U Korporativnoj bajci prepoznaje se fina asocijacija na Brehtovu Operu za tri groša, uz komentar da je srećan kraj moguć samo u operi, jer u pravom svetu nema hrišćanskog milosrđa
Predstava Korporativna bajka Ateljea 212 autorski je projekat reditelja Veljka Mićunovića i dramaturga i dramskog pisca Slobodana Obradovića, rađena prema motivima filma Dva dana, jedna noć belgijskih sineasta braće Darden. Ako počnemo od početka, onda se prvo vidi da naslov predstave upućuje na njenu tematiku („korporativna“), ali i na njeno uslovno žanrovsko određenje („bajka“).
Ova se dramska priča, dakle, odvija u korporativnom svetu, konkretno među zaposlenima u call centru preduzeća za dostavu hrane. Okidač radnje je otkaz koji, kao višak radne snage, dobija Sandra, jedna od zaposlenih, jer su tako, pošto im je zauzvrat obećano (vrlo malo) povećanje plate, većinom glasova na tajnom glasanju odlučile njene kolege. Radnja se svodi na Sandrine pokušaje da pojedinačnim razgovorima sa svakim od njih izdejstvuje da se na ponovnom glasanju, za koje se izborila kod šefa, odbaci odluka o njenom otkazu. Ovi razgovori otvaraju veoma široku lepezu raznolikih likova i njihovih živopisnih a teških sudbina, od majke koja se sama bori za egzistenciju dece do radio voditeljke koja se, jer je pod stare dane dobila otkaz, zaposlila u call centru.
Kao što se iz ovoga vidi, nema ničega „bajkovitog“ u priči Korporativne bajke, te bi možda adekvatnije žanrovsko određenje, saobraženo sirovom i kritičkom prikazu tegobnih sudbina nižih službenika u beskrupuloznom korporativnom sektoru, bilo socijalna drama, ili nešto tome slično. Međutim, određenje bajka se ovde nije našlo greškom: ono se vezuje za rasplet priče (izvinjavam što ću ga, a zarad analize, otkriti potencijalnom gledaocu). Posle dramaturški potpuno nepotrebnog momenta „poslednje napetosti“ u vidu Sandrinog pokušaja samoubistva, dolazi do raspleta sa čak nekoliko obrta, od kojih je poslednji i značenjska poenta. Prvo kolege glasaju za Sandrin ostanak u preduzeću, nakon čega im šef saopšti da će onda neko drugi izgubiti posao, da bi naša, u pravom značenju te reči, „heroina“ presekla da pod tim uslovom ne pristaje da sačuva posao. U ovome se prepoznaje fina asocijacija na kraj Brehtove drame Opera za tri groša, koja se završava kraljičinim pomilovanjem krivca, uz komentar da je takav srećan kraj moguć samo u operi (kao i bajka, i ovo je žanrovsko određenje za nestvarni, nerealni svet), jer u pravom svetu nema hrišćanskog milosrđa. Tako se poentira kritički stav teksta da u korporativnom svetu nema milosti, da je taj sistem učinio da čovek čoveku bude vuk i da su ovakvi junaci i raspleti mogućni samo u operama, bajkama, ili, generalno, teatru kao svetu iluzija.
NASTAVITE SA ČITANJEM NA— radar.nova.rs