Rat se zahuktava na Bliskom istoku. Broj žrtava sada se meri u hiljadama širom Irana i Libana. Cene energije rastu. Zaliv je zahvaćen iranskim napadima. To je jedna od onih era koja deluje zbunjujuće, neshvatljivo, van kontrole. Ali u srži toga postoji jednostavna logika – sve što se dešava je rezultat izraelske okupacije Palestinaca.
Kako se požar širi, veza sa Palestinom postaje nejasna. Ali je jasno koliko je stabilnosti Bliskog istoka obezbeđena na račun Palestinaca, piše kolumnistkinja Gardijana Nesrine Malik.
Pogledajte region pre 7. oktobra 2023. Američka politika na Bliskom istoku fokusirala se na „integraciju“ – obuzdavanje Irana, angažovanje više arapskih zemalja da normalizuju odnose sa Izraelom i stvaranje, dakle, bloka ekonomskih i bezbednosnih interesa pod američkim vojnim kišobranom.
Iran će biti izolovan ovim izraelsko-arapskim savezom, a dosije Palestinaca zatvoren. Arapske zemlje će ih podržavati na papiru, zahtevajući garancije da će biti napora ka stvaranju palestinske države ili da Zapadna obala ne treba da bude anektirana. Ali u stvarnosti, ono što je bilo na planu bio je nastavak okupacije palestinskih teritorija zauvek.
Vera u trajnost tog statusa kvo uvek je bila pusta želja – oblik poricanja toga koliko će situacija uvek biti nestabilna, nepredvidljiva i eksplozivna ako okupirate i naselite zemlju tri miliona ljudi na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, a blokirate i izolujete još oko dva miliona u Gazi. Sve to dok se ne radi na bilo kakvoj smislenoj perspektivi samoopredeljenja.
A onda je Hamas izvršio udar 7. oktobra i plan stvaranja novog Bliskog istoka preko glava Palestinaca potpuno se raspao. Sporazum nije mogao da izdrži napad na Izrael koji je izazvao krvavi odgovor izraelske vlade i u Gazi, i na Zapadnoj obali i otkrio svetu surovost i nekažnjivost izraelskog režima.
Po zakonima prirode, okupacija, aparthejd i konačna dominacija Izraela nad životima svih Palestinaca nisu zauzdani. Ovo nije samo moralni zločin, onaj koji oduzima domove, živote i dostojanstvo ljudi, već praktična ludost. I tako su koncentrični krugovi sa Palestinom u njihovom centru počeli da se šire.
Posle 7. oktobra Izrael je tvrdio da njegova bezbednost sada ne zavisi samo od eliminacije Hamasa u Gazi, već i svih onih koje je Izrael smatrao njegovim izaslanicima. Tu misiju u Libanu i Siriji je sproveo na sličan način kao što je to učinio u Gazi, okupirajući više zemlje i ubivši hiljade civila u tom procesu.
A sada sa iranskim napadima Izrael uz podršku SAD dodatno proširuje definiciju onoga što je potrebno za njegovu bezbednost – promena režima u zemlji koja podržava te izaslanike. I to iako Benjamin Netanjahu već ima sve što je tražio – sravnio je Gazu sa zemljom, na putu je ka de fakto aneksiji Zapadne obale i do sada je izbegao suđenje za korupciju u Izraelu ili hapšenje u inostranstvu, kako zahteva međunarodni krivični sud.
Svodeći ceo region na svoju proizvoljnu definiciju onoga što preti, Izrael se proširio na to da u suštini diktira sudbinu celog tog regiona – i ostatka sveta.
Neuspeli pokušaj da se prođe kroz tiho gušenje palestinskog cilja je u korenu razloga zašto deca ginu u Iranu u američkim napadima, zašto su zemlje Zaliva u istorijskoj krizi, zašto je sada skuplje puniti gorivo u automobilu. To je razlog zašto se izborna mapa u Velikoj Britaniji menja i zašto su studenti u SAD bačeni u pritvor.
Naravno, postoje faktori koji su ubrzavali situaciju – posebno neuravnotežena i suprematistička Trampova administracija, isto važi i za Netanjahuovu vladu. Ali okolnosti koje su dovele svet ovde prethodile su i jednom i drugom – naime, konsenzus da je Palestina problem koji se može gurnuti u fioku dok trgovinski sporazumi, prodaja vojne opreme i američka pomoć – i Izraelu i arapskim zemljama – uspostavljaju region prosperitetnih partnera američke hegemonije.
Glupost toga je sada jasna. Jer ono što je otkriveno u poslednje dve nedelje jeste da ti partneri i saveznici, čak i oni koji su normalizovali odnose sa Izraelom, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, nikada nisu viđeni kao partneri, već kao poslušnici – zemlje od kojih se očekuje da plate sve veću cenu za Izrael i nepromišljene kampanje SAD.
Ne samo to, već im se nalaže da se pridruže ratu protiv Irana i preti im se ako to ne učine. „Nadamo se da će se zemlje Saveta za saradnju Zaliva više uključiti jer se ova borba odvija u njihovom dvorištu“, objavio je republikanski senator Lindzi Grejam na mreži X. „U suprotnom, uslediće posledice.“
Kakav kolosalan šamar zemljama koje su predale svoje ekonomije i vazdušni prostor posledicama rata protiv Irana, a svoje teritorije i resurse američkim vojnim vazduhoplovnim bazama. Odbrambena partnerstva idu samo u jednom smeru – u korist agende SAD i njihovih saveznika.
U regionu se širi sve više negodovanja zbog neravnoteže u ovom odnosu. Ali ona će postati značajna samo ako ove zemlje ponovo razmotre prvobitnu nagodbu koja je napravljena, a koja se sada ne isplati – konfigurisanje političkih, ekonomskih i vojnih aranžmana prema interesima SAD i, samim tim, Izraela, umesto da zadrže svoju odlučnost kao region i koordiniraju nagomilavanje panarapske moći. Onog tipa koji bi mogao da deluje u ime građana, izrazi njihove veze i solidarnosti i ojača ih protiv sila koje sada drže region kao taoca svojih hirova.
Prihvatiti i postati saučesnik u potčinjavanju miliona Arapa u srcu regiona jeste prihvatanje sopstvenog potčinjavanja. Očekivati da Izrael može da upravlja tim potčinjavanjem bez stalnog toka skandala, smrti, raseljavanja i vojne dominacije u Palestini i šire jeste nerealno očekivanje da vaš red na ovaj ili onaj način neće doći.
Ističem da svi ovi putevi vode nazad u Palestinu ne da bih iznela retoričku poentu, već da bih pokazala put do jedinog načina na koji se ovi globalni udarni talasi mogu preokrenuti. Odsustvo mira i samoopredeljenja za palestinski narod je prvobitni greh; sve odatle potiče.
Netanjahu više voli da bude u skupom stanju ratova koji naizgled nemaju kraj, nego da vidi slobodnu Palestinu. Njegova vlada je uvukla Izrael, Bliski istok i ceo svet u ovu sve veću krizu, umesto da reši fundamentalno pitanje.
Čak i ako pretpostavimo da će ovaj sukob ubiti svakog poslednjeg člana Hezbolaha i srušiti iranski režim, za milijarde ljudi širom arapskog regiona i šireg sveta, Palestina je sada aktuelno pitanje.
Zaboraviti to, prećutati kako masovna ubistva i okupacija rasplamsavaju strasti i pružaju otpor normalizaciji znači praviti iste greške koje su svetske sile pravile u prošlosti.
Da bi se postigla bezbednost, Palestina ne može biti „integrisana“, već samo oslobođena. Do tada, svi plaćamo cenu.