„…Hrvati su u stvari Srbi, umjetna nacija, čiji je najveći dio nastao pokatoličavanjem Srba, dok je ostalo romansko – germansko – mađarska mješavina. Hrvati ni prije ni poslije 1918. nisu imali svoju državu, a prvu su dobili proglašenjem „marionetske“ NDH 1941.godine. Potom su tvorevinu, podignutu genocidom nad milion Srba, utvrdili Tito i komunisti, a dovršili Vatikan i zapadne neoliberalne sile predvođene Njemačkom i SAD.“
(Tvrtko Jakovina, 1972, hrvatski istoričar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu
„Kako razgraničiti Srbe i Hrvate (tzv. sijamske blizance) koje deli vera, ali ne i etničko poreklo (pokatoličeni Srbi) i jezik?
(Branko Petranović, Cetinje 1927 – Beograd 1994, srpski istoričar i profesor Beogradskog univerziteta)
„Dok je jednom prilikom (Jovan Jovanović Zmaj) šetao dubrovačkim Stradunom, upitao je nekog mladića gde se nalazi srpska crkva, a on mu je odgovorio: – A, moj gosparu, ovdje su van sve crkve srpske. Biće da pitate za pravoslavnu? (Dnevni list „Politika“, 6.februar 2015.)
„U njenoj (NDH) ideologiji hrvatski fašizam, kombinovan s ekstremnim rimokatoličkim fanatizmom, nacističkom eugenikom i hrvatskim šovinizmom, stvorio je vjerovatno najpsihotičniji politički pokret svih vremena.
(Beri Lituči (Barry Lituchy), 1959, američki istoričar i osnivač njujorškog Instituta za Jasenovac)
„…Mi smo dva puta pobijedili, 10.travnja (aprila) kada su nam Sile osovine priznale Hrvatsku i pobijedili smo poslije rata, kada smo se našli opet sa pobjednicima, za pobjedničkim stolom.“ (u Sidneju, 1992.godine)
„Ustaše su bili oni koji su željeli hrvatsku državu…A ako je bilo zločina, bio je to rat u kojemu su ratovali svi protiv svih.“ (u Švajcarskoj, 1992.godine)
„Jasenovac je bio radni logor. Ko je tamo stigao, bio je praktički spasen.“
(Stjepan Mesić, predsjednik republike Hrvatske i počasni građanin Podgorice (?!); prema knjizi Predraga R. Dragića Kijuka „Katena Mundi“; Iskra portal, 29.januar 2014.)
„Prema Efraimu Zurofu (1948, izraelski istoričar američkog porijekla i poslednji lovac na naciste), na sahrani Dinka Šakića (komandanta logora Jasenovac), rimokatolički sveštenik je kazao da pokojnik možda „nije poštovao svih deset Božjih zapovjesti, ali da je uzor za Hrvatsku“. (Dnevni list „Politika“, 25.decembar 2013.)
„Srbi, u Jasenovcu smo vas premalo pobili?
(Ivan Stevo Krajačić, 1906-1986, hrvatski komunistički i državni funkcioner i osoba od najvećeg povjerenja Josipa Broza; 31.jula 1966.godine, poslije otkrivanja spomenika „Kameni cvijet“ u Jasenovcu; dnevni list „Danas“, 23.februar 2021.)
Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je, 17.marta 2025.godine dao intervju podgoričkom dnevnom listu „Vijesti“. Tom prilikom nije odgovorio na pitanje da li Zagreb smatra da je NDH izvršila genocid nad Srbima i drugim nacionalnostima koje su smatrali nepoželjnima. Hrvatski ministar je kazao i da „ne postoji i nikad nije postojao nikakav „logor Lora“, te da je to „narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve“. (Nasuprot tome, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je, prilikom nedavne posjete Crnoj Gori, kazao da „U Lori je bila neka vrsta logora. Tamo su ljudi ubijani…“)
Govoreći o spomen – ploči u Morinju, zaprijetio je da „Bilo kakvo diranje u nju, bilo bi rušenje izgrađenih odnosa između naših zemalja“.
Iskazao je i neprihvatljivost Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen, od 28.juna 2024.godine. Takođe, zahtijevao je da se rezolucijom osudi „agresija na Dubrovnik“: „Agresija na Dubrovnik izvršena je sa crnogorske strane, pa bi rezolucija kojom se osuđuje ona i svi počinjeni zločini bila dobar gest prema Hrvatskoj.“.
Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 25.jula 2024.godine, saopštilo je da su Andrija Mandić, predsjednik Skupštine, Milan Knežević, poslanik i Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade proglašeni nepoželjnima u Hrvatskoj „zbog sistematskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom i kontinuirane zloupotrebe te države u unutarnje političke svrhe“.
Na Međunarodnoj konferenciji između Crne Gore i EU, od 26.decembra 2024.godine, u Briselu, Hrvatska nije dala saglasnost na zatvaranje Poglavlja 31 – spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika, u koje spadaju i dobrosusjedski odnosi.
Prethodno, Hrvatska je uputila Crnoj Gori non-pejper (neformalni diplomatski dokument) sa jedanaest okvirnih pitanja, kojim su okrivili crnogorske vlasti za narušavanje dobrosusjedskih odnosa. Tim dokumentom se, između ostalog, izražava protivljenje Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen i zahtijeva rešavanje problema međusobnog razgraničenja u području Prevlake, procesuiranje ratnih zločina nad hrvatskim državljanima, rešavanje pitanja „nestalih osoba tokom domovinskog rata“, „odštete (hrvatskim) logorašima“, „vraćanje“ ratnog broda „Jadran“, pa čak i promjena naziva gradskog bazena u Kotoru?!
Gore navedeno je bilo i jeste nužan i dovoljan razlog za reakciju našeg Ministarstva vanjskih poslova, odnosno za proglašenje nepoželjnim osobama ministra Grlića Radmana i još dva hrvatska visoka funkcionera, ta za upućivanje protesne note (demarša) hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova zbog neprihvatljivog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore.
Protesnom notom se upozorava na ponašanje koje se smatra neprihvatljivim i izražava oštro neslaganje sa izjavama ili postupcima predstavnika druge države.
Po Zakonu o vanjskim poslovima, Ministarstvo vanjskih poslova „štiti interese Crne Gore“ (član 13), a „vanjski poslovi se vrše u cilju ostvarivanja i zaštite interesa i ugleda Crne Gore na međunarodnom planu“ (član 2)
Reciprocitet je pravilo u međudržavnim odnosima. Odustajanjem od takvog postupanja, Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova krše princip suverene jednakosti država na štetu Crne Gore i dovode svoju državu u stanje podređenosti i samoponiženja.
Navešću nekoliko drastičnih primjera ponižavajućeg dodvoravanja predstavnika crnogorskih vlasti prema Hrvatskoj.
Vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica i hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić potpisali su, 28.jula 2006.godine, Sporazum o saradnji i gonjenju počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Prvo poglavlje Sporazuma „Područje primjene“ ne odnosi se na hrvatske državljane kao zločince, niti na žrtve crnogorske državljane nad kojima su počinjeni zločini i druga krivična djela predviđena Sporazumom, na području Hrvatske i Hercegovine.
Kao državni projektat Hrvatske, koncentracioni logor (Vojno- istražni centar) „Lora“, u splitskoj luci, postojao je od 1992. do 1997.godine. U njemu je bilo 1005 registrovanih zatvorenika koji su prošli užasnu, neoustašku, psiho-fizičku torturu. Fizička zlostavljanja i prebijanja bila su svakodnevna pojava. Zatvorenici civili su pretrpjeli 48 načina mučenja, a vojni zarobljenici čak 61 način. Time su izvršene teške povrede Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, od 12. avgusta 1949.godine.
U logoru je stradalo četrnaest rezervista JNA, pripadnika nikšićko – šavničke grupe, zarobljenih na području Hercegovine. Nakon monstruoznog mučenja u „Lori“, u aprilu i maju 1992.godine, da bi se uklonili tragovi, posmrtni ostaci dvanaestorice pronađeni su u Hercegovini. Državni organi Hrvatske, čak, negiraju da su umoreni crnogorski rezervisti bili u navedenom logoru?!
Počinioci monstruoznih, zvjerskih, NDH – zeovskih ratnih zločina nad crnogorskim rezervistima još uvijek izmiču pravdi. Rijetkim osuđenim zločincima hrvatski sudovi su izrekli simbolične kazne zatvora.
Ni crnogorsko specijalno državno tužilaštvo nije preduzelo, niti preduzima, zakonske mjere i radnje radi procesuiranja hrvatskih državljana.
Navedeno se, istorijski zakonito, događa kao posledica nekažnjenog genocida nad srpskim narodom u nacističkoj i ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), u toku Drugog svjetskog rata. Istorijski je nesporno utvrđeno da je cio administrativni, vojni, policijski, prosvetni, crkveni (Rimokatolička crkva – Vatikan) i medijski aparat NDH bio angažovan na „totalnom genocidu“, odnosno na sistematskom ubijanju, protjerivanju i promjeni identiteta (pokatoličavanju) Srba, odnosno brisanju srpskog jezika, pisma, kulturne baštine i pravoslavne vjere. Vatikan je u Anti Paveliću vidio „borbenog katolika koji se…borio protiv pravoslavne crkve“.
Od Ante Starčevića do dana današnjeg sprovodi se genocidni plan etničkog čišćenja Hrvatske od Srba. Starčević je, između ostalog, govorio:
„Narod Hrvatske neće trpjeti da sužanjska pasmina (Srbi) skrnavi svetu zemlju hrvatsku.“?!
U Drugom svjetskom ratu je stradalo između 900.000 hiljada i 1.200.000 Srba (najviše u Jasenovcu, oko 700.000), kao žrtava ustaškog (hrvatskog) u njemačkog genocida. Deustašizacija Hrvatske (kao vid denacifikacije) nikada nije sprovedena. Postojanje Jugoslavije (najveća greška u srpskoj istoriji), „bratstvo“ i „jedinstvo“ i neutemeljeno „izjednačavanje srpske i hrvatske krivice“ omogućili su izbjegavanje odgovornosti Hrvatske i Vatikana – plaćanje ratne odštete, kao i odštete žrtvama.
Franjo Tuđman, Stjepan Mesić (počasni građanin Podgorice?!) i njihovi doglavnici, u periodu otcjepljenja Hrvatske od SFRJ i kasnije, kao državnici nove neovisne tvorevine, posjećivali su ustaše i njihove potomke po svijetu, omogućili im povratak u Hrvatsku, „bogatili“ hrvatski (preimenovani srpski) jezik riječima iz perioda NDH, vratili NDH valutu (kunu i lipu) i tolerisali upotrebu ustaških obilježja iz tog doba (grb sa početnim bijelim poljem na šahovnici i ustaški pozdrav „Za dom spremni)!
Salomon Jazbec (1965. Jevrejin iz Hrvatske, koji se podrobno bavi hrvatskim revizionizmom), napisao je:
„…nastupom nove vlasti u Hrvatskoj započeo je intenzivni proces revizionističke interpretacije svih događaja iz nacionalne prošlosti, osobito zbivanja iz NDH-ovskog razdoblja…“
I ustaše i hrvatski komunisti su imali isti cilj – etnički očišćenu Hrvatsku od Srba!
U avgustu 1995.godine, hrvatska vojska je, zajedno sa tzv. Armijom BiH i uz vojno-obavještajnu logistiku SAD i NATO pakta sprovela genocidnu vojnu operaciju „Oluja“ (najveći genocid u Evropi poslije Drugog svjetskog rata), tokom koje je ubijeno oko 2000 Srba, a protjerano više od 250.000. To je bila finalizacija zločinačkog projekta „Hrvatska bez Srba“, hrvatskog državnog rukovodstva, SAD, V. Britanije, Njemačke i Vatikana, prije svega.
Dokaz suštinskog novoustaškog obilježja današnje države Hrvatske je i protesna nota hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija povodom donošenja pomenute skupštinske Rezolucije, od 28.juna 2024.godine, iako u njoj nije navedeno ko je počinio genocid u Jasenovcu, niti je, ni okvirno, naznačen broj žrtava genocida.
Spomen ploču u Morinju, 10 oktobra 2022.godine, otkrili su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda. Na spomen ploči je napisano:
„Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj (3.10.1991. – 8.8.1992), za zatočene hrvatske civile i branioce.
Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponove!
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore i Ministarstvo odbrane Crne Gore.“
Iako je spomen ploča sa sramnim lažnim sadržajem nezakonito postavljena, i dan danas „krasi“ morinjsku stijenu. I to je dokaz da je autošovinizam karakteristika i sadašnje crnogorske vlasti.
Crna Gora je počela da isplaćuje odštetu hrvatskim logorašima koji su se nalazili u sabirnom centru „Morinj“, iako u njemu niko nije izgubio život, niti je teško povrijeđen. Sedam osoba je obeštećeno presudom osnovnih sudova, a pojedinačne naknade štete iznose od 20.000 do 30.000 evra. U toku je postupak za još oko dvjesta osoba, što će crnu Goru koštati između četiri i pet miliona evra?!
Udruženim zločinačkim poduhvatom zapadnih tajnih službi i propagandnih (medijskih) agencija, NATO-a, hrvatskih državnih organa i crnogorskih autošovinista stvoren je lažni narativ o „agresiji JNA na Dubrovnik“. Radilo se o vojnoj operaciji JNA, jedine legalne oružane sile bivše SFRJ, protiv neoustaške oružane pobune u Hrvatskoj koja je prijetila i crnogorskoj teritoriji. Koliko je taj narativ snažan govori i činjenica da na internetu (osim tekstova Udruženja boraca ratova od 1990.godine Crne Gore) ne možete naići na objektivnu ocjenu dubrovačke operacije JNA.
Javnost se priprema da bez otpora prihvati razgraničenje između Crne Gore i Hrvatske u području Prevlake isključivo u hrvatskom interesu, jer bi se, tobože, u protivnom (zbog velikog hrvatskog ucjenjivačkog kapaciteta) ugrozilo pristupanje Crne Gore EU (koja se nalazi u fazi raspada)?! I na ovom spornom potanju izostaje državnički odgovorno postupanje pripadnika crnogorske vlasti, kako bi se na najbolji mogući način zaštitili interesi Crne Gore i njenih građana.
Dana 10.decembra 2002.godine, između Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Republike Hrvatske potpisan je „Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu“. Ovim međunarodnim opštim aktom, Đukanovićeve i DOS-ovske vlasti su pristale na jurisdikciju Hrvatske na kopnenom dijelu (uključujući i rt Oštro) i uskom priobalnom dijelu Prevlake. Time je de facto (stvarno) Prevlaka prepuštena Hrvatskoj.
Crnogorska (Đukanovićeva) vlast je prihvatila mišljenje tzv. Badinterove komisije da su administrativne granice između republika u SFRJ postale državne granice između novonastalih država na Balkanu. A prije preumljenja, 1991.godine, premijer – pripravnik Milo Đukanović je javno govorio:
„Nadam se da će se…granica sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije nego što su to učinili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo“!
Metodom „kuvane žabe“ crnogorska javnost se priprema na trajni gubitak, ne samo kopnenog dijela Prevlake, nego i na morsku granicu sa Hrvatskom koja bi išla sredinom ulaza u Bokokotorski zaliv?! Ovime bi Crna Gora izgubila znatnu kopnenu teritoriju i akvatoriju.
Bokokotorski zaliv bi postao međunarodni zaliv i drastično bi se ograničio suverenitet Crne Gore i u pogledu slobode plovidbe, kao i pravo na ribarenje naših građana.
Prema koncepciji „hrvatskog državnog prava“, teritorije uključene u veliku Hrvatsku obuhvataju i Boku Kotorsku, koja nikada u svojoj istoriji nije bila dio Hrvatske. Bokeljski Hrvati su pokatoličeni Srbi.
I kod Bokelja katolika postojala je svijest o srpskom porijeklu, slavili su krsne slave i poštovali stare srpske običaje. Bila im je strana hrvatska nacionalna svijest i tek krajem 19. i početkom 20.vijeka, pod uticajem Austro-Ugarske i Vatikana, počeli su se izjašnjavati kao Hrvati. Protivno istorijskim činjenicama, hrvatizovani su mnogi poznati bokeški pokatoličeni Srbi. Hrvatski autori sistematski izjednačavaju hrvatstvo sa katoličanstvom, iako Hrvati nikad nijesu bili starosjedioci u Boki.
Pravoslavni Srbi su pretvarani u Hrvate po istom obrascu (kao i na području Hrvatske i BiH): Srbin – Srbin katolik – Hrvat. Time su gubili i srpsku nacionalnu svijest. Zato, rodoslov bivših Srba počinje – nepomenicima!
„…U Boki do druge polovine prošlog veka nije uopšte bilo Hrvata. Srba pravoslavnih bilo je od vajkada, a i Srba katolika nesumnjivo kroz ceo XIX vek…“ (dr Lazo (Lazar) M. Kostić (Vranovići, Donji Grbalj 1897 – Cirih 1979, srpski statističar, pravnik, istoričar, publicista i profesor Beogradskog univerziteta).
Katolička Crkva nikada nije prihvatila Jugoslaviju kao državu i stalno je podsjećala da su Hrvati jedino katolici. Jedan hrvatski političar je još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kazao:
„…katolička crkva gradi hrvatski narod.“
Sve do 1952.godine, Rimokatolička crkva je u svojim misama Boga molila za dobro zdravlje i dug život pripadnika „najkatoličkije dinastije“ Habzburga?!
Za velikoHrvate Boka je, već više vjekova, „Zaljev hrvatskih svetaca“ sa Hrvatima kao starosjediocima. Ministar obrane „savezničke Hrvatske“ Ivan Anušić je, 15.januara 2024.godine u trenucima velikohrvatske inspiracije, citirao rečenicu zagrebačkog rimokatoličkog nadbiskupa (kasnije kardinala) i prvosveštenika Pavelićeve NDH-zije Alojzija Stepinca da „Svaki kamen u Boki govori hrvatski“?! Naime, Stepinac je, u februaru 1941.godine, posjetio Boku Kotorsku i tamo je govorio da svaki bokeljski kamen miriše hrvatstvom.
Više puta sam isticao da su srpstvo, pravoslavlje i dobri odnosi sa Rusijom prirodna staništa crnogorstva i glavni faktori očuvanja srpsko – crnogorskog identiteta i teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore. Ruske investicije, prihod od boravka ruskih turista u Crnoj Gori i ruska bezbjednosna zaštita dovoljni su za opstanak i ekonomski prosperitet države Crne Gore.
Međutim, jednostranim prekidom vjekovnih istorijskih veza i višestoljetnog prijateljstva Crne Gore sa Rusijom, kao i neustavnim pristupanjem Crne Gore NATO paktu, crnogorske vlasti više nemaju efikasan mehanizam suprotstavljanja ni velikohrvatskim pretenzijama.
Crnogorske vlasti, od preumljenog Mila Đukanovića do Milojka Spajića i Jakova Milatovića su globalističke i pronatovske skupine jasne antisrpske i antiruske (a time i anticrnogorske) orijentacije. Na čelnim funkcijama u državi Crnoj Gori, smjenjuju se osobe bez neophodnog državničkog iskustva i patriotske odgovornosti i bez geopolitičke svijesti da je planetarna prevlast Zapada stvar prošlosti, da se Evropska unija i NATO pakt raspadaju, kao i bez želje za uvažavanjem istorijskih pouka o našim, državnim i nacionalnim, prijateljima i neprijateljima. Vodeći pripadnici crnogorske vlasti, kao zapadne marionete, obučeni su da postupaju protivno interesima Crne Gore i njenih građana.
Bogu se molim da što prije dođemo svijesti da smo i nacionalno (i Srbi i Crnogorci) i državno opasno ugroženi i da nas može spasiti samo čvrst politički, ekonomski i vojni savez sa vjekovnom zaštitnicom Rusijom.
S vjerom u Boga, srpsko – ruske Svetitelje i svetu Rusiju!
Milan Gajović, Podgorica 31. mart 2025.godine