da se moraju donijeti i implementirati preporuke za promjene izbornog zakonodavstva. Ništa manje bitniji aspekt je autentična posvećenost europskom putu.
U ovim za EU prijetećim geopolitičkim okolnostima izuzetno je bitno da države kandidatkinje budu usklađene sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, a gdje Srbija bilježi jako slabi rezultat. Tu je naravno i pitanje odnosa s Kosovom i potreba da se radi na bržoj normalizaciji odnosa. Također, jasno je da Srbija u situaciji ovakvoj kakva jest ne ispunjava uvjete za isplatu sredstava iz Plana rasta što je stav koji se iskristalizirao posljednjih mjeseci, pogotovo u kontekstu donošenja Mrdićevih, ustvari Vučićevih zakona.
Kako ocenjujete zakone u oblasti pravosuđa i izbornog procesa koji su nedavno usvojeni u Srbiji? Vidite li u njima suštinsku političku volju za reformama ili ih Brisel posmatra samo kao kozmetičke promene, bez stvarne primene u praksi?
– Spomenuti zakoni su bili kap koja je prelila času strpljenja inače benevolentne Komisije. Barem jednog njenog dijela. Pretpristupni pregovori su ozbiljan politički proces koji se mora provoditi sveobuhvatno, a ne ambivalentno, uz jasnu određenost prema cilju koji treba biti ulazak u EU. U kontekstu izbornog procesa, smatram da smo tu još daleko od stvaranja uvjeta za fer izbore, funkcionalnog REM-a pa mislim da se puno toga još mora uraditi i implementirati kako bi se situacija promijenila i bila prihvatljiva.
Ovo je samo još jedan u nizu izveštaja koji ponavljaju hronične probleme sa vladavinom prava i stanjem demokratije u Srbiji. Koliko još ovakvih dokumenata Evropski parlament treba da usvoji pre nego što Brisel preduzme konkretne mere i zauzme nedvosmislen stav prema režimu Aleksandra Vučića?
– Izvješća Europskog parlamenta su dvosmjerna politička poruka. Ponajprije zemlji kandidatu za članstvo, ali i drugim institucijama EU – Komisiji i Vijeću. U ovih 13 godina djelovanja u Europskom parlamentu uvidio sam značaj rezolucija i formiranog stava većine. Pogotovo kada se ovakav dokument ispregovara vrlo brzo i usvoji ovako uvjerljivom većinom. Europski parlament je jedino direktno izabrano tijelo od strane građana država članica i kao takav ima nezanemariv utjecaj na djelovanje i na prilagođavanje i kreiranje stavova drugih EU institucija. Smatram da se ovim izvješćem jasno ističu problemi i sugeriraju sasvim konkretni potezi. Uvjeren sam da poruke u njemu dobivaju na težini i na drugim relevantnim briselskim adresama. Pristupni pregovori o članstvu su proces u kome se kristaliziraju stavovi institucija i država članica o stanju u Srbiji. Stagnacija procesa koja traje četiri godine govori o raspoloženju prema zbivanjima u zemlji.
Ukoliko zvanični Beograd zaista želi da odblokira i ubrza evropski put, šta u ovom trenutku mora da bude apsolutni prioritet srpskih vlasti?
– Poruke Europskog parlamenta su definitivno jasne, te ako Srbija želi napredovati na svom europskom putu, potrebno je potvrditi jasan strateški izbor, uskladiti se sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a, uključujući sankcije protiv Rusije, te ostvariti konkretan i održiv napredak u ključnim reformskim područjima. Uspjeh ili neuspjeh Beograda na putu prema članstvu u EU ovisi primarno o spremnosti vlasti da reformama otklanja postojeće probleme koji opterećuju srpsko društvo. Uopće nije pitanje želi li EU Srbiju u svom članstvu, nego želi li Srbija, odnosno njezina dugogodišnja vlast, uopće prihvatiti demokratske standarde potrebne za članstvo?
Kako komentarišete situaciju podizanja tenzija između Srbije i Crne Gore i kako na tu situaciju gleda Brisel?
– Mislim da su te tenzije posljedica više faktora: osobne Vučićeve netrpeljivosti, kontinuiteta promocije politike tzv. srpskog sveta nasuprot politici europskih integracija i nemirenja s neuspjehom svih pokušaja podvrgavanja Podgorice pod kontrolu Beograda. Uglavnom, radi se o programiranoj državnoj politici koja izvire iz Vučićevih višestrukih frustracija vezanih uz Crnu Goru, od obnove crnogorske državnosti i odvajanja od Srbije prije dvadeset godina do po njega neugodne činjenice da Crna Gora očito ulazi u zavrśnu fazu priključenja Europskoj uniji.
U usporedbi s Crnom Gorom, njegova je politika dovela do stagnacije Srbije odnosno nazadovanja na istom putu prema članstvu u EU, a što je sada svima jasno. U Bruxellesu svi relevantni akteri prate razvoj događaja. Nakon incidenta uoči summita u Tivtu, opetovano su upozorili na važnost dobrosusjedskih odnosa i rješavanja bilateralnih sporova u kontekstu pristupanja EU.
Prošlo je više od godinu i po dana od tragičnog pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Kako iz perspektive Evropske unije izgleda trenutna društveno-politička situacija u Srbiji nakon tog događaja?
– Teško je sumirati sve što se dogodilo od tada do danas u formi kratkog odgovora, ali taj tragični događaj u Novom Sadu je promijenio puno toga. Jedan od momenata važnih za percepciju Bruxellesa kakva je vlast u Beogradu je svakako i ad hoc misija vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta u siječnju ove godine kada se veći broj zastupnika imao prilike neposredno uvjeriti u stanje stvari. Sve je više političara u EU počelo otvorenije reagirati izražavajući ozbiljnu zabrinutost pa i zgražanje zbog stanja demokracije, vladavine prava i ljudskih prava i slobode medija u Srbiji. Također je odbačen narativ vlasti o tome da netko izvana, a pogotovo iz EU, organizira obojene revolucije i podupire prevrat u zemlji. Sve se češće osuđuju zastrašivanja i pritisci od strane vlade na prosvjednike, novinare, aktiviste i političke protivnike.
Prosvjedi nakon pada nadstrešnice prije svega odražavaju rasprostranjeno duboko nezadovoljstvo korupcijom, nedostatkom odgovornosti, slabim institucijama i padom povjerenja u vladajuću strukturu. Uz to, jasno smo i kritizirali provođenje istrage o urušavanju nadstrešnice u Novom Sadu, gdje je apsolutno potrebna transparentnost, odgovornost i rezultati.
Uz sve to, pojačani pritisci, tenzije, nasilje i nepravilnosti su bili vidljivi krajem trećeg mjeseca tijekom lokalnih izbora. Vidimo i pokušaje ovladavanja cjelokupnom medijskom scenom, te pritiske na uređivačku politiku rijetkih preostalih neovisnih medija. Sve je to nažalost pojačalo dojam o izrazito lošoj društvenoj klimi koja prati kompletan zastoj na putu prema EU.
U kom društveno-političkom akteru Evropska unija danas zapravo vidi svog ključnog i kredibilnog partnera u Srbiji?
– To je još uvijek otvoreno pitanje. I ne samo zbog poslovično opreznog Bruxellesa. Europska unija mora po prirodi konvencionalnih partnerskih odnosa naravno razgovarati s izabranim dužnosnicima i vršiteljima političkih funkcija, ali i sa svim relevantnim političkim i društvenim akterima. Tu su dakle i studenti i parlamentarna opozicija kao i civilno društvo i ljudi koji aktivno rade na demokratizaciji društva i osvješćivanju građana o važnosti članstva u EU. Ali nije samo pitanje s kim razgovara ili bi trebala razgovarati EU u Srbiji.
Jednako je važno uočiti da gotovo nema dijaloga u samoj Srbiji između vladajućih i onih koji se vlasti protive, ali ni između onih koji žele promjene u zemlji. A dijalog bi pomogao u traženju odgovora na pitanja kako otvoriti vrata Srbiji za nastavak pristupa EU, odnosno kako postići pozitivan konsenzus u Srbiji za ulazak u EU? Čini se da su u pravu oni koji tvrde da danas postoje tri Srbije koje međusobno ne komuniciraju, a baš je nacionalni konsenzus potreban za rješavanje decenijama nagomilavanih problema i posljedično ulazak zemlje u EU.