(Kratka priča, napisana na zahtev prijatelja Petra Davidova iz Moskve – urednika ruskog pravoslavnog sajta pravoslavie.ru, na zadatu temu: „Da li život u okupaciji, na svojoj zemlji u neslobodi, ima i neku korist za dušu Hrišćanina i kakva je korist od toga?)
Iz „enklave“ se nebo bolje vidi
Gotovo da nema Srba čija generacija nije doživela okupaciju. Od pada pod tursko ropstvo u XIV veku pa do danas praktično smo više živeli u okupaciji nego u slobodi a naročito mi – Srbi na Kosovu i Metohiji, koji bi prvi bivali porobljeni a poslednji oslobađani.

Da bi preživeli sadašnju okupaciju naši nas monasi pozivaju na trpljenje i pokajanje i očinski podsećaju da su nam sve okupacije dolazile kao Božija kazna zbog grehova naših. Sozercavaju kako smo i u ovu sadašnju okupaciju dospeli zato što smo se odrekli Boga i poverovali u komunizam.
Odrekli smo se Boga i pošli za modernim zapadnim društvom usvajajući njegove vrednosti, pa nam je od istog i stigla okupacija. Teše nas kako će i ova, kao i sve pređašnje okupacije, jednom morati da prođe ali da je preduslov tome da se i mi popravimo i vratimo Bogu, jer je On rekao: “Ne boj se malo stado, Ja sam sa vama …”.
Po njima, za nas Hrišćane, trenutno nema boljeg mesta i vremena za spašavanje duša od našeg današnjeg stradanja na Kosovu i Metohiji.
Zato sada, mi – preostali malobrojni Srbi na Kosovu i Metohiji, saterani u tzv. enklave, ostavljeni i sve više zaboravljeni od svih, jasnije uviđamo težinu ropstva u koje smo zapali i sve više postajemo svesni vrednosti slobode koju smo izgubili, poput bolesnika, koji vrednost svoga zdravlja počinje da ceni, tek kada ga izgubi.
To me je podsetilo na dane kada sam kao mladić oboleo od karcinoma i zbog lečenja, sa malim šansama za ozdravljenje, obreo se u Beogradu. Tek tada sam, idući od laboratorije do laboratorije, od jednog do drugog kabineta i mučnih čekanja na rezultate nalaza, spoznao pravu vrednost zdravlja i imao samo jednu želju – da ozdravim. Zato molim čitaoce da mi ne zamere što ću u nastavku ispričati jednu kratku priču o svojoj tadašnjojborbi za život, koja me u mnogome podseća na situaciju u kojoj se moj grešni narod našao na okupiranom Kosovu i Metohiji.
Bio sam sa još jednim pacijentom smešten u maloj dvokrevetnoj bolničkoj sobi, namenjenoj najtežim bolesnicima, u koju su medicinske sestre ulazile samo da bi nam menjale boce sa tečnim lekovima i kratko se zadržavale, kako ne bi predugo bile u dodiru sa sredstvima od kojih opada kosa. Imao sam sreću da mi dopadne krevet do prozora, pa sam sa postelje mogao da posmatram nebo, danju sunce i oblake a noću mesec i zvezde. Primao sam hemoterapiju. Lekari su me uveravali da će mi citostatici, koji se iz boce, kap po kap ulivaju u venu moje ruke, pomoći da ozdravim. A ja sam, dok sam gledao u bocu, iz koje je tečnost polako isticala a meni od nje bivalo sve gore i gore, zamišljao da gledam u peščani sat u kojem pesak polako curi a da sa njim, istom brzinom, ističe i moj život. Čekao sam smrt. Bezuspešno sam pokušavao da skrenem misli sa bolesti, da ih izvedem iz bolničke sobe i odvedem negde daleko, na neko lepše mesto, pripremajući sebe za onaj svet.
Prikovan za krevet, prebrojao sam sve keramičke pločice na zidu, neonske svetiljke na plafonu, rebra na radijatoru, šipke na metalnom bolničkom krevetu ispod svojih nogu i pogledom tražio bilo šta čime bih svoj um dodatno uposlio, samo da ne bi razmišljao o smrti.
Kako svom umu nisam nalazio novi “posao”, pogledao sam kroz prozor ka nebu. Bilo je plavo i čisto, bilo je proleće. Bože, rekoh u sebi, kako je nebo lepo a ja se nikada nisam tako duboko i dugo zagledao u njegovo plavetnilo. Šta bi sve po ovako lepom vremenu mogao da radim napolju, da sam zdrav, zapitah se čežnjivo.
Pored prozora je bilo neko drvo, čija je jedna od grana dopirala do prozora. Gledao sam pupoljke na njoj, primećujući sa svakim jutrom kako sve više olistavaju i kako se iz njih rađa cvet. Po prvi put u životu pratio sam dolazak proleća. Po prvi put u životu imao sam vremena za to. Na prozor su sletali vrapci, pa pošto nisam bio u stanju da jedem, ostavljao sam im mrvice hleba na simsu, te se brzo sprijateljismo. Veselio me je njihov cvrkut, razdragano skakutanje i očaravalo njihovo šareno perje.
Posmatrajući kroz prozor rascvetalu krošnju drveta i ta divna Božja stvorenja, ožalostio bih se uvek kada bi se prisetio da ih uskoro možda više neću gledati a nisam ih, dok sam bio zdrav, ni primećivao.
S vremena na vreme pogledivao sam ka bolesniku na drugom krevetu sobe da bi proverio da li i on gleda ka prozoru i opaža li prolećno buđenje prirode. Međutim, kada sam okrenuo glavu ka njemu spazio sam suze u njegovim očima.
Gledao je ka prozoru ali mi se činilo da je kroz njega video nešto drugo. Brzo sam sklonio svoj pogled sa njega praveći se da nisam video suze.
Muškarci retko plaču i to uglavnom u samoći, kada su sigurni da ih niko ne vidi, jer se stide svojih slabosti. Okrenuo sam se na drugu stranu kreveta da bih ga ostavio samog sa svojim bolom. U sebi ga, po grešnosti svojoj, osudih pomislima: kakav slabić, muškarac a plače, pa i mene uskoro čeka smrt, pa ne plačem, a i mlađi sam od njega, već se evo radujem i ovom malom vrapcu na prozoru, kojeg nam je Bog poslao da nam ulepša dan i bar nas malo uteši. Iako okrenut leđima, osećao sam kako se nepomično zagledao negde u daljinu, dok mu se niz lice slivaju suze.
Kad sam, posle kraćeg vremena, ponovo pogledao u njega, pogledi su nam se sreli. Više nije hteo da skriva suze i da ih briše rukom, već je poput grešnika na samrti, odlučio da mi otvori dušu i opravda suze.
Oprosti brate, počeo je: setio sam se svog sinčića, koga ću možda uskoro morati da napustim. Žao mi je njega a ne sebe, veruj mi. Pre neki dan se, po isto ovako lepom sunčanom vremenu igrao sa svojim vršnjacima na igralištu ispred naše kuće i deca su se posvađala. Jedan od dečaka, da bi ga uvredio, dobacio mu je: “Tvoj tata će umreti, tvoj tata ima rak”. Moj sinčić je pokunjen dotrčao kući i ušavši u sobu u kojoj sam ležao na postelji, doviknuo mi sa vrata: “Molim te tata nemoj da umreš!” i brzim nespretnim pokretima počeo po natkasni, u kojoj sam, pored kreveta, držao lekove, nešto da pretražuje i kada je pronašao neku pilulu, uzeo ju je u ručicu i prineo mojim ustima, rečima:
“Evo, uzmi pij!”
Morao sam da progutam pilulu i da mu obećam da neću umreti, ali se plašim da ću ga izneveriti i da on, tako mali, to neće moći da razume.
Zaista, tužna priča sapatnika mog. U bolnici sam čuo mnogo takvih tužnih i iskrenih priča od bolesnika na samrti, odsutno zagledanih u daljinu. Čovek je najiskreniji prema sebi i drugima pred smrt.
Čudno je kako svi mi tek na samrti spoznamo pravu vrednost života i shvatimo koliko je život lep i čudesan.
Tako smo i mi – Srbi, zatočeni u “enklave” spoznali pravu vrednost slobode tek kad smo je izgubili. Zato sam se i prisetio ove svoje priče, jer me je čežnjivo i bespomoćno posmatranje neba sa bolničke postelje nas dvojice “otpisanih” potsetilo na našu posleratnu zagledanost u okolna prostranstva, iz „geta“ u koji smo, nemoćni da se odbranimo, saterani od naših okupatora, čekajući stradanje.
Čovek se na sve navikne, kaže naš narod, pa smo se tako i mi vremenom privikli na život u izolaciji, omeđen neprijateljskim okruženjem. U takvoj situaciji, čovek razvije neka svoja nova čula i vidi mnogo dalje nego što bi se to od njega moglo očekivati. Poput dugogodišnjeg zatvorenika u samici ili osamljenog monaha u keliji, dublje sagledava stvari oko sebe i postaje mudriji, jer mu samoća šapuće odgovore na pitanja koja sam sebi u tišini postavlja.
Uhvati te ponekad čamotinja i savlada čežnja za normalnim slobodnim životom, koji se, mimo tebe, odvija izvan „enklave“, pa ih moraš odgoniti stvaranjem svog “sveta”, koji ti se, vremenom, učini boljim od onog spoljnjeg.
Samo što on odmah iščezne kad izađeš iz “enklave”, pa ga iznova moraš stvarati kada se u nju vratiš. Pre toga, moraš da savladavaš depresiju i melanholiju, koji te, kao verni pratioci, dočekaju po povratku u „enklavu“. I opet iznova započinješ borbu. I tako godinama.
Naš prijatelj monah Antonije teši nas kako se spoljni svet toliko iskvario da nimalo ne treba da žalimo za njim, već da život u izolaciji shvatimo kao Božji blagoslov.
U “enklavi” vreme zna da stane, pa da te pritisne svom svojom težinom, jer ga najednom ima više nego što ti treba a po prvi put u životu ne znaš šta ćeš sa njim. Ta statičnost najviše ubija, zato se moraš neprestano zanimati nečim, kako se vremenski točak ne bi zaustavio.
Ali, možda je najvažnije “oružje” u borbi za preživljavanje u okupaciji, strpljenje. Moraš da naučiš da čekaš, dugo, dugo …. I da se nadaš. A za to vreme moraš da živiš, jer ko izdrži do kraja, taj će se spasti …..
Gospode Bože naš pomiluj nas grešne. Amin.
Novembar 2024. god.
Dejan Baljošević